Energetska sigurnost više nije pitanje izbora nego cijene koju Europa mora platiti

Europsko energetsko tržište ušlo je u novu fazu neizvjesnosti, izazvanu ratom na Bliskom istoku koji otvara nova pitanja o sigurnosti globalnih tokova energije. Regija ključna za LNG i naftne rute ponovno je u zoni povišenog rizika, a svako narušavanje opskrbnih pravaca brzo se reflektira na cijene.

U tom kontekstu Europska unija pokušava odgovoriti na dvostruki izazov: kako osigurati stabilnu opskrbu plinom, a istodobno ograničiti trošak za gospodarstvo i kućanstva. O tim je pitanjima za Bloomberg Adria TV govorio Dalibor Pudić, predsjednik Hrvatske stručne udruge za plin.

Nova energetska realnost

Nakon energetske krize 2022. godine, Europa je dramatično smanjila ovisnost o ruskom plinu, no time je stvorila novu koncentraciju dobave, ovaj put prema Sjedinjenim Američkim Državama. Ipak, Pudić smatra da situacija nije ista kao prije dvije godine.

"Trenutačno je situacija bolja nego što je bila kada je Europa ovisila o Rusiji, jer smo tada ovisili isključivo o plinu koji se dopremao plinovodima. S LNG terminalima dobavni pravci dolaze sa svih strana i ovisite samo o tržišnoj cijeni", pojasnio je Pudić.

Podsjetio je na, kako kaže, otpornost koju je Europa pokazala 2022. godine, kada je platila 200 milijardi eura više za naftu i plin, a cijene plina u nekim su trenucima dosezale i 300 eura po megavatsatu. "Sumnjam da bi druge zemlje poput Kine ili Japana izdržale ono što je Europa izdržala tada", tvrdi Pudić.

Poremećaji na tržištu, poput smanjenog izvoza iz Katara, jednog od tri najveća svjetska izvoznika LNG-a uz SAD i Australiju, odmah su se odrazili na cijenu, koja je nedavno skočila s 30 na gotovo 60 eura, prije nego što se stabilizirala na oko 45 eura po megavatsatu.

Tko na kraju plaća račun?

Jedno od ključnih pitanja ostaje tko će snositi rastuće troškove sigurnosti opskrbe, uključujući i sve skuplje punjenje skladišta. Prema procjenama, samo za zimu 2026./2027. trošak punjenja skladišta mogao bi iznositi između 10 i 15 milijardi eura više nego inače. Iako su to znatno manji iznosi od šokova iz 2022. godine, teret će se i dalje prelijevati na krajnje potrošače.

"Da se ne zavaravamo, to na kraju plate kućanstva i poduzetnici", istaknuo je Pudić. Objasnio je kako postoje dva modela: ili će država subvencionirati cijenu iz proračuna, što znači da trošak snose svi porezni obveznici, ili će potrošači plaćati tržišnu cijenu. Pudić se zalaže za drugi model, uz ciljanu pomoć energetski siromašnim kućanstvima, kojih je u Europi, pogođenoj inflacijom, i do 30 posto.

"Za ostale nije potrebno subvencionirati. Potrebno je osjetiti kolika je stvarna cijena plina jer tek kod viših cijena dolazi do veće energetske osviještenosti i ulaganja u energetsku učinkovitost", smatra Pudić.

Globalna utrka za plinom

Europa nije sama na globalnom tržištu. Veliku konkurenciju predstavljaju azijske zemlje, prije svega Kina, Japan i Južna Koreja, koje su također uvoznici LNG-a. Plin će, logično, otići onome tko ponudi višu cijenu, kaže Pudić. i dodaje kako u toj utrci Europa ima određenu prednost zbog veće kupovne moći.

"Prosječna plaća u Europi, ako izuzmemo zemlje poput Hrvatske, Bugarske ili Mađarske, iznosi oko 3.600 do 3.700 eura, dok je u Kini oko tisuću do tisuću i sto eura. Sigurno je da si kupac u Europi može lakše priuštiti plin po višoj cijeni", analizira Pudić.

 

Međutim, viša cijena energenata utječe na konkurentnost europskog gospodarstva. Ako kineski proizvod, proizveden uz jeftiniju radnu snagu i potencijalno nižu cijenu plina, dođe na europsko tržište, on postaje konkurentniji, što predstavlja dugoročni izazov za europski izvoz i industriju.

Europa, stoga, mora nastaviti s diversifikacijom dobavnih pravaca, gledajući prema Alžiru, Azerbajdžanu, a u perspektivi i Kanadi, zaključuje.

 

--Cijeli razgovor pogledajte u videu.