Rizik od ponovnog pokretanja rata s Iranom iracionalno je visok

Stari Atenjani zapravo nisu imali riječ za grijeh. Imali su jednu za pogrešku, hamartia, i naravno skovali su hubris – prijestup ponosa protiv bogova ili tuđe časti, koji je bio kažnjiv kao zločin. Ova dva pojma nude sve korisniji okvir za ono što se događa između SAD-a i Irana i zašto je rizik od povratka u rat iracionalno visok.

Izjava koju je prošlog tjedna izdao novi iranski vrhovni vođa Modžtaba Hamenei savršeno se uklapa u to. Uzme li se zdravo za gotovo, ona sugerira da će on biti još tvrđi (čitaj: oholiji) od svog oca, ajatolaha Alija Hameneija, koji je ubijen prvog dana ovog američko-izraelskog pokušaja da se okonča Islamska Republika.

Hamenei se još uvijek nije pojavio u javnosti te se vjeruje da je ozlijeđen i da se skriva u gotovo potpunoj izolaciji. Ipak, čini se da igra značajnu političku ulogu u ovoj krizi te je 30. travnja objavio da neće biti ustupaka u vezi s iranskim nuklearnim ili raketnim programima, nema povratka slobodnom međunarodnom pomorskom prolazu kroz naftnu rutu u Hormuškom tjesnacu i nema prihvaćanja daljnje američke prisutnosti na Bliskom istoku.

To su stvari koje ljudi izjavljuju kada vjeruju da im je pozicija toliko snažna da protivniku mogu nametnuti poniženje poraza. No Iran nema sve asove u ovoj smrtonosnoj igri pokera. Nema ih ni američki predsjednik Donald Trump, koji je Teheranu postavio slične zahtjeve za kapitulaciju. Čini se da nijedna strana u potpunosti ne shvaća snagu one druge, kao ni vlastite slabosti.

Trump je upravo poslao svoju mornaricu da doprati nekoliko brodova kroz Hormuški tjesnac, u pokušaju da probije iransku stranu blokade. Odgovor Teherana uključivao je ponovno pokretanje raketnih napada i napada dronovima na Ujedinjene Arapske Emirate, uključujući naftni terminal i nekoliko nezaštićenih komercijalnih plovila. To je od Amerikanaca zahtijevalo potapanje šest manjih brodova i demantiranje tvrdnji iranskih državnih medija da je jedna od pratnji američke mornarice pogođena.

Oslobađanje dva broda iz njihove karantene u Zaljevu uz toliku cijenu nije uspješna priča. To potvrđuje da je operacija ponovnog otvaranja tjesnaca moguća, ali samo uz visoke troškove i rizik jer su Iranci pokazali da će odgovoriti. Primirje od 8. travnja ostaje na snazi samo zato što obje strane znaju da je ovo bio test te da je malo vjerojatno da će povratak općem ratu donijeti pobjedu.

Hamenei je svoju izjavu dao prošlog tjedna na godišnjicu anglo-perzijskog zauzimanja tvrđave na otoku Hormuzu 1622. godine, što je više od stoljeća Portugalu osiguravalo kontrolu nad pristupom Zaljevu i monopol na regionalnu trgovinu. Njegovo pozivanje na perzijsku povijest bio je dio šireg pokušaja da se očajnički nepopularan režim Islamske Republike zaogrne nacionalnom (nasuprot islamističkoj) zastavom te da se izgradi novi narativ za legitimaciju režima kojem je Hamenei sada na čelu.

To bi moglo imati određenog utjecaja sve dok rat traje. Izvan toga, radi se o pustim željama, osim ako mlađi Hamenei ne uspije oživjeti gospodarstvo i provesti opsežne reforme koje većina Iranaca zahtijeva, a koje njegov otac nije uspio ostvariti – što on ne može, ili bi barem morao provesti de facto promjenu režima kako bi to postigao. Njegova je pozicija slaba.

Iranski rijal, čiji je kolaps u siječnju izazvao masovne prosvjede protiv režima, ponovno strmoglavo pada. Islamska revolucionarna garda još uvijek opstoji, ali je teško osakaćena, s ubijenim vrhovnim zapovjednicima i uništenom protuzračnom obranom. Iran je možda za sada odvratio Trumpa od ostvarenja prijetnje o uništenju energetske infrastrukture jer zauzvrat može učiniti nešto slično svojim susjedima u Zaljevu, ali to ne znači da si Hamenei može priuštiti izazivanje takve akcije. Pa ipak, on to čini.

Čini se da neki čelnici u Teheranu doista razumiju rizik koji nepokolebljiv stav predstavlja za njihov ostanak na vlasti, a time i za njihove živote. Među njima su predsjednik Masoud Pezeškian, ministar vanjskih poslova Abbas Aragči i predsjednik parlamenta Mohammad-Bagher Ghalibaf – trojac koji predvodi napore za pregovore o okončanju rata. Rezultat je podjela unutar režima koja se odvija u državnim medijima. Međutim, u nedostatku pobune u nekom dijelu sigurnosnog aparata, to nije vrsta rascjepa koja proizvodi državni udar.

Bijela kuća čini slične pogrešne procjene. Ghalibaf je nedavno na X-u, američkoj aplikaciji za društvene mreže, objavio formulu kako bi pokazao zašto su mnoge Trumpove tvrdnje pogrešne, ako ne i deluzorne. One uključuju hvalisanje da je rat već dobiven i da je iranska vojska uništena, gospodarstvo u kolapsu, nuklearni program izbrisan, a naftna infrastruktura pred "eksplozijom".

Ghalibaf, bivši zapovjednik IRGC-a, osmislio je jednadžbu koja suprotstavlja sposobnost Irana da podigne globalne cijene energenata zaustavljanjem isporuka iz Zaljeva s protumjerama koje su dostupne Trumpu. Kao što se moglo i očekivati, njegove su kalkulacije išle u korist Teherana. Iranske adute – poput zatvaranja pristupa Crvenom moru ili ciljanja naftovoda koji nekim susjedima omogućuju zaobilaženje Hormuza – označio je kao još uvijek potpuno ili djelomično neiskorištene. Nasuprot tome, američke je opcije označio kao već potrošene. Nijedna od tih pretpostavki nije točna.

Ipak, njegova je jednadžba uvelike ispravna u smislu da je, sve dok primirje traje, a Hormuz ostaje blokiran, ovaj sukob postao test izdržljivosti obje strane pod ekonomskim i političkim stresom koji jedna drugoj nameću. Nijedna strana si ne može priuštiti neodređeno trajanje zastoja, otuda i Trumpov pokušaj da prekine pat-poziciju, kao i odgovor Irana. Oholost sprječava obje strane u donošenju razumne procjene spremnosti protivnika na uzvraćanje udarca, što je propust koji potiče nerealna očekivanja pobjede i čini bolne ustupke prividno izbježnima.

Pogreške koje su dovele do ovog rata prebrojne su da bi se nabrojale. Svaka hladna procjena morala bi uključiti odluku prethodnog vrhovnog vođe da koristi status Irana kao nuklearne sile "na pragu" kao polugu u pregovorima. Isto tako i njegovo brutalno nametanje gerijatrijskog islamističkog režima stanovništvu koje ga ne želi. Trumpovo očekivanje da bi se s Iranom mogao nositi kao s Venezuelom još je jedna pogreška proizašla iz oholosti, a one se nastavljaju nizati.

Teško je predvidjeti hoće li Trump uspjeti u svom pokušaju otvaranja tjesnaca za međunarodni promet bez da Iran pogodi američki brod ili uništi energetsku infrastrukturu u zaljevskim državama, što bi s globalnog tržišta na godinama moglo povući količine nafte i plina koje utječu na cijenu – s  pa čak i hoće li uspjeh donijeti definitivan kraj iranskog nuklearnog programa, što se čini kao Trumpov minimalni zahtjev za dogovor.

No ono što se čini jasnim jest da pretjerano samopouzdanje, kako u Bijeloj kući tako i u bunkerima u kojima se nalazi novi iranski vrhovni vođa, čini nastavak rata rođenog iz oholosti tek jednom pogreškom udaljenim.