Prekid vatre s Iranom nudi najbolji put prema promjeni režima

Sudeći po mojem inboxu, među mnogim pristašama razmišljanja "dovrši posao" postoji pogrešna predodžba o tome kako postupati s Iranom. Oni tvrde da se izbor između nastavka ili završetka rata svodi na to želite li uništiti Islamsku Republiku ili ste sretni što joj dopuštate da nastavi donositi nesreću iranskom narodu i svojim susjedima. Ali što ako okončanje Republike zahtijeva okončanje rata?

Naravno, nema jamstva da bi se to dogodilo. No to nije ništa manje vjerojatno od alternativne pretpostavke koja glasi da će SAD i Izrael, nakon što nisu uspjeli proizvesti promjenu režima u prva dva mjeseca rata, to moći ostvariti kroz još mjesec dana istoga. Ključna razlika ne leži u ishodima koje bi ova dva puta proizvela, a koje ne znamo, već u njihovim troškovima, koje znamo.

Povratak ratu uzeo bi golem danak u životima povrh tisuća već izgubljenih, kao i u infrastrukturi i razvojnim izgledima zaljevskih država (protiv kojih bi Iran neizbježno uzvratio) i globalnom gospodarstvu. To bi s vremenom moglo pretvoriti Iran u propalu državu, što jest oblik promjene režima – ali to bi bilo i nečuveno i predstavljalo bi golemu i nekontroliranu prijetnju regiji.

To je ono što je američki predsjednik Donald Trump sada prešutno priznao, produljenjem prekida vatre za koji je rekao da ga neće produljiti i dopuštanjem iranskim naftnim tankerima da plove kroz njegovu navodno neprobojnu blokadu iranskih luka. Oba ustupka imaju za cilj izbjegavanje obračuna s Iranskom revolucionarnom gardom i znatnu vojnu eskalaciju koju bi to podrazumijevalo, iako ostaje nejasno je li njegov cilj zaustaviti rat ili se pripremiti za njegovu novu fazu.

Trump kaže da daje vremena "razjedinjenom" vodstvu Teherana da se sredi i vrati mu se s jedinstvenim prijedlogom za pregovore. U pravu je da se režim, koji nikada nije bio monolitan, podijelio oko pregovora. Ali griješi u tome što to znači. Ono oko čega se iranski vođe bore jest kako najbolje osigurati daljnji opstanak režima nakon završetka rata.

Iranske tvrdnje o pobjedi nad SAD-om i Izraelom šuplje su kao što su bile i Trumpove. Islamska Republika pobijedila je samo utoliko što je preživjela početni nalet, a njezini pobornici i dužnosnici mogu se samo nadati da će to potrajati. Ipak, zemlja koja je već prije početka američko-izraelske zračne kampanje bila u teškoj ekonomskoj situaciji, danas je u daleko gorem položaju nego što je bila prije 28. veljače.

Iranci to znaju bolje od ikoga, pa bi se moglo pomisliti da će oni koji su na vlasti tražiti mir pod gotovo bilo kojim uvjetima. Trump je očito vjerovao u to i bio je vidno frustriran neuspjehom Teherana da popusti pred njegovim zahtjevima. No IRGC (Iranska revolucionarna garda) vjeruje kako je dokazao da može preživjeti bilo kakve zračne napade. Upravo će uvjeti bilo kojeg mirovnog sporazuma odrediti hoće li režim opstati – a u Teheranu se vodi stvarna rasprava o tome kako najbolje osigurati poslijeratni opstanak.

Kao što je Ali Alfoneh, viši suradnik Instituta za arapske zaljevske države sa sjedištem u Washingtonu, tvrdio još od prije rata, Iran se od sredine 2000-ih mijenja iz teokracije u vojnu državu. A otprilike godinu dana prije rata, njime je – najprije djelomično, a sada u potpunosti – na dnevnoj bazi upravljao odbor od pet ljudi, od kojih nitko nije visoki klerik.

Pokojni vrhovni vođa Ali Hamenei ovlastio je ovo vijeće od pet članova za provedbu i proglašenje odluka s kojima se on nije želio povezivati, uključujući ublažavanje pravila odijevanja za žene i sporazum o prekidu vatre iz lipnja 2025. godine kojim su okončani američko-izraelski zračni napadi na iranska postrojenja povezana s nuklearnim programom. Trenutačni odbor uključuje predsjednika Masouda Pezeškijana, predsjednika parlamenta Mohammada-Baghera Ghalibafa i šefa pravosuđa Gholama-Hosseina Mohsenija-Ejeija. Tu su i dva člana iz IRGC-a koji nisu javno priznati, ali ih je Alfoneh –govoreći u utorak na panelu čiji je domaćin bio Institut za Bliski istok – identificirao kao brigadne generale Ahmada Vahidija i Ebrahima Zolfagharija.

IRGC ne mora dijeliti vlast s civilima. On to želi jer nema odgovore na većinu iranskih nerješivih ekonomskih problema i ne želi biti isključivo odgovoran za neuspjeh u njihovu rješavanju. Istovremeno, nije voljan prihvatiti bilo kakav kraj rata koji IRGC-u ne osigurava budućnost. To znači, barem iz njihove perspektive, da bi bilo kakav dogovor trebao osigurati izvor financiranja, bilo da se radi o izravnim ratnim odštetama od SAD-a (što se neće dogoditi), ili o novom novčanom tijeku osiguranom nekim oblikom naplate prolaza u Hormuškom tjesnacu, ukidanjem sankcija ili bilo kojim eufemizmom za financijske transfere koji Trump odabere.

Osim toga, IRGC – slično kao i Trump – treba opipljive pobjede na koje može ukazati kako bi opravdao rat koji su izazvali njihovi postupci tijekom posljednjih 20 i više godina. Također mu trebaju jamstva da ni Izrael ni SAD neće obnoviti zračne napade te da će Iranu biti dopušteno zadržati kakva god sredstva odvraćanja još uvijek ima, od oštećenih raketnih i nuklearnih programa do jednako oslabljene mreže regionalnih posrednika (proxies).

Zbog toga je Vahidi ranije ovog mjeseca povukao iranski pregovarački tim iz Islamabada jer su izrazili čak i spremnost za raspravu o posrednicima. To je također razlog zašto IRGC odbija podržati daljnji krug pregovora dok SAD ne smanji svoje zahtjeve, točnije onaj da bi se Iran trebao odreći svih gore navedenih jamstava.

Vrijedi pogledati obranu pregovora koju je Ghalibaf iznio na iranskoj državnoj televiziji 18. travnja. Njegov rječnik – pun referenci na mučeništvo i Boga – bio je dovoljan da vas podsjeti na to što je ovaj režim. Ghalibaf traži opstanak režima kroz diplomaciju, koju opisuje kao samo još jedan način vođenja "bitke". On pokušava uvjeriti IRGC i vjerne pristaše režima da je razgovor učinkovitiji od prizivanja ponovne kazne od strane najmoćnije vojske na svijetu, ali on ne zagovara, niti će ikada zagovarati, kapitulaciju koju zahtijevaju SAD i Izrael.

Obje strane u iranskoj unutarnjoj raspravi žele zadržati vlast. Obje žele okončati međunarodnu izolaciju koja je bila značajan izvor ekonomskih nevolja zemlje. U ovom slučaju, diplomacija je – da prilagodimo otrcani klišej – samo rat drugim sredstvima. Čak i ako se ne postigne sporazum – jer bi dogovor IRGC-u dao sredstva za preživljavanje – prava umjetnost Trumpovog sklapanja poslova bit će korištenje njegovog neodređenog prekida vatre kako bi prisilio režim u Teheranu da se suoči sa svojim gospodarstvom i narodom.