Američki plan za Venezuelu neće funkcionirati u Iranu

Znate da su iranski čelnici zabrinuti zbog implikacija prošlotjedne američke operacije u Venezueli kada urednik prorežimskog lista Javan osjeća da mora napisati polemiku pod naslovom "Iran nije usporediv, ne gubite vrijeme" u kojoj tvrdi da tih implikacija nema. Međutim, je li Islamska Republika zrela za pad pod vanjskim pritiskom SAD-a ili Izraela mnogo je složenije pitanje.

Ta dva izrazito nepopularna režima povezala su se zbog neprijateljstva prema SAD-u još u 1980-ima, a nedavno i zbog zajedničke potrebe zaobilaženja energetskih sankcija. Moguće je da je prošlotjedno brutalno evakuiranje predsjednika Nicolasa Madura iz Caracasa u New York ugrozilo još jednu kariku u Teheranovoj sve manjoj mreži saveznika, zajedno sa značajnim financijskim ulaganjima.

Kažem "moguće" jer još nije jasno kako će se razviti posljedice uspješne operacije američkih specijalnih snaga tijekom vikenda. Madurova bivša zamjenica, Delcy Rodriguez, uputila je pomirljive poruke SAD-u na svojoj inauguraciji za predsjednicu u ponedjeljak. Međutim, svoje najdemonstrativnije zagrljaje i naklone sačuvala je za veleposlanike glavnih međunarodnih saveznika režima, Kine, Irana i Rusije, te snažno suzbija svaku potencijalnu domaću opoziciju.

Sve je to važno Iranu, ne zato što će američke Delta snage uskoro upasti kroz prozore doma vrhovnog vođe Alija Hameneija (to bi bilo puno teže izvesti u Teheranu nego u Caracasu), već zato što Islamska Republika koju vodi djeluje slabije nego ikada prije.

Iranski ostarjeli klerici ponovno se moraju nositi s valom masovnih uličnih prosvjeda, a njihove sigurnosne snage do sada su ubile najmanje 36 ljudi i uhitile oko 2000 u svojim naporima suzbijanja. To je potaknulo rano upozorenje Donalda Trumpa da je SAD spreman intervenirati ako se pokolj nastavi.

Hamenei se u prošlosti suočio s mnogo većim prosvjednim pokretima, od milijuna koji su se okupili na prodemokratskoj "Zelenoj revoluciji" 2009. godine do prosvjede pokreta "Žena, život, sloboda" 2022.-2023. godine te demonstracija zbog nestašice vode, rasta cijena i nestašice goriva. No, ovaj put se sve čini drugačije jer je režim u defenzivi, i na domaćem i na međunarodnom planu. Prošle godine ga je Izrael žestoko porazio u zračnom ratu i pokazao se nesposobnim zaštititi svoje glavne saveznike, uključujući predsjednika Bashara Al-Assada u Siriji, Hamas u Gazi i Hezbollah u Libanonu. Poniženje je bilo golemo, unatoč Hameneijevom javnom nastupu. Također je izravno povezano s prosvjedima zbog teškog stanja gospodarstva i valute u slobodnom padu.

Jedna od pritužba je da su Hamenei i njegov Islamska revolucionarna garda (IRGC), sve dok su zanemarivali opskrbu zemlje vodom, upuštali se u korupciju i nedovoljno financirali ključne domaće usluge, potrošili stotine milijardi dolara na niz stranih avantura koje su, većim dijelom, sada propale bez ikakve uočljive koristi za Iran. To uključuje program obogaćivanja uranija koji nije imao nikakvu komercijalnu vrijednost, a njegova izgradnja koštala je desetke milijardi dolara. To je zemlji donijelo još veće oportunitetne troškove zbog sankcija i međunarodne gospodarske izolacije koje je izazvala sumnja da je cilj programa proizvodnja nuklearnog oružja.

Koliko je Iran uložio?

Sljedeće poglavlje u toj priči o strateškom rasipanju bila je opskrba i subvencioniranje saveznika u Hameneijevoj tzv. Osovini otpora, koja je osmišljena i za napad i za odvraćanje Izraela. Assadova Sirija je na vrhu tog popisa, s procjenama troškova za njegovu podršku u rasponu od 30 milijardi dolara. Hezbollah, i njegov golemi arsenal raketa i projektila, nalazi se na drugom mjestu.

Nema službenih podataka o tome koliko je Iran uložio u Venezuelu, što bi sada mogao i izgubiti. No, s projektima koji se kreću od izgradnje rafinerija nafte i tankera do tvornica automobila i stanogradnje, procjenjuje se da bi oko dva do četiri milijarde dolara kredita moglo biti nepodmireno. To nije velik novac za suverenu naciju od oko 90 milijuna ljudi, ali bi proširilo neželjenu priču o gubitku i neuspjehu za vladu koja je upravo morala povući bitno povećanje poreza pod pritiskom javnog bijesa zbog rastuće inflacije i troškova života. Sada se dodatni novac i pažnja ponovno odvlače iz civilnog gospodarstva, dok IRGC užurbano obnavlja protuzračnu obranu i zalihe raketa uništenih izraelskim i američkim zračnim napadima prošle godine.

To nas vraća na Trumpovu prijetnju da je SAD spreman. Iran i Venezuela dugo su bili dokazi A i B za tvrdnju da, bez obzira koliko nepopularni oni bili, autoritarni režimi padaju tek kada domaće sigurnosne službe nisu spremne ubijati kako bi ih održale na vlasti. To se zasad nije promijenilo ni u jednom ni u drugom slučaju. Međutim, ako Hamenei shvati Trumpa ozbiljno, kao što bi trebao, njegove mogućnosti za represiju mogle bi postati ograničene ako prosvjedi potraju predugo ili se pojačaju.

Zbog toga su Trumpove prijetnje intervencijom zbog masovnih ubojstava i izraelska upozorenja o iranskom programu balističkih raketa dobre politike. No kada je riječ o stvarnom ponavljanju prošlogodišnjih američkih i izraelskih zračnih napada, matematika je manja jasna. Pitanje nije bi li Iranu i regiji bilo bolje bez Islamske Republike, nego bi li dodatni zračni udari tom cilju pomogli ili odmogli.

Postoje barem dva razloga za suzdržanost. Prvi je taj što je režim neko vrijeme nakon lipanjskih zračnih napada uživao u efektu okupljanja oko zastave jer nitko ne uživa u bombardiranju od strane strane sile ili u kolateralnoj šteti među civilima koju to gotovo neizbježno uključuje. Iranski islamistički vođe čak su usvojili perzijske nacionalističke simbole koje su prethodno osudili kao poganske kako bi potaknuli ovaj val patriotizma. Postoji svaki razlog za sumnju da bi ponavljanje prošlogodišnjih napada imalo isti učinak. Prosvjednici bi se mogli vratiti kući iz straha da će biti viđeni kao pomagači neprijatelju.

Drugi razlog za stanku je taj što je vrlo malo vjerojatno da bi, čak i ako bi drugi američko-izraelski napad izazvao kolaps režima, uslijedila stabilna prozapadna demokracija. Vjerojatnije je da bi se vlast prebacila na manje religiozno vatrenu, ali jednako neprijateljsku vladu kojom upravlja IRGC. Još gore, u onome što je multietničko carstvo koje se predstavlja kao nacionalna država, postojao bi vakuum moći koji bi riskirao građanski rat. Zamislite Siriju, ali u zemlji s više nego trostruko većim brojem stanovnika.

Napoleon je svojim generalima rekao da se nikada ne smiju miješati dok protivnik griješi. Bio je to dobar savjet tada, a vrijedi i danas.