Uvode radni dan od 13 sati. To ih neće spasiti

Radnike u cijelom svijetu je zaprepastila vijest da jedna zemlja povećava broj dnevnih radnih sati s devet na 13. Ali to ne znači da će standardno radno vrijeme umjesto osam sati postati 13 sati dnevno, nego da se poslodavcima ostavlja mogućnost određivanja 13-satnog dnevnog radnog vremena uz velika zakonska ograničenja.

Zapravo će maksimalno dopušteno da se toliko dugo radi 37 dana u godini, otprilike tri dana mjesečno. Ograničenje o maksimalno dopuštenih 48 radnih sati tjedno ostaje na snazi, a prekovremeni sati (preko standardnih osam sati dnevno) će biti plaćeni 40 posto više. 

Bez obzira na to da zakon nije toliko rigorozan kako se na prvu čini, počiva na sasvim pogrešnim postavkama. Opravdanje vladajućih u Grčkoj  je da se želi potaknuti ekonomski rast i nadoknaditi manjak radne snage. Ali oba razloga su loša. Veći broj radnih sati neće napraviti ni jedno ni drugo.

Kako je došlo do ovoga?

Grčka se već skoro dva desetljeća nalazi u dubokoj krizi. Desetljeća umjetnog održavanja ekonomskog rasta održavanog visokim zaduživanjem su naglo i spektakularno došla kraju izbijanjem svjetske financijske krize 2008. godine.

Život na dug, prevelika socijalna država, razgranata korupcija, manjak ulaganja u istraživanje i razvoj, loš porezni sustav i masovno izbjegavanje plaćanja poreza, prevelika ovisnost o turizmu...sve nakupljene greške došle su na naplatu.

Od standarda na razini Južne Koreje do 2008. Grčka se srušila na razinu Hrvatske i Rumunjske u desetak godina, korigirano za razlike u cijenama i manje od toga. Jedna generacija Slovenaca, Poljaka i Čeha je na Grčku gledala kao bogatu državu koju treba dostići, a već sljedeća generacija Grka na Sloveniju, Poljsku i Češku gleda kao na razvijenije države boljeg životnog standarda.

Od bankrota je spašena intervencijom tzv. "Troike" (Europska komisija, Europska središnja banka i MMF) golemim oprostom i refinanciranjem dugova, u čemu su sudjelovale i same države članice Europske unije (posebno Njemačka). Grčkoj je tijekom nekoliko godina oprošteno oko 100 milijardi eura duga, i bar još toliko refinancirano.

Prava cijena, desetljeća umjetnog napuhavanja ekonomije, je bila daleko veća. Drastično su smanjene mirovine i plaće, povećani su porezi, zbog zaposlenih u javnom sektoru je srezan, povećana je dob za odlazak u mirovinu, javna imovina je rasprodavana, uvođen je niz reformi od kojih su neke bile dobre a neke loše. Produženje broja radnih sati na 13 sati je još jedna u naoko beskonačnom nizu takvih promjena. Ali potpuno promašena i s krivim opravdanjima.

Grci već rade nekoliko stotina sati više nego bogati

Put u gospodarski rast nije popločan povećavanjem broja radnih sati nego rastom produktivnosti po satu rada. Zapravo je pravilo (s nekoliko iznimki) da što je država bogatija to se u njoj manje radi. U najbogatijim državama svijeta se radi i nekoliko stotina sati godišnje manje nego u najsiromašnijim. Čak i zaposleni u državama poput Perua, Meksika, Kostarike i Čilea, koje ne spadaju među najmanje razvijene država n svijetu, rade 700-800 sati godišnje više od zaposlenika u najbogatijim državama EU.

Zaposleni u Grčkoj su 2010., u jeku duboke krize, radili godišnje 1931 sat. To je tada bilo u rangu Hrvatske. Do 2023. je broj radnih sati pao na 1897, ali je u Hrvatskoj pao na 1837 sat. Istovremeno je Hrvatska u cijelom tom periodu ostvarila prosječno puno veći ekonomski rast i danas je prema većini parametara bogatstva stanovništva razvijenija od Grčke.

Radnici u Njemačkoj, Danskoj, Nizozemskoj, Norveškoj itd. rade 400+ sati manje od radnika u Grčkoj, a opet te države nisu ni izbliza u tolikim problemima.

Veći broj radnih sati neće nadoknaditi nisku produktivnost

Pravilo je da broj godišnjih radnih sati pada u svim državama već desetljećima. U najrazvijenijim državama Europe se 50-ih godina prošlog stoljeća godišnje radilo nekoliko stotina sati više nego danas. Tog desetljeća je broj ukupnih radnih sati u Grčkoj bio bliže radnim satima u Njemačkoj, Francuskoj i Italiji nego danas. Razlika se desetljećima povećavala.

Tajna je u produktivnosti sata rada a ne ukupnoj količini radnih sati. Prosječni radnik u Njemačkoj ne mora godišnje raditi 1900 radnih sati da bi proizveo dovoljnu vrijednost za opravdati svoju plaću. Figurativno, kada se gleda na razini cijele ekonomije. U manje razvijenim državama radnici moraju raditi na stotine sati više godišnje da bi opravdali nekoliko puta manje plaće.

Po satu rada zaposleni u Grčkoj su ostvarivali 44,78 dolara BDP-a, manje nego u Hrvatskoj (52,36 dolara). Iste godine su po satu rada zaposleni u Norveškoj, Belgiji, Švicarskoj, Danskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj itd. ostvarivali 90 dolara BDP-a po satu rada. Iznosi su korigirani za razliku u cijenama (PPP), iz čega proizlazi da kada bi se u nabrojanim razvijenim državama radilo upola manje nego što se sada radi bili bi na razini Grčke. S obzirom na ukupni broj radnih sati godišnje, to je oko 750-800 sati, 60-ak sati mjesečno ili tri sata dnevno (ako se ne ubrajaju vikendi).

Implementacija mjera za povećanje produktivnosti je puno teža nego propisivanje većeg broja radnih sati

Rješenje ekonomskih problema Grčke nije u nabijanju radnih sati nego u rastu produktivnosti rada. Ali za razliku od zakonskog propisivanja mogućnosti 13-satnog radnog dana, to je puno teži i dugotrajniji proces.

Na produktivnost utječu brojni isprepleteni faktoru, ali u suštini se radi o strukturi gospodarstva. Da bi rad bio produktivniji u ekonomiji se moraju proizvoditi kompleksniji proizvodi veće dodane vrijednosti i sofisticiranije usluge. To zahtjeva ne samo veće izdatke za istraživanje i razvoj nego i bolje obrazovanu radnu snagu. Zatim se moraju stvoriti privlačni investicijski uvjeti u zemlji da bi se privukle strane investicije u industrije visoke dodane vrijednosti, što samo po sebi zahtjeva dubinske porezne, zakonske i ostale institucionalne promjene. Mogućnost rada od 13 radnih sati dnevno neće napraviti ništa posebno po pitanju rasta standarda u Grčkoj ni bilo kojoj državi koja se sjeti uvesti takav zakon.