Paralele s Bismarckom: hoće li nam mirovina pobjeći?

Novi njemački kancelar Friedrich Merz, kao i mnogi premijeri diljem Europe, ovih bi dana vrlo rado čuli savjet od tvorca državnih mirovina temeljenih na obveznom sustavu osiguranja u kojem radnici i poslodavci uplaćuju u mirovinski fond. Otto von Bismarck nije dostupan, ali logika kojom se vodio kada je 1889. u Njemačkoj uveo strukturirani mirovinski sustav, čini se da "uči" njegove nasljednike u kancelarskoj stolici, i to ne samo u Berlinu.

"Svatko tko ima izglede da dobije mirovinu, ma koliko malu, u starosti i bolesti puno je sretniji i zadovoljniji svojom sudbinom, puno poslušniji i lakše se njime upravlja", rekao je Bismarck, koji je u politici bio oštri realist, pa mirovinski sustav nije uveo zbog brige za starije osobe, već kako bi izbio političke karte iz ruku tada sve popularnijih socijaldemokrata i socijalista.

Nije bio nikakav heroj starih i nemoćnih, jer je krajem 19. stoljeća odredio da 65 godina treba biti dob za odlazak u mirovinu i to, prema nekim povjesničarima, tek kada je od suradnika dobio informacije da većina ljudi umire do te dobi. Jednostavno rečeno, u to vrijeme samo se od malobrojnih fizičkih radnika moglo očekivati da će živjeti puno dulje od 50 godina, a samo su državni službenici doživjeli šezdesete.

Taj surovi Bismarckov realizam opstaje do danas u svijesti europskih premijera, ministara, direktora mirovinskih fondova i čelnika velikih korporacija. Gledano današnjim očima i govoreći današnjim korporativnim jezikom, Bismarckov mirovinski model jednostavan je i održiv. Sve dok današnjica nije donijela jedan "problem" – bivši radnici ne umiru dovoljno brzo.

Tijekom proteklog stoljeća i pol, očekivano trajanje života ljudi znatno se povećalo, dok je generacija baby-booma počela odlaziti u mirovinu, što je dovelo do toga da su mirovinski sustavi diljem razvijenog svijeta ozbiljno uzdrmani ili je čak doveden u pitanje njihov opstanak. I ne samo mirovine koje jamči država već i dodatne mirovine koje su velike korporacije počele osiguravati svojim zaposlenicima. Jednostavno rečeno, ni državni i privatni mirovinski fondovi, ni korporativni mirovinski programi, kako se čini, ne mogu još dugo otplaćivati svoje obveze, te je to postao međunarodni fenomen. Fenomen koji je u Europi doveo do toga da se uvelike raspravlja o produljenju dobi za odlazak u mirovinu na barem 70 godina.

Međutim, istovremeno, to je jedna od osjetljivih i vrlo zapaljivih tema, čijih se plamenova boje svi političari na vlasti. Naime, Nijemci su krajem prethodnog stoljeća očito demantirali Bismarckove riječi o "lakšem upravljanju" za one koji se nadaju uživati u mirovini, budući da je sišao s vlasti godinu dana nakon uvođenja mirovinskog sustava. Danas je tema reforme mirovinskih fondova izuzetno škakljiva za vladajuće političke elite, iako se o problemu neodrživosti sadašnjeg sustava raspravlja već desetljećima.

Depositphotos

Štoviše, prvi veći dokaz da se postojeći mirovinski fond urušava mogao se vidjeti prije točno 20 godina kada su velike američke korporacije poput IBM-a i Verizona najavile da će zamrznuti vlastite korporativne mirovinske aranžmane za sve zaposlenike, pozivajući ih da povećaju doprinose za vlastite privatne mirovine.

U Velikoj Britaniji to je prva učinila najveća svjetska tvrtka za suzbijanje štetočina Rentokil, što je u Europi doživljeno kao noćna mora i radikalno odstupanje od uobičajene prakse uspješnih tvrtki. I dok su liberalni komentatori tada opravdavali ovu pojavu argumentima da se „osiguravanje mirovina od poslodavaca zapravo ne uklapa u kapitalizam i korporativnu kulturu 21. stoljeća“, uzroci su bili svima jasni. Neodrživost trenutačnih mirovinskih sustava uvelike počiva na demografiji: nema dovoljno mlađih radnika koji bi mogli platiti sve veći broj umirovljenika iz generacija baby-booma, koji su pak, dok su radili, plaćali za prethodnu generaciju umirovljenika.

Štednja za mirovinu od vrtića

Političari su to znali i već su tada postupno usvojili Bismarckov "recept" pomicanja dobi za odlazak u mirovinu bliže smrti prosječne osobe. Tako se u njegovoj Njemačkoj dobna granica počela pomicati sa 65 godina za po mjesec dana i sada iznosi gotovo 66 godina, dok bi do 2031. trebala biti 67 godina. Doduše, moguće je otići u prijevremenu mirovinu sa 63 godine, pri čemu puni iznos mirovine primaju samo oni koji su uplaćivali u mirovinski fond najmanje 45 godina, a oni s najmanje 35 godina staža primaju smanjeni iznos. Međutim, dobna granica za prijevremenu mirovinu također će se 2031. godine podići na 65 godina.

Međutim, ni to nije dovoljno, pa nova njemačka vlada već govori o mogućem pomicanju granice na barem 70 godina, što je trend koji se polako formulira, posebno u bogatijim i sjevernijim europskim zemljama.

Štoviše, u Njemačkoj se govori o nečemu što bi se donedavno nazvalo ludošću – da djeca već u vrtiću počnu štedjeti za mirovinu. Nova vlada razmatra planove za uvođenje takozvane mirovine za rani početak, osiguravajući djeci već od šest godina mirovinski fond.

Prema novom planu, djeca u dobi od 6 do 18 godina koja pohađaju obrazovne ustanove mogla bi od vlade primati 10 eura mjesečno – ukupno 1440 eura po djetetu tijekom 12 godina ispunjavanja uvjeta, plus bilo kakva dobit koja bi se mogla ostvariti od uloženog novca. Od 18. godine pojedinci bi mogli dodavati osobna sredstva na ovaj mirovinski račun unutar godišnjih ograničenja. Svaka dobit bila bi oslobođena poreza do dobi za umirovljenje, kada novac postaje dostupan vlasnicima računa. Budući da se očekuje da će dob za umirovljenje u Njemačkoj za današnju djecu prijeći 70 godina, to bi značilo da bi se ušteđevina akumulirala tijekom više od šest desetljeća.

I dok političari kažu da ova inicijativa može pomoći mladima da postanu „svjesniji i obrazovaniji o novcu, štednji i ulaganju“, kritičari primjećuju da zapravo Bismarckovi nasljednici pokušavaju neizravno umiroviti njegov mirovinski sustav i natjerati ljude da od malih nogu razmišljaju o dugoročnoj financijskoj sigurnosti kao da će im državna mirovina biti nedovoljna, odnosno simbolična. Osim toga, istaknuti njemački ekonomisti ističu da bi i ova ušteda od vrtića u konačnici bila prilično simbolična.

"Temeljna mana plana je što je prava lekcija štednje – imati manje sada da bi sutra imalo više – potpuno izgubljena", smatra profesor Christoph Schmidt, predsjednik Instituta za ekonomska istraživanja RWI Leibniz, dodajući da bi se sredstva bolje iskoristila u njemačkom obrazovnom sustavu. "Osnovna ideja o ranom početku mirovine, tj. davanju mladima početnog kapitala kada uđu u odraslu dob, dobronamjerna je, ali nakon detaljnijeg pregleda, gotovo da nema uvjerljivih prednosti tog koncepta."

Danci predvode trend

S druge strane, Danska je već odlučila postupno podići dob za odlazak u mirovinu na 70 godina tijekom sljedećih 15 godina, čime je najdalje otišla među europskim zemljama koje su već produžile ili planiraju produžiti radni vijek građana. Prema analizi Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), Danska će predvoditi taj put do 2060. godine, s očekivanom dobi za odlazak u mirovinu od 74 godine.

OECD napominje da je do sada prosječna dob za odlazak u mirovinu u Europskoj uniji bila 64,7 godina za muškarce i 63,8 godina za žene, ali da je trend pomicanja ili razmatranja pomicanja dobne granice bliže 70. godini primjetan u gotovo svim zemljama Starog kontinenta, pa čak i u Turskoj, koja je do sada bila velika iznimka, s dobnim granicama od samo 49 godina za žene i 52 za muškarce.

Turska si to, međutim, može priuštiti zbog velike mlade populacije, ali nordijske zemlje – Danska, Norveška i Island – koje trenutačno imaju maksimalnu dobnu granicu od 67 godina za oba spola, ne mogu. Smanjenje rodne razlike primjetno je u analizi OECD-a, jer u 23 europske zemlje muškarci i žene odlaze u mirovinu u isto vrijeme.

Od ukupno 32 analizirane zemlje, OECD procjenjuje da će se, na temelju već utvrđenih veza između očekivanog životnog vijeka i dobne granice, dob za odlazak u mirovinu pomaknuti u najmanje 20 zemalja. Nadalje, smatraju da će se mladi ljudi koji su se zaposlili prije tri godine u budućnosti u Europi suočiti s dobnim granicama za odlazak u mirovinu od 62 do 74 godine za muškarce i 60 do 74 godine za žene. Procjenjuje se da će to biti do 2060. godine, te da će muškarci i žene u EU odlaziti u mirovinu u prosječnoj dobi od 66,5 godina.

Danska će tada predvoditi trend s ograničenjem od 74 godine, a slijede je Italija i Estonija sa 71 godinom, zatim Nizozemska, Švedska i Cipar sa 70 godina, zatim Finska i Slovačka sa 69 godina te Portugal sa 68 godina. Međutim, ovaj raspored bi se do tada mogao promijeniti jer se razmatraju pomicanja granica u zemljama poput Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačke i Norveške.

A da u nekim zemljama neće biti lako, možda najbolje svjedoče masovni prosvjedi u Francuskoj 2023. godine, kada je predsjednik Emmanuel Macron pokušao reformirati mirovinski sustav i predsjedničkim dekretom podići dobnu granicu sa 62 na 64 godine.

Slovenija produljuje radni vijek

U regiji Adria, Slovenija se prva pridružila europskom trendu produljenja radnog vijeka građana, prvenstveno zato što je jedna od članica EU s najranijim odlaskom u mirovinu. Ako se odobri predložena mirovinska reforma, dobna granica za odlazak u mirovinu u Sloveniji postupno će se povećati sa 62 na 67 godina. Oni koji su do te dobi sakupili 40 godina staža ići će u mirovinu sa 62 godine, a oni koji nisu sakupili 40 godina staža prije te dobi ići će u mirovinu sa 67 godina. Ova promjena uvodit će se postupno, s povećanjem dobne granice za tri mjeseca godišnje, počevši od 2028. i završavajući 2035. godine.

Osim toga, promijenit će se i način izračuna mirovinske osnovice. Umjesto sadašnjih 24 najpovoljnije uzastopne godine, od 2035. osnovica će se temeljiti na cijelom radnom vijeku, s tim da će se ukinuti pet godina s najnižim prihodima. Postotak izračuna mirovine povećat će se sa sadašnjih 63,5 posto na 70 posto, također postupno do 2035. godine.

Prema prijedlogu reforme, do 2030. mirovine će se i dalje usklađivati prema sustavu 50 na 50 – polovica prema rastu bruto plaća, polovica prema inflaciji. Od 2031., međutim, bit će veći naglasak na rastu troškova života, što bi trebalo osigurati veću stabilnost sustava, ali istovremeno i sporiji rast mirovina u slučaju većeg gospodarskog rasta.

Reforma predviđa i dodatke: godišnji dodatak, koji će umirovljenici primati zajedno s lipanjskom mirovinom, i zimski dodatak od 250 eura, koji će se kasnije usklađivati s inflacijom. To bi donekle trebalo ublažiti negativne učinke inflacije i socijalnih teškoća. Ovu reformu u pregovorima su podržali reprezentativni sindikati i poslodavci, a promjene podržava i ravnatelj Državnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje (ZPIZ) Marijan Papež.

"Povećanje dobi za odlazak u mirovinu nužno je kako bi se osiguralo da više ljudi bude u radnoj snazi. Kako ljudi ne bi prebrzo napuštali osiguranje", rekao je Papež za Bloomberg Adriju.

Depositphotos

Slovenci u prosjeku odlaze u mirovinu relativno rano. Prosječna dob novih korisnika starosnih mirovina u 2024. godini bila je 61 godina i osam mjeseci za žene te 62 godine i devet mjeseci za muškarce, prema najnovijim podacima ZPIZ-a. Trend sporog povećanja dobi za odlazak u mirovinu zaustavljen je čak i prošle godine kada je prosječna žena odlazila u mirovinu sa 61 godinom i devet mjeseci, a prosječni muškarac sa 62 godine i 10 mjeseci.

Kako za Bloomberg Adriju ističe Igor Feketija, državni tajnik u Ministarstvu rada Slovenije, prognoze su da će se stvarna dob za odlazak u mirovinu u Sloveniji postupno povećati na 65 godina do 2045. godine.

Kako bi ublažila probleme starijih radnika, vlada razmatra uvođenje mjere 80/90/100, prema kojoj bi oni stariji od 58 godina mogli raditi 80 posto radnog vremena za 90 posto plaće, a njihovi doprinosi bi bili plaćeni u cijelosti. Prijedlog još nije usvojen.

"Možemo biti zahvalni što živimo dulje. Logično je da ćemo morati dulje raditi", rekao je za Bloomberg Adriju Blaž Cvar, predsjednik Slovenske konfederacije poslodavaca i zaposlenika, koja se prije početka pregovora o mirovinskoj reformi zalagala za produljenje radnog vijeka.

"Skliska" tema za političare

Međutim, sindikati upozoravaju da su radnici već iscrpljeni i bolesni kada odu u mirovinu.

"Ako ljudi odu u mirovinu uništeni, bolesni, ispranog mozga, onda nemaju što dobiti od svoje mirovine. Tada samo idu od liječnika do liječnika... ispravno je da radnik ima i nešto od trećeg životnog razdoblja, kako ga mi zovemo", rekao je Dušan Legat, tajnik štajerske sindikalne organizacije SKEI, u intervjuu za Bloomberg Adriju.

Očekuje se da će ovog ljeta ili početkom jeseni ova reforma biti jedna od ključnih zakonodavnih točaka u Narodnoj skupštini, a prijetnje nekih nevladinih organizacija i sindikata da će zahtijevati referendum o ovom pitanju svjedoče o tome koliko je ova tema polarizirajuća.

Slovenski ministar rada Luka Mesec najavio je dodatne pregovore prije nego što parlament glasa o reformi, budući da se slovenska javnost dobro sjeća da je 2011. godine vlada Boruta Pahora pala upravo zbog referenduma o mirovinskoj reformi.

I hrvatski politički vrh izbjegava ovu "sklisku" temu za političare, unatoč činjenici da Svjetska banka i Europska komisija već dugo predlažu povećanje dobi za odlazak u mirovinu prilikom analize hrvatskog mirovinskog sustava. U najnovijoj analizi Svjetska banka je još jednom poručila službenom Zagrebu da razmotri povećanje dobi za odlazak u mirovinu – i to sve do 72 godine života.

Prema preporuci washingtonske institucije, Hrvatska bi u prvoj fazi trebala pomaknuti dob za odlazak u mirovinu na 66,5 godina do 2030. godine, a zatim bi se ta dob trebala povećavati svakih mjesec i pol, ovisno o očekivanom životnom vijeku. Kako je navedeno u analizi, glavni izazov za održivost hrvatskog mirovinskog sustava je činjenica da Hrvati, u prosjeku, rade prekratko i prerano odlaze u mirovinu.

Kao odgovor na upit Bloomberg Businessweek Adrije o mogućem produljenju radnog vijeka, Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske u pisanom je odgovoru navelo da se izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju iz 2019. pokušalo krenuti u tom smjeru, ali da su "naišle na veliki otpor javnosti i socijalnih partnera te se od toga odustalo".

"Međutim, unatoč tome, ostaje činjenica da se u razdoblju od 2022. do 2070. godine očekuje smanjenje ukupnog broja stanovništva za 22 posto, uz značajan porast očekivanog životnog vijeka, za 6,4 godine za muškarce i 6 godina za žene, da imamo znatno nižu prosječnu dob odlaska u mirovinu u usporedbi s prosjekom EU, te da je sudjelovanje osoba u dobnoj skupini od 60 do 64 godine na tržištu rada vrlo nisko (u 2024. godini iznosi samo 42 posto, dok je prosjek u EU 55 posto). S obzirom na to, predlažu se alternativna rješenja za produljenje radnog vijeka bez izravnog povećanja zakonske dobi za odlazak u mirovinu", stoji u odgovoru nadležnog ministarstva, koje ističe mjere poticanja rada nakon 65. godine života, poput rada do polovice punog radnog vremena bez obustave mirovine ili nastavka primanja najniže mirovine tijekom rada.

Novi hrvatski Zakon o mirovinskom osiguranju stupit će na snagu 1. srpnja ove godine i neće mijenjati propisanu dob za starosnu i prijevremenu mirovinu, ali predviđa promjene kako bi se potaknuli oni koji žele i mogu dulje ostati u svijetu rada.

"Gotovo svim umirovljenicima koji su navršili 65 godina omogućit ćemo rad s punim radnim vremenom uz isplatu polovice mirovine. Istovremeno uvodimo godišnji dodatak na mirovinu, čiji će se iznos koristiti za valorizaciju duljine mirovinskog staža", navode u ministarstvu, naglašavajući da čvrsto ostaju pri stavu da "produljenje radnog vijeka ne mora nužno biti povezano s povećanjem zakonske dobi za odlazak u mirovinu jer se isti učinak može postići i drugim mjerama".

Manjak radnika i višak umirovljenika

Iako je ostvarivanje mirovina u Bosni i Hercegovini (BIH) regulirano dvama entitetskim zakonima, ova praktički dva mirovinska sustava u Republici Srpskoj (RS) i Federaciji Bosne i Hercegovine (FBIH) kombiniraju slična pravila o odlasku u mirovinu sa 65 godina života i najmanje 15 godina staža, ali i iste probleme. Vjerojatno najveći izazov s kojim se suočavaju oba entiteta je sve očitiji nedostatak zaposlenih i višak umirovljenika, što mirovinske sustave dovodi na granicu održivosti.

Krajem 2024. godine u Federaciji BiH bilo je 453.900 umirovljenika i 551.842 zaposlenih, dok je u RS-u broj umirovljenika bio 288.448, a zaposlenih 337.780. U RS-u je postupno povećanje dobne granice za stjecanje prava na mirovinu, za četiri mjeseca svake godine, trajalo od 2019. godine i završava krajem ove godine. Zato se sve češće spominje pitanje treba li povisiti dobnu granicu za odlazak u mirovinu, a rasprava je pokrenuta nakon što je predsjednik RS-a Milorad Dodik početkom ove godine izjavio da se broj radnika i umirovljenika gotovo izjednačio, te da je potrebno reagirati na tom polju.

"Iz proračuna Republike Srpske izdvaja se gotovo dvije milijarde KM samo za isplatu mirovina, od čega je gotovo beznačajan broj njih ostvario punu mirovinu radeći ukupan potreban broj godina. Razgovarali smo o tome kako stabilizirati mirovinski sektor i pokrenut ćemo raspravu o povećanju dobne granice za odlazak u mirovinu", rekao je Dodik.

Depositphotos

Predsjednik Udruge umirovljenika RS-a, Ratko Trifunović, smatra da bi radnicima, onima koji to žele, trebalo omogućiti dulji rad. Naveo je da postoji prijedlog da se u mirovinu ide sa 67 godina, ali da se do tog praga dolazi postupno, odnosno da se prag svake godine podiže za određeni broj mjeseci. Međutim, takvu izmjenu zakonu Vlada još nije službeno predložila.

Ni u Federaciji BiH nema službene inicijative za povećanje trenutačnog praga za stjecanje prava na mirovinu, a postupno povećanje za prijevremenu starosnu mirovinu u ovom entitetu definirano je do 2036. godine, ako se u međuvremenu ne promijeni zakon.

Ekonomisti kažu da je približavanje broja umirovljenika broju zaposlenih znak za reformu jer će u suprotnom sustav postati neodrživ, s obzirom na to da se iznosi potrebni za isplatu svih mirovina već moraju subvencionirati iz entitetskog proračuna jer doprinosi koji se plaćaju za mirovinsko i invalidsko osiguranje nisu dovoljni.

Ekonomist Miloš Grujić smatra da je podizanje dobi za odlazak u mirovinu opravdano u većini industrija, s obzirom na to da su današnji umirovljenici znatno vitalniji i produktivniji nego prije 40 ili 50 godina. Za Bloomberg Adriju ističe da radnici s više radnog iskustva mogu značajno doprinijeti i poslodavcima i onima koji nisu dugo na tržištu rada.

"S jedne strane, odluka o podizanju dobne granice za ostvarivanje prava na mirovinu  racionalna je i opravdana. S druge strane, takvi se napori mogu protumačiti i kao briga za održivost mirovinskih fondova. Pravi razlog leži u poticanju tržišta rada i duljeg životnog vijeka", zaključuje Grujić.

Prevelike subvencije iz proračuna

U Srbiji, s druge strane, dužnosnici ne spominju podizanje praga za odlazak u mirovinu, ali se još uvijek provodi mirovinska reforma koja je započela 2015. godine, a koja je omogućila odlazak u mirovinu svima s 45 godina staža, bez obzira na dob, kao i činjenicu da će se do 2032. godine prag za odlazak u mirovinu za žene postupno podizati i izjednačavati s muškarcima koji odlaze u mirovinu sa 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja.

Ono što najviše muči srbijanski mirovinski sustav jest to što se iz državne blagajne i dalje izdvajaju ogromne količine novca za isplatu mirovina, jer doprinosi zaposlenika nisu dovoljni. Već oko 30 godina transferi iz državnog proračuna u Mirovinski i invalidski fond redovita su stvar. U nekim ranijim godinama iznosili su i po 30 ili 40 posto rashoda PIO fonda, ali posljednjih godina to je smanjeno na dvadesetak posto.

U tom pogledu Srbija nalikuje Njemačkoj, koja je prethodnih godina iz proračuna nadopunjavala oko 30 posto mirovinskih rashoda jer doprinosi nisu dovoljni, a danas je taj udio negdje oko dvadeset posto. Takozvani Bismarckov model mirovinskog fonda – prema kojem zaposlenici tijekom svog radnog vijeka isplaćuju sadašnje umirovljenike ciljanim isplatama dijela njihove zarade, a zauzvrat stječu pravo da, kada dosegnu starost, koriste prihode koje im za njih uplaćuje tada zaposleni – očito više ne uspijeva ostati održiv ni u Njemačkoj, pa čak i kada se ozbiljna demografska kriza pokušava amortizirati stalnim priljevom migranata na tržište rada.

Razlog zašto isplate aktivno zaposlenih nisu dovoljne nisu samo drastično promijenjeni demografski uvjeti već i iseljavanje radno sposobnog stanovništva, što je dodatno poremetilo omjer broja zaposlenih i broja umirovljenika. Nekad je na jednog umirovljenika dolazilo pet zaposlenih, danas nema ni dva zaposlena.

U Sjevernoj Makedoniji ovaj je problem još izraženiji jer bi Fond za mirovinsko i invalidsko osiguranje Makedonije (PIOM) odavno bankrotirao da iz državnog proračuna nije primao više od 35 posto novca potrebnog za mirovine. Povećanje proračunskih isplata za mirovine posljednjih je godina bilo ogromno, pa su one u 2024. iznosile 1,4 milijarde eura, što je gotovo 500 milijuna eura više nego u 2019. godini.

Štoviše, analize revizora upućuju na to da će se demografska situacija dodatno pogoršati u nadolazećim godinama, dok bi sredinom ovog stoljeća moglo doći do situacije da na jednog zaposlenog dolazi jedan umirovljenik.

U dokumentu "Fiskalna strategija 2025.-2029.", Fiskalno vijeće Makedonije predložilo je Ministarstvu financija da se od 2026. godine dobna granica za odlazak u mirovinu za muškarce i žene poveća sa 64, odnosno 62, na 67 godina, kao i doprinosi zaposlenika za mirovinsko osiguranje.

Prema promatračima, postaje izvjesno da će vladajuće elite morati promijeniti dobnu granicu za odlazak u mirovinu, korak koji godinama izbjegavaju unatoč preporukama domaćih i stranih stručnjaka jer su svjesni da će takva odluka gotovo sigurno značiti gubitak vlasti na sljedećim izborima.

Situacija u cijeloj Adria regiji i diljem Europe upućuje na to da je Bismarckov model mirovinskog fonda vrlo klimav te da je plaćanje uzdržavanja rastuće vojske umirovljenika možda jedan od najvećih izazova s kojima se suočava kapitalistički sustav na Zapadu u ovom stoljeću. Ali, istovremeno, političari i dalje pribjegavaju Bismarckovim metodama približavanja dobi za odlazak u mirovinu očekivanoj smrti zaposlenika.

Uostalom, čini se da će upravo Bismarck biti uzor u koji ćemo se svi ugledati. Naime, on je na mjestu kancelara Njemačke radio do svoje 75. godine.

 

U pisanju su pomogli Marta Premužak (Hrvatska), Urban Červek (Slovenija), Svjetlana Šurlan  (BiH) i Vladimir Nikoloski (Makedonija).

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar