Venezuelski predsjednik Nicolás Maduro, čini se, ide prema suđenju pred američkim sudom nakon što je zarobljen u američkoj vojnoj operaciji koja ostavlja otvorenim pitanje budućeg smjera i vodstva njegove naftom bogate zemlje. Odvođenje venezuelskog čelnika u američki pritvor, zajedno s njegovom suprugom, označava dramatičan pad autokratskog vladara koji se održao na vlasti unatoč gospodarskom slomu i humanitarnoj krizi zbog koje su milijuni ljudi napustili zemlju.
Preživjevši međunarodnu izolaciju, američke sankcije i pokušaje pobuna, Maduro je obnašao predsjedničku dužnost od 2013. godine, a posljednji je put tvrdio da je osvojio treći šestogodišnji mandat 2024., nakon izbora koje su mnogi ocijenili kao prevaru.
Godine 2020., za vrijeme Trumpovog mandata, SAD je optužio Madura i više od deset njegovih suradnika za trgovinu drogom te ponudile nagradu od 25 milijuna dolara za informacije koje bi dovele do njegova uhićenja. Ove godine nakon Trumpova povratka na vlast nagrada za Madura je udvostručena, a američki ratni brodovi poslani su u blizinu venezuelskih voda u sklopu regionalne protunarkotičke kampanje, što je Madura navelo da optuži SAD da potiče rat protiv njega.
Taj je sukob sada rezultirao uhićenjem venezuelskog čelnika, što otvara pitanja ne samo o njegovoj sudbini nego i o tome što slijedi za zemlju koja je već toliko toga pretrpjela. Maduro (63) će se suočiti sa suđenjem u SAD-u po kaznenim optužbama, izjavio je senator Mike Lee u objavi na X-u u subotu, nakon telefonskog razgovora s državnim tajnikom Marcom Rubiom.
Neizbježno će se sada postavljati pitanja i o venezuelskoj oporbenoj čelnici Maríji Corini Machado, koja je prošle godine dobila Nobelovu nagradu za mir za svoje prodemokratske napore. Napustila je svoje skrovište u Venezueli kako bi otputovala u Oslo na dodjelu nagrade, a potom je sredinom prosinca napustila Norvešku i otišla na nepoznatu lokaciju. Izjavila je da se namjerava vratiti u Venezuelu.
Machado i njezin tim radili su na planu tranzicije za prvih 100 sati i dana nakon Madurova odlaska s vlasti.
María Corina Machado | Bloomberg
Pažljivo odabran nasljednik
Kao pažljivo odabrani nasljednik Huga Cháveza, revolucionarnog vođe koji je Venezuelu pretvorio u izlog socijalizma, manje karizmatični Maduro pobijedio je na spornim izborima 2013. godine tijesnom razlikom. Održavanje na vlasti postalo je njegov glavni prioritet nakon što su cijene nafte pale 2014. i venezuelansko gospodarstvo se raspalo. Usred tog rasula Maduro je koncentrirao moć u rukama lojalista i vojske, stvarajući paralelne institucije kako bi neutralizirao oporbeni Kongres.
Maduroa "možda mrzi većina društva i ne vole ga mnogi njegovi suradnici", napisao je Javier Corrales, profesor politologije na Amherst Collegeu i autor knjige o venezuelanskom putu u autoritarizam. "No pokazao se kao lukav arhitekt svog režima – sustava u kojem jedini koji ga doista mogu srušiti imaju i najviše za izgubiti njegovim padom".
Prema podacima organizacije za ljudska prava Foro Penal, od 2014. godine gotovo 19.000 ljudi bilo je pritvoreno zbog protivljenja Madurovoj vlasti, iako su mnogi kasnije pušteni. Agencija UN-a za izbjeglice navodi da je gotovo osam milijuna ljudi napustilo Venezuelu u potrazi za boljim životom, što je postalo politički osjetljivo pitanje u zemljama Latinske Amerike, uključujući Čile.
Izvješće UN-a iz 2019. godine navelo je "dokumentirane slučajeve izvansudskih pogubljenja od strane sigurnosnih snaga" i optužilo Madurov režim da vlada putem straha kako bi zadržao vlast. Venezuelanska vlada to je izvješće nazvala selektivnim i otvoreno pristranim prikazom stanja ljudskih prava u zemlji.
Odani Chávezov učenik
Bivši vozač autobusa i sindikalni organizator u karakaškom metro sustavu, Maduro je svoj uspon gradio na lojalnosti – najprije radničkoj klasi, a potom Chávezu, svom političkom mentoru. Predstavljao se kao skromni revolucionar oblikovan godinama provedenima na ulici i ranim putovanjima na Kubu, gdje je 1980-ih stekao političku izobrazbu. Bio je ministar vanjskih poslova više od šest godina te kratko potpredsjednik prije Chávezove smrti.
Chávez je Madura osobno odabrao za nasljednika u prosincu 2012., prije nego što je otputovao na Kubu na, kako će se pokazati, posljednji krug liječenja od raka. "Moje čvrsto, potpuno, apsolutno mišljenje", rekao je Chávez na televiziji, "jest da, ako mi se nešto dogodi, izaberete Nicolása Madura za predsjednika".
Nicolás Maduro | Bloomberg
Nakon Chávezove smrti, Maduro se proglasio njegovim nasljednikom, obećao da će mu ostati "odan i nakon smrti" te tvrdio da je Chávez blagoslovio njegovu predsjedničku kampanju putem ptice koja mu je zviždala dok se molio.
Unatoč svom samopouzdanju, Maduro nikada nije imao Chávezovu karizmu. S vremenom je utočište pronašao u ekscentričnosti – pjevanju salse na skupovima, plesu na pozornici sa suprugom Ciliom, pogrešnom izgovaranju engleskih, francuskih ili latinskih riječi te prisjećanju mladosti kao dugokosog rockera.
Ponekad se šalio na račun toga što ga nazivaju diktatorom, govoreći da nalikuje Staljinu "jer sam velik i imam guste crne brkove".
Sindikalni korijeni
Inače, Maduro je rođen 23. studenoga 1962. u Caracasu. Njegov otac, Nicolás Maduro García, bio je istaknuti sindikalni čelnik, a majka Teresa de Jesús Moros. Bio je predsjednik učeničkog vijeća u srednjoj školi José Ávalos u El Valleu, radničkoj četvrti na rubu Caracasa. Kao vozač autobusa organizirao je sindikat zajedno s ocem. Također se aktivirao u MBR-200, civilnom krilu Chávezova vojnog pokreta, dok je Chávez bio u zatvoru zbog neuspjelog puča 1992. godine.
Cilia Flores, koja je vodila pravni tim zaslužan za Chávezovo oslobađanje 1994., postala je Madurova supruga 2013. Iz prethodnog braka Maduro ima sina Nicolása Madura Guerru, poznatog kao Nicolasito.
Maduro je 1999. izabran u Nacionalnu ustavotvornu skupštinu, tijelo zaduženo za izradu novog ustava. Godinu dana kasnije izabran je u Nacionalnu skupštinu, gdje je napredovao do mjesta predsjednika.
Godine 2006. Chávez ga je imenovao ministrom vanjskih poslova, s koje je pozicije pojačavao Chávezovu zapaljivu retoriku. Na regionalnom summitu 2007. nazvao je tadašnju američku državnu tajnicu Condoleezzu Rice licemjerkom i usporedio američko postupanje prema osumnjičenim teroristima s djelima iz doba Adolfa Hitlera. Rice je prethodno kritizirala Chávezovu vladu zbog gašenja privatne televizijske postaje.
Noćni prosvjedi
U početku je Maduro pokušavao oponašati Cháveza – snažan bariton, vatrene antiimperijalističke govore, pa čak i poštapalice. No Venezuela više nije bila ista zemlja. Mjesecima prije nego što su prihodi od prodaje nafte naglo pali 2014., u Caracasu su se održavali noćni prosvjedi zbog nestašica osnovnih potrepština, najbrže inflacije na svijetu i porasta kriminala.
Sljedeće godine oporba je potukla Madurovu stranku na parlamentarnim izborima – što je bila njezina najveća pobjeda u desetljećima. Maduro je odgovorio jačanjem kontrole nad sudovima i izbornim vijećem, blokiranjem referenduma o opozivu 2016. te organiziranjem izbora koji su isključivali ili zabranjivali njegove suparnike.
Bloomberg
Hiperinflacija je progutala plaće, bolnicama je ponestalo lijekova, a milijuni Venezuelanaca pješice su bježali preko granice. Nekada moćna državna naftna kompanija PDVSA urušila se pod teretom korupcije i nemara. Godine 2017. novi val uličnih prosvjeda dočekan je suzavcem, gumenim mecima i vatrenim oružjem. Oko 165 ljudi je poginulo, a međunarodne organizacije zaprimile su brojne izvještaje o kršenju ljudskih prava pritvorenih prosvjednika.
Ohrabren, Maduro se kandidirao za drugi mandat i proglasio pobjedu nakon izbora 2018., koje su SAD i druge zemlje odbacile kao farsu. Ubrzo nakon toga, usred rastućeg nezadovoljstva, preživio je napad dronom za koji se tvrdilo da mu je cilj bio atentat.
Venezuelska Nacionalna skupština, u kojoj je dominirala oporba, proglasila je njegovu vlast nelegitimnom 2019., što je potaknulo SAD, Europsku uniju i više od 50 drugih zemalja da priznaju predsjednika parlamenta Juana Guaidóa kao privremenog legitimnog čelnika Venezuele. Dodatni pritisak stvorile su američke sankcije na naftni sektor, središnju banku i Madurove najbliže suradnike. No vojska je ostala uz Madura, koji je uspio nadživjeti Guaidóov izazov.
Rivalni parlamenti
Godine 2020., kada je trebao biti izabran novi saziv parlamenta, Madurov lojalni Vrhovni sud preuzeo je kontrolu nad izbornim vijećem, što je navelo oporbu na bojkot. SAD i EU odbili su priznati rezultate, koji su Maduru donijeli potpunu kontrolu nad Nacionalnom skupštinom – u kojoj su mjesta imali i njegova supruga i sin. Oporba je uzvratila produljenjem vlastitog mandata izvan ustavnog roka, ostavljajući Venezuelu s dva suparnička parlamenta i produbljenim zastojem koji je paralizirao politiku zemlje.
Pregovori, koje je posredovala međunarodna zajednica kako bi se riješila politička kriza, propali su zbog Madurovih demokratskih prijestupa.
Nakon manjeg otvaranja SAD-a za vrijeme predsjednika Joea Bidena, uvjetovanog održavanjem poštenih izbora, Maduru je privremeno ublažen dio naftnih sankcija. Međutim, u srpnju 2024. kandidirao se za treći mandat, pritom zabranivši glavnoj oporbenoj figuri Maríji Corini Machado sudjelovanje na izborima te dopustivši tek minimalni strani nadzor izbora. Izborno vijeće pod kontrolom vlasti proglasilo ga je pobjednikom bez predočenja dokaza.
Venezuelska oporba iznijela je obilje dokaza da je zamjenski kandidat Machado, Edmundo González, uvjerljivo pobijedio. Madurovo odbijanje da objavi rezultate glasovanja i naknadni obračun s neistomišljenicima izazvali su široku osudu. Maduro se volio predstavljati kao preživjeli, posljednji čuvar Bolivarske revolucije. No za milijune Venezuelanaca postao je simbol nečega sasvim drugog: sporog, iscrpljujućeg raspada sna koji je nekoć obećavao izlazak iz siromaštva.
.webp){kind=icon}
