UniCredit i Europa ne čine si usluge

U Europi se ništa ne događa brzo – a to uključuje i spajanja velikih banaka. Trebalo bi biti savršeno vrijeme da talijanski UniCredit SpA krene u potpuno preuzimanje Commerzbank AG-a, njemačkog zajmodavca u kojem drži udio od kraja 2024. godine. No ovaj će se posao vjerojatno rastezati godinama i možda nikada neće biti dovršen. To je na štetu Europe.

Da, postoji obnovljena potpora među političarima za njegovanje europskih industrijskih prvaka, spremnih priznati prijetnje iz Kine i SAD-a. Također, regionalni bankovni regulatori prate američku sklonost deregulaciji. No čak i pod pritiskom grube politike moći predsjednika Donalda Trumpa, europska birokracija i unutarnji sukobi nameću nepotrebna ograničenja brzine na putu prema napretku.

 

Glavni izvršni direktor UniCredita Andrea Orcel suočava se s političkim protivljenjem svom preuzimanju u Njemačkoj, kao i s regulatornim preprekama, ali on ima dugoročnu viziju. "Spajanje UniCredita i Commerzbanka moglo bi poslati jasan signal ne samo Njemačkoj, već i Europi, gradeći saveznu, paneuropsku grupaciju i europsko mjerilo koje bi drugi trebali slijediti", rekao je investitorima u ponedjeljak tijekom poziva o strategiji.

Ipak, također je tvrdio da ovo zapravo nije prekogranična transakcija, predstavljajući je umjesto toga kao domaće povezivanje Commerzbanka i UniCreditove njemačke podružnice HVB. I umjesto pokretanja prave ponude za preuzimanje s premijom, u ožujku je predložio nisku ponudu od 35 milijardi eura dizajniranu tako da ne pridobije mnogo zagovornika.

Logika je tehnička: cilj je omogućiti UniCreditovom udjelu u Commerzbanku da premaši 30 posto bez pokretanja daljnjih obveznih ponuda tijekom 12 mjeseci. Analitičari i neki ulagači vide ovo kao pametnu taktiku iskusnog mešetara, dok drugi to vide kao pritisak na njemačku banku i njezine dioničare nalik stisku pitona. To riskira iskušavanje strpljenja svih čije će odobrenje Orcelu u konačnici trebati.

Njemački kancelar Friedrich Merz vjerojatno je izrazio svoje nezadovoljstvo Orcelovim pristupom na okupljanju lokalnih bankara u ponedjeljak. "Da, trebaju nam velike banke u Europi, ali to ne znači da je svaki oblik ili vrsta preuzimanja dobrodošla u Njemačkoj", izjavio je, dodajući da njegova vlada odbacuje agresivne metode.

Ovo odražava klasičnu manu u političkom i gospodarskom karakteru Europske unije od njezinih početaka: svaka nacija želi da njezine institucije igraju glavnu ulogu u bilo kojoj kombinaciji ili suradnji. Promjene možda dolaze, ali oh, tako polako.

Europska komisija (EK), izvršni ogranak EU-a, trenutno revidira svoja antitrustovska pravila, što potiče nadu da bi se ograničenja za mega spajanja mogla ublažiti, osobito u sektorima obrane, energetike i telekomunikacija – industrijama u kojima blok treba razviti veću samostalnost. Međutim, glavna europska regulatorica za tržišno natjecanje, Teresa Ribera, u ponedjeljak se usprotivila ublažavanju pravila, prema izvješću Bloomberg Newsa. Optimisti će se nadati da je ovo samo dio uobičajenog političkog cjenkanja koje prati sve promjene pravila EU-a.

Potreba za boljim zaštitnim mehanizmima protiv većih i agresivnijih međunarodnih rivala dobila je novo priznanje nakon izvješća o europskoj konkurentnosti bivšeg predsjednika Europske središnje banke (ECB) Marija Draghija 2024. godine. To je samo dodatno pojačano nestabilnom Bijelom kućom otkad se Trump vratio u nju.

No nema smisla stvarati industrijske prvake ako nemate zajmodavce i financijska tržišta dovoljno velika da im budu primarni izvor financiranja. Američke banke već prijete dominantnijim položajem u europskim korporativnim financijama dok Trumpova administracija snažno zagovara labavija kapitalna pravila, što će Amerikancima dati veći kapacitet za natjecanje.

Dobro je, stoga, što ECB čini svoj dio kako bi poboljšao izglede za konsolidaciju bankarstva. Od 2008. godine prepreka nije bila antitrustovska politika, već činjenica da banke ne mogu slobodno raspoređivati novac preko nacionalnih granica unutar eurozone, a kamoli unutar šireg EU-a. Prošlog tjedna ECB je predložio izmjene kako bi se premostila ta ograničenja, što bi postojeće multinacionalne banke poput UniCredita i BNP Paribasa SA učinilo učinkovitijima i pomoglo da koristi od prekograničnih spajanja postanu lakše dostižne. Sve to ide u prilog poslu poput UniCreditove kupnje Commerzbanka – barem u načelu.

Bivši investicijski bankar poduzetan poput Orcela trebao bi žudjeti za tim da unese više hitnosti u ovaj proces, a ipak čak i UniCredit očekuje da će se kretati vrlo polako. Da, bankarska i antitrustovska pravila EU-a predstavljaju prepreke, a potrebno je nadvladati i protivljenje njemačkih sindikata zabrinutih zbog ukidanja radnih mjesta. No iako je Orcelovo upravljanje udjelom u Commerzbanku možda financijski pronicljivo, ono riskira da izgleda kao prikrivena ponuda za preuzimanje kontrole bez plaćanja prave cijene. To kod nikoga neće naići na dobar prijem.

Orcel je u pozivu u ponedjeljak objasnio zašto lukav pristup stjecanju kontrole ne bi funkcionirao za UniCredit: pojednostavljeno rečeno, zaglaviti s udjelom negdje između obične većine i potpune kontrole na kraju postaje preskupo u smislu kapitalnih zahtjeva i značilo bi loše povrate na UniCreditovo ulaganje.

Međutim, to nije poruka koja će se urezati Commerzbanku ili njegovim investitorima: oni su Orcela doživjeli kao velikog aktivističkog investitora koji oštro kritizira učinak trenutne uprave i pokušava izvana diktirati strateški remont. Glavna izvršna direktorica Commerzbanka, Bettina Orlopp, nazvala je to spekulativnim napadom na uspješan poslovni model.

Šira slika ovdje je europska potreba za većim, međunarodno konkurentnim tvrtkama i zajmodavcima. UniCredit bi trebao uputiti pravu ponudu kako bi počeo stvarati potencijalnog regionalnog prvaka – a birokrati i političari trebali bi biti spremni poticati takve poslove. Umjesto toga, imamo razdražljive javne pregovore koji više nalikuju na brakorazvodnu parnicu u tijeku nego na bračnu ponudu. To nije način za izgradnju snažnije Europe.