Strana ulaganja u Hrvatskoj uskoro na testu nacionalne sigurnosti

Strana ulaganja mogla bi se uskoro naći pod dodatnim povećalom hrvatskih vlasti ne bi li se otkrilo ugrožavaju li hrvatsku nacionalnu sigurnost. Sabor je u petak izglasao Zakon o provjeri stranih ulaganja, a odredbe omogućuju vlasti da naredi stranim ulagačima prodaju vlasništva utvrdi li se kako se zbog investicije ugrožava javni poredak.

Na prvi pogled zakon je razuman jer nema puno država koje bi s veseljem primile stranu investiciju koja im ugrožava sigurnost i javni red. Postavlja se, stoga, pitanje kako to da dosad u našoj državi, gdje je nacionalna sigurnost vječiti lajtmotiv političara na vlasti, takvog zakona još nije bilo.

U komentaru koji prati prijedlog zakona navodi se kako će se zakonom "osigurati (...) preduvjet za uspostavu učinkovitog sustava provjere stranih ulaganja (...) u svrhu zaštite nacionalne sigurnosti i javnog poretka" Hrvatske i Europske unije, a ta izjava implicira da takvih preduvjeta i sustava provjere do sada nije bilo. Prema obrazloženju, Zakon je donesen na temelju Uredbe Europske unije iz ožujka 2019. godine. Čak je i na saborskom Odboru za financije postavljeno pitanje zašto se čekalo toliko dugo.

Odgovor leži u nastavku obrazloženja za donošenje Zakona. Njime će se ispuniti "jedan od kriterija za pristup Hrvatske" Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD, Organization for economic cooperation and development). Čini se kako je tek želja aktualne vlasti za članstvom u OECD-u bila poticaj za donošenje zakona koji je kroz saborsku proceduru poguran po hitnom postupku. Brzina objašnjava i relativnu kratkoću Zakona: 30-ak članaka u što spadaju i definicije, i prijelazne i završne odredbe.

U osnovi Zakon propisuje sljedeće: država će imenovati povjerenstvo, povjerenstvo će napraviti spisak "obveznika", provjerit će se dosadašnje i provjeravat će se buduće inozemne investicije u "obveznike" i ako se utvrdi kako postoji opasnost za nacionalnu sigurnost inozemni investitor će imati najviše 15 mjeseci da se riješi vlasništva, a u međuvremenu neće smjeti ništa drugo.

Niz nedoumica

U na brzaka donesenom zakonu ostaje stanoviti broj nedoumica. Kao prvo, navodi se kako se "popis obveznika, podaci o obveznicima i stranim ulagateljima, kao i svi drugi podaci koji nastaju u svrhu provedbe ovoga Zakona koriste (...) isključivo u te svrhe i javno se ne objavljuju". Drugim riječima, nećemo znati koje se kompanije provjerava, koje su investicije sumnjive, zašto i tko su sporni investitori. Zakon se uz trgovačka društva odnosi i na koncesije, javno-privatna partnerstva i slobodne zone.

Nakon što država utvrdi kako je neko ulaganje opasnost za nacionalnu sigurnost investitor ima devet mjeseci, što se uz opravdane razloge može produljiti za dodatnih šest, za prodaju svojeg vlasništva. U to vrijeme ne smije koristiti pravo glasa osim kako bi se riješio svoje investicije.

Vlada Andreja Plenkovića novi je zakon predložila kako bi se ispunili zahtjevi za članstvo u OECD-u | Goran Stanzl/Pixsell

 

To znači kako će vlasnicima biti onemogućeno donošenje važnih odluka koje bi mogle biti vezane uz redovno poslovanje i koje su nevezane uz ugrožavanje nacionalne sigurnosti. Zajedno s tim treba promatrati i odredbe koje propisuju primjenu Zakona.

Osnovni cilj Zakona su buduća ulaganja. Država bi trebala ili dozvoljavati ili (za)braniti investicije u one kompanije koje proglasi obveznicima prije nego što se one realiziraju. Kako se radi o novom zakonu u njemu je sadašnjim vlastima ostavljena mogućnost da u roku od tri godine provjere postojeća ulaganja i ugrožavaju li se njima nacionalna sigurnost i javni poredak.

Ono što ostaje nejasno je tretman investicija koje bi s odmakom mogle postati prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Dobar aktualni primjer su problemi Naftne industrije Srbije (NIS) u susjednoj državi. Kad je Rusija kupila natpolovični vlasnički udio u NIS-u 2009. godine geopolitička stvarnost bila je drukčija nego što je danas.

Slično, i kad je MOL kupovao vlasnički udio u našoj Ini 2003. politička vlast u Mađarskoj bila je drukčija. Viktor Orbán postao je premijer tek 2010. godine.

Dakle, možemo zamisliti situaciju u kojoj je strani vlasnik jedno vrijeme prihvatljiv partner no zbog promjene okolnosti on postane prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Izvan navedenog početnog roka od tri godine za provjeru dosadašnjih investicija, novi Zakon ne dozvoljava provjeru ako se udjel u vlasništvu ne mijenja izravno ili posredno.

Čak i ako se provjera na neki način inicira i provede, i država problematičnom vlasniku naredi prodaju vlasničkog udjela, u uhodanim poduzećima to može donijeti probleme jer jedan od bitnih vlasnika neće imati pravo glasa na skupštinama o pitanjima iz redovnog poslovanja. Može se raditi tek o imenovanju predstavnika radnika u Nadzorni odbor, ili imenovanju revizora ili nečemu trećem.

Ad hoc metode

Takve situacije vjerojatno bi se opet rješavale ad hoc metodama kojima smo bili skloni i do sad. Dovoljno je samo podsjetiti na aferu Borg i "Lex Agrokor" koji je donesen samo kako bi se kreirala nova procedura za spašavanje koncerna Ivice Todorića.

Sada ostaje neobjašnjeno hoće li novi popis "obveznika" koji proizlazi iz donesenog Zakona o provjeri stranih ulaganja opet na neki način biti udvostručen popis kompanija "od posebnog državnog interesa". U posljednjoj iteraciji s kraja 2021. godine na tom se popisu nalazi 36 trgovačkih društava: od Ine, Croatia Airlinesa i AKD-a, preko većih zračnih luka, pa do Jadrolinije i Narodnih novina. Nije poznato je li se uopće pokušavalo dosadašnje rješenje uklopiti u novi zakon ili je ono u potpunosti zanemareno jer se novi zakon pisao na brzinu.

U protekla tri i pol desetljeća u Hrvatsku je stiglo više od 55 milijardi eura stranih ulaganja, pokazuju podaci središnje banke. Najviše bure podizale su najveće investicije i redovno se uzvikivalo kako prodaja, primjerice, domaćih banaka ili domaćeg telekoma stranim vlasnicima nije u nacionalnom interesu.

Otkad je mađarski MOL 2003. kupio prve dionice u Ini politička situacija se dosta promijenila | Patrik Macek/Pixsell

 

Nakon inicijalne prodaje četvrtine vlasništva prodaja udjela u Ini također se ispunila kontroverzama nakon što se saznalo kako je tadašnji premijer i bivši šef Hrvatske demokratske zajednice Ivo Sanader, stranke na čijem se čelu nalazi i sadašnji premijer Andrej Plenković, u tajnosti mađarskim vlasnicima dao više ovlasti nego što im je pripadalo po vlasničkom udjelu. Politička karijera Tomislava Karamarka, još jednog prominentnog HDZ-ovca, također je doživjela ozbiljan udarac nakon što se tijekom njegova mandata na poziciji potpredsjednika Vlade otkrilo kako njegova supruga ima sklopljen ugovor s MOL-ovim lobistom Josipom Petrovićem.

Pitanje nacionalne sigurnosti i ugrožava li ga neka strana investicija time postaje više filozofsko. Mijenja se s vremenom i najviše ovisi o subjektivnim procjenama onih koji odlučuju. U ovom slučaju će to biti ministar financija.

Novi Zakon je svakako dobrodošlo rješenje, ali ne može se prijeći preko dojma kako mu je jedina funkcija ispunjavanje jedne kućice na popisu zahtjeva za članstvo u OECD-u, a ne rješavanje konkretnog problema i manjkavosti. Da je nacionalna sigurnost stvarno bila važna vjerojatno bi se zakon donesao i prije.