Povjerenik UNRWA: 'Novac nije glavna prepreka obnovi Gaze. To je politička nesigurnost'

Prošle su dvije godine od početka rata u Gazi. Unatoč neuspjelim pokušajima brojnih međunarodnih aktera da ga okončaju, posljednjih dana na zamahu dobiva Trumpov mirovni plan. O tome što se događa u palestinskoj enklavi razgovarali smo na marginama Bledskog strateškog foruma s Philippeom Lazzarinijem, glavnim povjerenikom Agencije Ujedinjenih naroda za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku (UNRWA).

Agencija UNRWA osnovana je 1949. godine radi pružanja hitne pomoći oko 750 tisuća Palestinaca koji su pobjegli ili bili prisiljeni napustiti svoje domove u ratu koji je uslijedio nakon osnutka izraelske države 1948. godine. Agencija osigurava hranu, sklonište, zdravstvene usluge i škole za izbjeglice na Zapadnoj obali, u Gazi, Jordanu, Libanonu i Siriji.

Prošlog mjeseca u Gazi je službeno proglašena glad. U prošlosti ste izjavili da postoji namjerna politika kojom se UNRWA-i onemogućuje dostava zaliha u Gazu te da UNRWA od 2. ožujka ne može dostavljati hranu. Što se trenutačno događa – stiže li hrana u Gazu?

Proglašenje gladi nije nas iznenadilo. Već tjednima i mjesecima upozoravali smo da se prehrambene prilike u Gazi pogoršavaju, da se glad i izgladnjivanje šire i da bi to moglo dosegnuti razinu prave gladi. I doista, prije nekoliko tjedana svjetski stručnjak za prehranu u Gazi proglasio je glad. Upozoravajući podaci pokazuju da će se, ako ne stigne značajna pomoć, situacija pogoršati i zahvatiti cijelu Gazu. Riječ je o potpuno umjetno izazvanoj gladi za koju znamo kako je okončati – političkom voljom. To smo pokazali tijekom primirja: glad se već širila, a kada je primirje uvedeno, humanitarnim organizacijama i komercijalnom sektoru dopušteno je dopremati ključnu pomoć i hrana je ponovno počela stizati posvuda. Zahvaljujući tim naporima uspjeli smo privremeno preokrenuti trend gladi. No sada se situacija ponovno pogoršala.

Do ovoga je došlo zato što je spriječen ulazak hrane u Gazu. Najprije je sve potpuno stalo, a potom su dopušteni pojedinačni konvoji kamiona. Hrana trenutačno stiže kroz nekoliko kanala – primjerice preko zloglasne Humanitarne zaklade za Gazu, koja osigurava prehrambene pakete na četiri lokacije, uglavnom na jugu. No taj se model pokazao smrtonosnim jer su ljudi ubijani dok su pokušavali doći do hrane. Hrana dolazi i preko UN-ovih agencija, ali u premalim količinama u odnosu na stvarne potrebe, budući da su konvoji često opljačkani. Postoje i komercijalne pošiljke, no one su zanemarive u usporedbi s onim što je potrebno da se suzbije ova umjetno izazvana glad.

UNRWA-i nije dopušteno dopremati hranu u Gazu od ožujka, kao ni više od stotinu međunarodnih nevladinih organizacija, iako u skladištima u Egiptu i Amanu imamo dovoljno kritične pomoći za tri mjeseca za cijelo stanovništvo Gaze. Riječ je, dakle, isključivo o gladi koja je posljedica političke volje. Humanitarna pomoć i hrana u Gazi se koriste kao oružje. Ovo nije klasična glad poput one u Somaliji ili drugim ratom razorenim područjima, već politički stvorena kriza.

Kada govorimo o političkoj volji – Europska unija najveći je trgovinski partner Izraela i ima u rukama instrumente kojima bi mogla okončati izraelske postupke u Gazi, no nedostaje joj jedinstva i volje za djelovanje. Neke su europske države u međuvremenu priznale Palestinu. Mijenja li to išta, osobito jer mnogi to vide kao kaznu za Izrael?

Današnji je problem nečinjenje – dvije godine svjedočimo svakodnevnim sustavnim zločinima i sustavnom uništavanju Gaze. Stanovništvo se neprestano premješta, prisilno raseljava i više nema sigurnog mjesta. Umjetno izazvana glad najgori je oblik pakla. Sve se to događa bez ikakvih posljedica – potpuno nekažnjeno, zbog nedostatka stvarnog suosjećanja i empatije, što vodi pasivnosti. Države EU-a i partneri Izraela, koji su posvećeni njegovoj budućnosti i pravu na sigurnost, trebali bi postaviti ograničenja, jer sadašnja kolektivna neaktivnost potkopava međunarodni poredak temeljen na pravilima i univerzalnost međunarodnog humanitarnog prava i Konvencije o ljudskim pravima.

Osim pomanjkanja suosjećanja, time što dopuštamo da se sve ovo događa pred našim očima riskiramo postavljanje nove norme i presedana za buduće sukobe. Bojim se da to može značiti i suučesništvo u izraelskim postupcima. Zemlje članice EU-a najbolje znaju koja im su sredstva dostupna – politička, diplomatska, ekonomska ili pravna. U nekim dijelovima svijeta bez oklijevanja znamo što treba učiniti; tako bi trebalo biti i ovdje.

Philippe Lazzarini (drugi s desna)/UNRWA 

 

Nitko ne zna kakva je budućnost Gaze, ali vidite li Gazu u budućnosti kao palestinski teritorij?

To je ono čemu težimo. Gaza je bila i jest zemlja Palestinaca i takva bi trebala ostati. Da bi se to ostvarilo, potrebno je ulaganje u ozbiljan politički proces i poticanje rješenja koja omogućuju miran suživot Palestinaca i Izraelaca. To je jedini put. Što duže ostanemo pasivni, to se rješenje s dvije države više udaljava.

Izraelski sigurnosni kabinet u nedjelju se sastao kako bi razmotrio planove za preuzimanje kontrole nad gradom Gazom, dok dogovor o primirju nije na vidiku. Što je potrebno za postizanje primirja?

Što duže čekamo, više ljudi umire, a trpljenje se povećava – i među stanovnicima Gaze i među izraelskim taocima. Velik dio izraelskog civilnog društva poziva na dogovor o primirju i razmjenu talaca, a isto traži i stanovništvo Gaze. Smatram da se s postizanjem primirja već predugo kasni. Izostanak primirja i nastavak vojnih operacija dodatno će iscrpiti stanovnike Gaze, koji su već gladni i izmoreni nakon dvije godine rata. Nadam se da istjerivanje stanovništva iz Gaze nije scenarij koji nas čeka sutra.

Neke su organizacije u veljači procijenile da će za obnovu Gaze u idućih 10 godina biti potrebno 53,2 milijarde dolara. Očekuje se da će EU financirati obnovu Ukrajine, dok je prekid američkog financiranja međunarodnih organizacija jasan znak neangažiranosti Washingtona. Tko će, dakle, financirati obnovu – arapske zemlje, možda Kina?

Za obnovu se obično koriste drugačiji izvori novca nego za humanitarnu pomoć. Riječ je o ulaganjima i financijskim instrumentima poput bankarskog sustava i obveznica. Vjerujem da novac nije glavni problem, već politička neizvjesnost. Najprije je potrebno primirje i dogovor o budućem upravljanju Gazom. Mora se osigurati politički put koji će podržati međunarodna zajednica. Ako se to dogodi, uspostavit će se i povjerenje potrebno za ulaganja u obnovu. Nisam stručnjak za financijske instrumente, ali vjerujem da će ulaganja uslijediti kada političko okruženje pruži dovoljno sigurnosti.

Vama i međunarodnom osoblju zabranjen je ulazak u Gazu, a UNRWA je izgubila financiranje SAD-a. Kako je to utjecalo na vaš rad i odakle sada dobivate sredstva?

U Gazi i dalje imamo 12 tisuća zaposlenih koji svakodnevno rade, ali s vrlo ograničenim sredstvima. Izgubili smo potporu SAD-a i jednog od najvećih europskih donatora – Švedske. Nalazimo se u razdoblju općih mjera štednje koje pogađaju sve UN-ove agencije. Naša je agencija posebna jer pružamo javne usluge palestinskim izbjeglicama – osnovno i srednje obrazovanje te osnovnu zdravstvenu skrb – a pritom nemamo fiskalne alate kao vlade. Potpuno ovisimo o dobrovoljnim doprinosima država članica, što nas stalno dovodi u stanje borbe i štednje, što utječe na kvalitetu naših usluga.

Moja je poruka državama članicama da razmotre UNRWA-u kao ključni element budućeg političkog okvira koji će ojačati palestinske institucije, jer će one jednog dana preuzeti njezine funkcije. Nitko ne bi trebao željeti da UNRWA bude dodatno oslabljena ili da ne može odgovoriti na potrebe izbjeglica. Zamislite što bi se dogodilo kada bismo morali zatvoriti naše škole i ambulante. Palestinska vlast to ne bi mogla preuzeti jer se i sama suočava s velikim izazovima. Financijski smo gotovo ugušeni. Do sada smo preživjeli, ali apeliram na države članice da pomognu da UNRWA ostane aktivna.

Izraelski kabinet u srpnju je odobrio najveći plan izgradnje nezakonitih naselja od Sporazuma iz Osla 1993. godine. Što se događa na Zapadnoj obali dok je međunarodna pozornost usmjerena na Gazu?

Ta je odluka težak udarac za budućnost rješenja s dvije države. Proširenje naselja prekinulo bi teritorijalnu povezanost sjevera i juga Zapadne obale. Kada ne bi bilo tragedije u Gazi, situacija na Zapadnoj obali vjerojatno bi bila na naslovnicama. Ono što se ondje događa bez presedana je – po obujmu vojnih operacija, trajanju, nasilju doseljenika i gospodarskoj krizi. Naše osoblje odlučno je održati osnovne usluge: jučer smo, primjerice, ponovno otvorili sve naše škole, a 45 tisuća djece vratilo se u klupe.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar