Hrvatska naglo povećala izdvajanje za socijalne naknade, evo na što odlazi taj novac

Kroz povijest su se socijalne potrebe ispunjavale kroz obiteljske, vjerske, dobrotvorne i strukovne društvene strukture. Većina stvari koje se danas uzimaju zdravo za gotovo, kao što su mirovine, javno zdravstvo i socijalna pomoć, nije postojala. Potrebe za njima su se najčešće ispunjavale kroz neformalne društvene institucije.

S vremenom je odgovornost za zadovoljavanje socijalnih potreba stanovništva sve više preuzimala sama država, pa su danas troškovi socijalnih prava daleko najveći trošak državnih proračuna.

Suprotno od popularnog stava, socijalna država ne "odumire". Dapače, zadnjih desetljeća postaje sve veća i preuzima sve veći djelokrug odgovornosti. Jedne od najekspanzivnijih socijalnih država se nalaze u Europi. Hrvatska zaostaje za "najsocijalnijim" od njih, ali ubrzano nadoknađuje zaostatak pa je 2024. bila jedna od država s najvećim rastom socijalnih naknada u Europskoj uniji (EU).

Ukupno je Hrvatska 2024. potrošila 18,59 milijardi eura na razne socijalne naknade, što uključuje troškove starosti ( tj. mirovine), zdravstva, invaliditeta,  naknada za djecu te udovice/udovce umrlih, obitelji i djece, nezaposlenosti, stanovanja itd. To je sedam milijardi eura ili 60,43 posto više nominalno nego 2019., daleko više od kumulativne inflacije koja je iznosila oko 30 posto. To znači da su realne socijalne naknade na razini cijele države narasle za cca 30 posto.  Na razini EU nominalni rast 2019.-2024. iznosi 30,64 posto, a realni puno manje od toga.

Rekorderi EU su Finska, Francuska i Austrija, s iznosom socijalnih naknada u vrijednosti više od 30 posto BDP-a. Prosjek EU je 27,34 posto, a Hrvatska s 21,64 posto zaostaje za prosjekom EU. Od država slične razine standarda veće troškove socijalnih naknada imaju Poljska (24 posto), Slovenija (23,43 posto) I Portugal (23,27 posto), a Češka, Slovačka, Rumunjska, Bugarska, Mađarska i države Baltika imaju manje socijalne naknade u odnosu na BDP.

Skoro sve se troši na zdravstvo i mirovine

Više od dvije trećine socijalnih naknada se odnosi na troškove zdravstvene skrbi i starosti, što se zapravo odnosi na zdravstveni i mirovinski sustav. Tim troškovima su srodni i troškovi invaliditeta te naknade za djecu, udovice i udovce umrlih, pa se 88,26 posto socijalnih izdataka ukupno u Hrvatskoj odnosi na mirovinski i zdravstveni sustav, a  83,22 na razini cijele EU.

Od većih izdataka se mogu izdvojiti socijalne naknade za obitelj i djecu, koje u Hrvatskoj čine 8,87 a EU 8,74 posto od ukupnih socijalnih naknada. Nezaposlenost u EU čini 3,98 od ukupnih socijalnih transfera, Hrvatskoj 1,47 posto. Iako stanovanje čini 1,35 posto na razini EU, kao trošak u socijalnom sustavu Hrvatske s udjelom 0,01 posto u naknadama praktički i ne postoji.

Veliki rast izdvajanja za socijalne naknade u Hrvatskoj

Troškovi socijalnih naknada su u Hrvatskoj 2024. u odnosu na 2023. narasli za 17,77 posto, što je treći najveći rast u EU. Rekorder je Poljska s 22,13 posto, a prosjek EU je 6,90 posto.

Moderna demografsko-socijalna dilema

Opće društveno mišljenje, prema kojem države već desetljećima smanjuju socijalna prava i troškove, se razlikuje od stvarnosti. Često se ide toliko daleko da se tvrdi kako države izdvajaju više za vojne potrebe nego za socijalne doznake, što je daleko od istine.

Ipak, postoji razlog zašto se može stvoriti taj dojam, a to je starenje stanovništva. Poznato je da je većina zdravstvenih troškova namijenjena osobama starije životne dobi i da zbog starenja stanovništva sve veći udio stanovništva čine stariji od 65 godina tj. umirovljenici. To je ne samo razlog zašto troškovi vezani za mirovine i zdravstvo čine čak 80 posto socijalnih naknada nego i zašto ukupne socijalne naknade izražene udjelom u BDP-u mogu rasti a da se među stanovništvom stvara dojam da socijalna država "nestaje". Jednostavno većinu rasta "proguta" starenje stanovništva, koje dovodi do rasta zdravstvenih i mirovinskih troškova država.

Time su moderne države ušle u svojevrsnu dilemu; moraju birati između smanjivanja zdravstvenih i mirovinskih prava za starije te povećanja socijalnih naknada kojima se pomaže mladima da lakše ostvaruju životne ciljeve, primarno veći broj djece.

Jako je teško ostvarivati oba cilja bez narušavanja fiskalne održivosti država, koje su ionako već zaduženije nego ikada u povijesti (tj. od kraja Drugog svjetskog rata). S jedne strane potreba financiranja sve većeg broja starijih a s druge strane nužnost poticanja demografskog oporavka tj. većeg broja djece i s tim povezanog rješavanja stambenog pitanja.

Jedini način da se ostvare oba cilja je visok ekonomski rast, ali visoke stope rasta BDP-a su prošlost u razvijenim državama. Neki ekonomisti polažu nade u umjetnu inteligenciju tj. obećanje umjetne inteligencije da dovede do novog vala visokog rasta produktivnosti i općenito ekonomije, ali te nade se još ni izbliza nisu materijalizirale je i pitanje je hoće li. Najoptimističniji scenarij oko umjetne inteligencije nudi rješenje dileme potrebe održavanja rasta zdravstvenih i mirovinskih troškova zbog starenja stanovništva uz povećavanje rasta pro-demografskih izdataka za djecu, obitelj i stanovanje, ali najoptimističniji scenariji se rijetko kada obistine.

 

Kako će razvijene države, među ostalima EU i Hrvatska, riješiti demografsko-socijalnu dilemu modernog doba ostaje za vidjeti: imigracija, umjetna inteligencija, nastavak zaduživanja, ili kombinacijom više alata.

A možda se pronađe i neko novo rješenje.