Otporni na metke i sankcije - Iranska industrija nafte i dalje cvijeta

Dok se vodi rasprava o šteti koju su američki i izraelski napadi nanijeli iranskom nuklearnom programu, jedna stvar je jasna: nastavlja se procvat naftnog sektora zemlje, zlatne koke tamošnjeg režima.

Brojke ne lažu. Iranska proizvodnja nafte dosegla je 46-godišnji maksimum 2024. godine, prema nedavno objavljenim podacima. Sve dostupne informacije za prvih šest mjeseci 2025. sugeriraju da će i ove godine doći do povećanja proizvodnje.

Svaki put kad čujem američkog dužnosnika kako govori o američkim naftnim sankcijama Iranu, ne mogu se ne zapitati: "Koje sankcije točno?" Sve češće postoje samo na papiru dok Bijela kuća propagira nepostojeću politiku "maksimalnog pritiska" na iranski naftni sektor. Vidim samo maksimalnu proizvodnju nafte.

"Imamo sankcije", rekao je Donald Trump za Fox News u nedjelju, kao da politika djeluje. "Ako mogu biti miroljubivi i ako nam mogu pokazati da nam neće nanijeti više štete, ukinuo bih sankcije." Islamska Republika sigurno želi da sve sankcije – ne samo one koje se primjenjuju na njezinu energetsku industriju – nestanu zauvijek, ali kada je riječ o nafti, Trump ima puno manje utjecaja nego što implicira. I Teheran to zna.

Priča o tome kako je Iran pobijedio američke naftne sankcije seže nekoliko desetljeća unatrag. Ponekad odražava kako je Washington zatvarao oči pred očitim kršenjima, radije držeći cijene nafte niskima i inflaciju pod kontrolom. U drugim slučajevima odražava rast Teherana i Pekinga u sofisticiranosti i upornosti da ih izbjegnu.

Isti rezultati

Koji god bili razlozi, rezultati su isti. Islamska Republika zarađuje više petrodolara nego što su mnogi mislili da je moguće. Prošle godine, iranski prihod od izvoza energije dosegao je 12-godišnji maksimum od 78 milijardi dolara, u odnosu na 18 milijardi dolara u 2020. – godini koju je obilježio Covid – prema konzultantima FGE Energy.

Naftna industrija te zemlje bila je predmet povremenih američkih sankcija od studenog 1979., kada je Jimmy Carter nametnuo prvu turu kao odgovor na 444 dana dugu krizu s taocima. Sankcije su ublažene 1981. nakon Alžirskog sporazuma, koji je doveo do oslobađanja talaca, ali ih je ponovno uveo Ronald Reagan 1987. Pojačale su se 1996., kada je Bill Clinton potpisao Zakon o sankcijama Iranu i Libiji, a od 2010. nadalje nizom novih mjera, pod Barackom Obamom.

No, Washington je često pokazivao da je održavanje niskih cijena nafte prioritet. Na primjer, američko Ministarstvo financija dopustilo je istaknutom američkom trgovcu naftom Oscaru Wyattu da kupi iransku naftu 1991. nakon što je Irak napao Kuvajt. (U to vrijeme, Saddam Hussein se smatrao većom prijetnjom od ajatolaha Alija Hamneija.)

A tu je i evolucija same iranske naftne industrije. Iako sirova nafta privlači svu pozornost, Teheran je u posljednjih 10 godina naglasio razvoj dijela svoje naftne industrije koji je povijesno dobivao manje, ako uopće, pažnje u Washingtonu: kondenzati i prirodni plinovi poput etana, butana i propana.

Možda prolaze ispod radara, ali se računaju u ukupnu proizvodnju nafte i generiraju poprilično petrodolara. Prošle godine Iran je proizvodio oko 4,3 milijuna barela sirove nafte dnevno plus dodatnih 725 tisuća barela drugih tekućina dnevno, što je ukupno gotovo 5,1 milijuna barela dnevno. Procjenu je prošli mjesec objavio Britanski energetski institut kao dio svog Statističkog pregleda svjetske energije, godišnje publikacije koja se smatra podatkovnom biblijom industrije. Teheran nije crpio više od pet milijuna barela dnevno od 1978., godine prije nego što je Islamska revolucija okončala vladavinu Mohameda Reze Pahlavija, posljednjeg iranskog šaha.

Razvijanje svojih golemih bogatstava kondenzata i prirodnog plina bez strane pomoći nije bilo lako. No kada su sankcije zaustavile europske i azijske tvrtke, Korpus islamske revolucionarne garde, moćna vojna organizacija koja kontrolira širok raspon lokalnih tvrtki, angažirala se. Tijekom posljednjeg desetljeća, Khatam-al Anbiya, građevinski konglomerat kojim upravlja Revolucionarna garda, izgradio je ključne instalacije potrebne za preradu kondenzata i NGL-a u upotrebljive proizvode.

Oklada se isplatila. Danas je "NGL najunosniji iranski izvoz nakon sirove nafte i prirodnog plina", priopćilo je iransko ministarstvo nafte u travnju.

Samo propan je prošle godine donio 3,6 milijardi dolara; uz dodatnih 2,2 milijarde dolara od butana. "Ulaganje u proizvodnju NGL-a nije samo ekonomska prilika, već i strateška nužnost za povećanje prihoda od deviza", dodaje se.

Nakon što je osigurao novi i rastući tok nafte pred nosom Washingtona, Teheran je usmjerio svoju pozornost na osiguranje izvoza sirove nafte. Peking je izgradio lanac opskrbe koji je uglavnom otporan na sankcije, a koji uključuje tankere za naftu, prijevoz s broda na brod i korištenje subjekata koji posluju izvan sustava američkog dolara.

Pomoglo je i to što je Bidenova administracija zažmirila na ono što Teheran i Peking rade. Bijela kuća, zabrinuta zbog održavanja niskih cijena nafte dok je Rusiji nametala energetske sankcije, zaključila je da postizanje cilja nanošenja štete Moskvi zbog njezine invazije na Ukrajinu 2022. zahtijeva laissez-faire pristup kinesko-iranskoj trgovini naftom. Danas Kina kupuje 90 posto nafte koju Iran izvozi.

Dvanaestodnevni rat između Izraela i Irana – uz kasnije uključivanje SAD-a – nije promijenio situaciju na terenu za naftnu industriju Islamske Republike. U ograničenim zračnim napadima Izrael je oštetio samo nekoliko iranskih naftnih postrojenja koja su brzo popravljena. Bijela kuća tiho je intervenirala kako bi spriječila širenje rata u energetski sektor. To će Teheranu dobro doći tijekom obnove.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar