Nova knjiga o princezi Diani: Tko je bila žena iza mita koji su stvorili mediji?

U subotu navečer, 30. kolovoza 1997. godine, bio sam dežurni urednik magazina Time u New Yorku, zadužen za ažuriranje tekstova dok smo se pripremali za tisak. Bila je to neobično mirna večer, gotovo bez vijesti. Veći dio grada, zapravo veći dio SAD-a, već je uživao u trodnevnom prazničnom vikendu povodom Dana rada. U Parizu je, međutim, već bila nedjelja, 31. kolovoza, a oko 00:30 francuska prijestolnica postala je središte događaja koji će munjevito odjeknuti svijetom.

Nazvao me reporter dok su pristizali prvi detalji s mjesta nesreće u tunelu Pont de l’Alma. “Dodi je mrtav, a Diana je u kritičnom stanju.” Dodi je bio Dodi Fayed, plejboj i sin egipatskog multimilijunaša, a Diana je, naravno, bila najpoznatija žena na svijetu.

Njezina smrt natjerala je Time da promijeni naslovnicu svega nekoliko sati prije krajnjeg roka za tisak. Nakon što sam uredio i sudjelovao u pisanju popratnog teksta, praktički sam postao stručnjak magazina za kraljevsku obitelj, iako mi je to bila gotovo prva priča o britanskoj monarhiji. Urednik koji je dotad pratio tu temu i obožavao Dianu preminuo je ranije te godine.

Tako sam sasvim slučajno postao stručnjak za monarhiju, dok mi je “industrija Diane” tijekom sljedećih nekoliko godina uzela značajan dio novinarskog života. Nisam se time planirao baviti, ali u našem poslu to je bilo gotovo nemoguće izbjeći. Tu je bio novac.

Izdanje Timea koje je tog vikenda otišlo u tisak prodano je u gotovo 900 tisuća primjeraka na kioscima, što je bio spektakularan rezultat s obzirom na to da je tjedni prosjek bio manji od 200 tisuća. Rast ukupne naklade od gotovo 25 posto, uključujući pretplate, donio je magazinu dodatni prihod koji bi danas vrijedio nekoliko milijuna dolara.

Lokoti ostavljeni na spomeniku princezi Diani kao simbol sjećanja na “narodnu princezu” | Depositphotos

Bio je to ekvivalent viralnog sadržaja s kraja 20. stoljeća.

Kako bi zadovoljio potražnju, Time je do kraja godine objavio još nekoliko naslovnica s Dianom, kao i niz posebnih izdanja namijenjenih isključivo prodaji na kioscima te ekskluzivnih poklon-izdanja za pretplatnike. Čak smo razmatrali mogućnost da je proglasimo Osobom godine, iako tadašnja pravila nisu dopuštala da to priznanje dobije netko tko je preminuo.

U svakom slučaju, Time i drugi američki mediji oslanjali su se, kao što smo to oduvijek činili, na britanski tisak. Uostalom, oni su bili najbliže događajima. Tko bi mogao imati bolji uvid?

U Londonu je te sudbonosne nedjelje, dok sam okupljao malu skupinu Timeovih novinara koji nisu bili na odmoru kako bismo pripremili tekst u čast preminuloj princezi, novinarka Catherine Mayer stajala ispred Buckinghamske palače i izvještavala o prvim znakovima dotad nezapamćene žalosti koja će zahvatiti Britaniju i pretvoriti Dianu u svojevrsnu sekularnu sveticu.

Mayer, koja će se 2004. pridružiti Timeu, gdje smo postali prijatelji, sada je napisala knjigu o Diani i nizu njezinih kraljevskih prethodnica i nasljednica, sve do Anne Boleyn.

Naslov Divide and Rule: Royal Women and Their Battles (“Zavadi pa vladaj: Kraljevske žene i njihove bitke”) ne odudara pretjerano od brojnih knjiga o kraljevskoj povijesti koje svake godine pune knjižare u Velikoj Britaniji i diljem svijeta. No Mayer toj unosnoj kategoriji pristupa iz novog kuta, koji istodobno rasvjetljava i način na koji funkcioniraju britanski mediji.

Kraljica Elizabeta II., najdugovječniji britanski monarh, bila je na prijestolju više od sedam desetljeća. Bila je poznata kao monarh koji gotovo nikada javno nije pokazivao privatne emocije. Ta ravnoteža između distance i dostupnosti bila je važan dio njezina odnosa s tiskom| Depositphotos

Ona se pritom poziva na koncept američke filozofkinje Susan Bordo koji naziva “nataloženom mitologijom” (sedimented mythology), odnosno gomilanjem priča koje su toliko puta ispričane da ih se na kraju počinje prihvaćati kao povijest.

Dianina priča nalikuje nesretnoj bajci. Dolazi u najviše društvene krugove, otkriva da je njezin princ zaljubljen u drugu ženu, a njezin blistavi život potom tone u skandale. Očajnički traži novu ljubav, istodobno obožava svoje sinove i postaje omiljena “narodna princeza”.

To je gotovo arhetipska priča, inspirativna na način na koji to mogu biti legende o nesebičnosti, ali istodobno predvidljiva i, u konačnici, ne otkriva mnogo toga novog.

Ipak, “industrija Diane”, koja se sada proširila na knjige i sadržaje o njezinim sinovima, snahama i brojnim rođacima, nastavlja proizvoditi upravo takve priče.

Ako je novinarstvo prvi nacrt povijesti, onda se prije Dianine smrti pisala mnogo mračnija verzija njezine priče.

Mayer nas podsjeća da je princeza morala trpjeti napade britanskog tiska koji je njezin život uporno pokušavao uklopiti u sasvim drukčiji arhetip. Prema toj verziji, Diana nije bila dostojna krune, nije bila dobra majka, nije bila sposobna za pravu ljubav, praktički nije bila dovoljno dobra ni za što jer se nije uspijevala uklopiti u tradiciju, dužnost i pravila pristojnosti.

Bila je predebela, premršava, previše problematična. Praznoglava žena opsjednuta pozornošću i odjećom.

Kritizirajući čak i njezinu kampanju protiv nagaznih mina, Sunday Mirror napisao je: “Šteta što Gucci ne proizvodi dizajnerske patentne zatvarače za usta.”

Ta podrugljiva opaska na račun njezina stila pojavila se u tisku 31. kolovoza 1997. godine, jer je izdanje već bilo otisnuto i poslano u distribuciju.

Memorijalni park princeze Diane u londonskom Kensingtonskom parku svečano je otvoren 2000. godine, na njezin 39. rođendan, tri godine nakon njezine smrti | Depositphotos

Tisak ju je, dakle, progonio sve do dana njezine smrti, da bi je tek nakon tragične pogibije i tsunamija javne žalosti koji je uslijedio praktički kanonizirao.

Mayer citira neugodno priznanje autora komentara o Gucciju:

“Nitko od nas nije mogao znati da će Diana poginuti u toj strašnoj nesreći i bilo bi mi nemoguće raditi svoj posao kada bih morao pretpostaviti da bi svatko o kome pišem mogao umrijeti već sljedećeg dana.”

Vikati “skinite joj glavu” dok je Diana bila živa, a zatim joj nakon smrti pisati hvalospjeve, primjer je neumorne sklonosti britanskog tiska impulzivnom i brutalnom stvaranju mitova.

A u tome ima nekoliko stoljeća iskustva.

Mayer uočava zapanjujuće paralele između Diane i njezine rođakinje iz 16. stoljeća, Anne Boleyn, kojoj je njezin suprug Henry VIII. dao odrubiti glavu.

Henry VIII., engleski kralj čijih je šest brakova zauvijek promijenilo monarhiju i sudbine žena oko njega | Depositphotos

Za života je Anne bila meta otrovnih i klevetničkih tračeva na dvoru i u diplomatskim krugovima, svojevrsnog tadašnjeg ekvivalenta današnjim tabloidnim blaćenjima, potaknutog, kao i danas, spletkama, netrpeljivošću i profitom.

Prikazivali su je kao spletkarošicu, uljeza, čak i incestuoznu vješticu.

Zašto nije mogla biti poput Henryjeve prethodne supruge, suzdržane Katarine Aragonske, koja je, doduše, bila katolkinja? Ili poput njegove buduće supruge, nježne i poslušne Jane Seymour?

Mayer ističe da su se takvi obrasci, dobra nasuprot lošoj supruzi, spletkarošica nasuprot napaćenoj majci, supruga nasuprot ljubavnici, iznova nametali ženama iz kraljevske obitelji.

I tako je sve do danas.

Memorijalna ruta posvećena princezi Diani otvorena je 2000. godine i povezuje četiri londonska kraljevska parka te mjesta povezana s njezinim životom | Depositphotos

Tisak je Dianu suprotstavljao Camilli, Charlesovoj drugoj supruzi i sadašnjoj kraljici, kao i njezinoj svekrvi, kraljici Elizabeti II. Danas mediji neprestano pišu o navodnom sukobu Catherine, princeze od Walesa, i Meghan, vojvotkinje od Sussexa, supruga Dianinih sinova.

Takvi narativi imaju jasnu komercijalnu prednost. Tjeraju nas da izaberemo stranu jer smo skloni osuđivati druge.

No upravo zato što stvaraju podjele, te “nataložene mitologije” zakopavaju slojevitost i ljudskost žena o kojima govore te zamagljuju vrlo stvarne uloge koje one imaju.

Mayer piše da je to istodobno jednostavan način da ih odbacimo kao “samo žene” i time kao manje ozbiljne povijesne ličnosti, u povijesti koju i dalje uglavnom pišu muškarci i koja se uglavnom bavi muškarcima.

Sama autorica, međutim, uspijeva pokazati razumijevanje prema svim ženama o kojima piše: Anne Boleyn, njezinoj kćeri Elizabeti I., kraljici Viktoriji, Elizabeti II., Diani, Camilli, Kate i Meghan.

S empatijom piše čak i o sadašnjem monarhu. Njezina biografija iz 2015. Charles: The Heart of a King (“Charles: Kraljevo srce”) ažurirana je nakon njegova stupanja na prijestolje 2022. godine.

Mayer piše: “Ne morate odlučiti trebaju li Victoria ili Elizabeth biti na vrhu popisa najboljih monarha. Možete cijeniti Katarinu Aragonsku i Anne Boleyn… Dianu i Camillu, Kate i Meghan, a svakako ne morate mrziti nijednu od njih.”

Mržnja je upravo ono što tabloidni novinari žele od vas. Tu stranicu povijesti trebalo bi ostaviti iza sebe.