Trump sada ima vlastito naftno carstvo

Izračunajmo. Počnimo s proizvodnjom nafte u SAD-u i dodajmo Kanadu. Zatim uključite Venezuelu i ostatak Latinske Amerike, od Meksika do Argentine i sve zemlje između: Brazil, Gvajanu, Kolumbiju. Sviđalo se to nekome ili ne, svi oni žive pod "Donroeovom doktrinom", odnosno sve ratobornijom sferom utjecaja Washingtona nad Amerikama. Zajedno te zemlje čine gotovo 40 posto svjetske proizvodnje nafte.

Zatim je na redu pitanje što će američka administracija učiniti sa svim tim barelima. Možda će pokušati vršiti izravnu kontrolu kao u Venezueli ili nadzirati, utjecati i jednostavno uživati ​​u blagodatima onoga što se proizvodi. Kako god bilo, američki predsjednik Donald Trump sada ima svoje vlastito naftno carstvo.

Pritom govorimo o stvarnim barelima koje već ulaze na tržište, a ne o podzemnim rezervama koje bi zahtijevale vrijeme i novac za razradu. S takvim resursima Trump ima ekonomsku i geopolitičku polugu kakvu nijedan američki predsjednik nije imao od Franklina D. Roosevelta 1940-ih. Kod kuće i u blizini, njegova zemlja može crpiti iz ogromnog mora nafte.

 

Posljedice neograničenog pristupa venezuelanskim rezervama, najvećima na svijetu, bile su odmah očite svima u energetskom i robnom sektoru, posebno američkim neprijateljima. Oleg Deripaska, ruski oligarh pod sankcijama SAD-a, dobro je to sročio u subotu: Washington bi imao sredstva za održavanje cijene nafte blizu 50 dolara po barelu, što bi mu u budućnosti dalo prednost protiv svakoga tko bi prijetio da će podići cijenu ograničavanjem ponude. Izaslanik Kremlja Kiril Dmitrijev rekao je da preuzimanje vlasti u Venezueli pruža "ogromnu polugu" nad globalnim energetskim tržištem. De facto kontrola nad naftnim bogatstvom zapadne hemisfere promjena je pravila geopolitičke igre. Desetljećima je američki vojni avanturizam bio ograničen utjecajem bilo kojeg rata na troškove energije. Danas Bijela kuća ima primat nad saveznicima i protivnicima koji proizvode naftu, bilo da se radi o Saudijskoj Arabiji ili Iranu, Nigeriji ili Rusiji.

Posljednjih 18 mjeseci već je pokazalo što ta nova bogatstva znače za američku vanjsku politiku. Trumpova administracija poduzela je nekada nezamislive korake: od bombardiranja iranskih nuklearnih postrojenja do pomaganja Ukrajini u napadu na ruske rafinerije nafte. Otimanje Nicolasa Madura iz njegove sigurne kuće u predgrađu Caracasa bio je najšokantniji primjer onoga što se događa kada nafta više ne ograničava Pentagon.

Preuzimanje venezuelske nafte daje SAD-u još jednu prednost: mogućnost odbijanja ponuda za pristup naftnim bogatstvima. Mjesecima je Kremlj mahao vlastitim rezervama kao mrkvom u pregovorima s Bijelom kućom. Trump sada može reći Vladimiru Putinu da mu ne trebaju njegova sibirska polja. Ima ih više nego dovoljno.

Ne pripisujte Trumpu ​​sve zasluge, pa čak ni većinu njih. On je na vlasti u pravo vrijeme. Američka nafta bi cvjetala i bez njega zahvaljujući bogatstvu američkog škriljevca, kanadske teške nafte i otkrićima na mjestima poput Brazila i Gvajane. Bivši predsjednici Joe Biden i Barack Obama također su imali koristi.

Ono što je Trump učinio jest da je svu tu naftu stavio pod sigurnosni kišobran Washingtona. Više od 200 godina nakon što je američki predsjednik James Monroe proglasio Latinsku Ameriku sferom utjecaja Bijele kuće te stvorio Monroeovu doktrinu, Trump tu doktrinu ažurira za 21. stoljeće (otuda i polušaljivi naziv "Donroe"). Ovaj put mnogo toga ima veze s prirodnim resursima.

Za novu američku vanjsku politiku svaka naftom bogata zemlja u Latinskoj Americi je važna, ali plijen Venezuele je ogroman. To nije zbog njezine trenutne proizvodnje: na otprilike milijun barela dnevno, proizvodi znatno manje od Brazila. To je zbog onoga što je nekada proizvodila (više od 3,7 milijuna barela dnevno na vrhuncu 1970-ih) i zbog onoga što bi mogla ponovno proizvoditi.

Sva geologija je već tu. Sve što je potrebno za oslobađanje naftnog bogatstva te zemlje je kapital, vrijeme i trud. U jednom trenutku 1990-ih, Caracas je imao plan povećati proizvodnju prvo na 5 milijuna barela dnevno, a zatim na 6,5 ​​milijuna. Dolazak Huga Chaveza, a zatim i Madura, tome je stavio kraj. Može li Venezuela ponovno ciljati te razine? Naravno. Hoće li to biti uskoro? Teško. Može li se to postići u sljedećih pet godina? Također malo vjerojatno.

Međutim, svijetu ne treba dodatna venezuelanska nafta danas, niti iduće godine, pa čak ni 2027. ili 2028. godine. Bit će potrebna tek u ranim 2030-ima. Do tada, ako je Trump u pravu oko suradnje Caracasa, venezuelanska proizvodnja nafte može biti daleko veća.

U mnogim aspektima, post-Madurov poredak na koji izgleda da Trump cilja, odnosno dopuštanje bivšoj desnoj ruci Madura, Delcy Rodríguez, da zasad preuzme vlast u mekoj diktaturi ili "dictablandi", odgovara američkim naftnim tvrtkama. Već je stabilizirala gospodarstvo svoje zemlje primjenom određene tržišne ortodoksije. Za sada možete zanemariti njezine prosvjede zbog američkog napada. Većina toga je namijenjena domaćoj publici.

 

Trump, očito, ima velika očekivanja od nje. "Naše vrlo velike američke naftne tvrtke, najveće na svijetu, doći će, potrošiti milijarde dolara, popraviti teško oštećenu infrastrukturu, naftnu infrastrukturu, i početi zarađivati ​​​​novac za zemlju", rekao je Trump na subotnjoj konferenciji za novinare. Nekoliko sati ranije u intervjuu za Fox News rekao je da će se SAD "vrlo snažno uključiti" u venezuelansku naftnu industriju.

Tijekom godina naučili smo intepretirati Trumpova obećanja sa zrnom soli. No, u svom drugom mandatu ostvario je mnoge od svojih prijetnji. Ako kaže da će se SAD uključiti u venezuelansku naftu, vjerujte mu na riječ. Možda pothvat neće biti tako grandiozan ili profitabilan kao što tvrdi. To ne znači da se neće dogoditi. Nafta te zemlje sada je dio naftnog carstva koje se proteže od Aljaske do Patagonije, sve pod okom Washingtona.