Pripremite se za poplavu nafte čim se Hormuz ponovno otvori

Kada taj dan dođe, ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca bit će izvanredan događaj: ponovno pokretanje oko 10.000 naftnih bušotina i crpljenje otprilike 15 posto svjetske proizvodnje, koja je bila zatvorena već stotinu dana i taj broj i dalje raste. Ništa ni približno slično nikada prije nije pokušano. Naftna industrija nema priručnik za to; učit će u hodu.

Nije iznenađujuće da je tržište sirovina duboko podijeljeno oko toga koliko bi to moglo trajati. Naftni "medvjedi" vjeruju da bi se to moglo učiniti u nekoliko dana ili tjedana, dok "bikovi" govore o šest do osam mjeseci, možda čak i o godini dana. Najpesimističniji tvrde da se mnoge bušotine uopće neće ponovno pokrenuti.

Moja ispitivanja u industriji znatno su optimističnija: kada se to dogodi, sve će započeti laganim kapanjem, ali će se vrlo brzo – u samo nekoliko tjedana, ako ne i dana – pretvoriti u poplavu nafte. Ja sam na strani "medvjeda", kao što ste vjerojatno već pogodili.

Doduše, nastavak plovidbe u tjesnacu zahtijevao bi diplomatski dogovor između SAD-a i Irana, koji se do sada pokazao nedostižnim. No dopustite mi da špekuliram o danu nakon što Teheran i Washington potpišu memorandum o razumijevanju koji, u praktičnom smislu, omogućuje da se promet tankera na tom plovnom putu vrati na predratnu razinu unutar, recimo, 30 dana.

Pritom zaobilazim ključna pitanja: Hoće li Iran naplaćivati prolaz ili pristojbe? Hoće li naftni tankeri koristiti iranske ili omanske plovne puteve? No početna točka je sumorna. Zatvaranje Hormuza prisililo je Saudijsku Arabiju, Irak, Iran, Ujedinjene Arapske Emirate, Kuvajt, Katar i Bahrein da smanje proizvodnju za 45 posto, s predratne razine od otprilike 32 milijuna barela dnevno na oko 17,5 milijuna prošlog mjeseca, prema podacima Međunarodne agencije za energiju.

 

Prije nego što nafta ponovno krene, prvi je zadatak provući tankere kroz usko grlo Hormuza u Perzijski zaljev. Često čujem da bi ponovno otvaranje bila operacija u dvije faze: prvo bi isplovili već natovareni tankeri, a tek nakon toga bi brodovi pod balastom mogli proći tjesnac radi ukrcaja. To je besmislica: to bi se događalo istovremeno. Grčki brodovlasnici već su unaprijed rasporedili više praznih supertankera na samo tri do pet dana plovidbe od Hormuza za taj zadatak.

Ratno osiguranje ne bi predstavljalo problem: dostupno je, po razumnim cijenama, kod više osiguravajućih kuća. Ono što će biti potrebno jest povjerenje da sporazum između SAD-a i Irana drži vodu. Nazovite to dokazom koncepta. Prvi će krenuti najodvažniji brodovlasnici – pomislite na ljude poput Evangelosa Marinakisa i Georgea Procopioua – krčeći put ostalim, konzervativnijim vlasnicima da ih slijede.

Ako diplomatski sporazum opstane, trebat će vremena da se organiziraju deseci tankera potrebnih za prijevoz nafte kada se protok u potpunosti uspostavi – no to neće trajati onoliko dugo koliko uobičajeno mišljenje pretpostavlja. Istina, neki su tankeri na pogrešnim pozicijama jer su preusmjereni na druge poslove, na primjer, za prijevoz sirove nafte iz Meksičkog zaljeva u Japan. No slobodnog kapaciteta ima napretek.

Frontline Plc, jedan od vodećih svjetskih vlasnika supertankera, procjenjuje da se 55 velikih tankera nalazi prazno u blizini Perzijskog zaljeva, čekajući otvaranje tjesnaca. To je jednako kapacitetu od 110 milijuna barela. Ti su brodovi "pod ugovorom s industrijskim igračima poput rafinerija i naftnih divova", izjavio je nedavno investitorima izvršni direktor Lars Barstad. Umjesto da uposle tankere negdje drugdje i zarađuju čak do 100.000 dolara dnevno, te su kompanije radije izabrale oportunitetni trošak, držeći brodove besposlenima, ali u blizini Hormuza. "Za te ljude bi situacija u kojoj nemaju dostupne brodove ako se tjesnac otvori mogla biti izuzetno skupa stvar", rekao je. "Za njih je to logistika; to nije nužno profit."

Ako se pitanje prijevoza brzo riješi, kao što očekujem, onda sve ovisi o protoku sirove nafte. Do sada je infrastruktura koju treba ponovno pokrenuti – oko 10.000 bušotina, centri za preradu plina i nafte, naftovodi, spremnici i luke – iz rata izašla uglavnom netaknuta. A tamo gdje je šteta nastala, uglavnom je sanirana tijekom primirja.

Nedostatak značajnih oštećenja u suprotnosti je s drugim bliskoistočnim sukobima. Primjerice, kada je Kuvajt oslobođen od Sadama Huseina 1991. godine, njegove su naftne bušotine gorjele. Zatvaranje ovoga puta također je bilo kontrolirano. Za razliku od, recimo, naftnog štrajka u Venezueli 2002.-2003. godine, kada su bušotine koje su nezadovoljni radnici zatvorili u roku od nekoliko minuta pretrpjele oštećenja, Saudijska Arabija i njezini susjedi imali su vremena zatvoriti bušotine na uredan način. Štoviše, naftna polja nisu bila bojišta, kao što je to bio slučaj tijekom libijskog građanskog rata 2011. godine, što je omogućilo nastavak održavanja.

Nigdje u regiji proizvodnja nije pala na nulu zbog potrebe za podmirivanjem domaće potražnje za naftom i, u slučaju Saudijske Arabije i UAE-a, zbog korištenja naftovoda koji zaobilaze Hormuz. Stoga su naftni inženjeri održavali dio proizvodnje u stalnom pogonu, namjerno birajući bušotine koje bi najvjerojatnije imale problema pri ponovnom otvaranju da su bile izvan funkcije. U drugim su slučajevima rotirali zatvaranja, držeći neke bušotine zatvorenima nekoliko tjedana, a zatim ih ponovno otvarali dok su zatvarali druge, u nastojanju da pojedinačna bušotina nikada ne bude izvan pogona dulje od nekoliko tjedana. Prigušili su protok kako bi smanjili proizvodnju na minimum, ali i dalje propuštajući nekoliko barela. Čineći to, pokušavaju izbjeći probleme u budućnosti, poput začepljenja ili gubitka pritiska.

Kada se slika sagleda šire, jasno je da se bliskoistočna naftna industrija nije potpuno ohladila; održavana je toplom, priča mi jedan visoki dužnosnik iz regije, čekajući mir. Kada taj dan dođe, očekujem da bi se oko 50 posto ukupnog proizvodnog kapaciteta regije moglo vratiti u funkciju u roku od nekoliko dana; unutar nekoliko tjedana ponovno bi teklo oko 75 posto; a puni kapacitet bio bi moguć u roku od nekoliko mjeseci. Ne predviđam nikakve dugoročne gubitke.

Što je važno, proizvodnja u Perzijskom zaljevu nije bila na vrhuncu kapaciteta prije rata – stoga se ne mora odmah vratiti na puni kapacitet. Zbog kvota OPEC-a+, nekoliko ključnih zemalja crpilo je manje nego što su sposobne. Saudijska Arabija, primjerice, može proizvoditi 12,5 milijuna barela dnevno, ali je prije rata crpila samo 10,4 milijuna – oko 83 posto kapaciteta.

Od veljače je potražnja za naftom pala zbog utjecaja visokih cijena, dok je proizvodnja izvan Bliskog istoka također porasla, posebice u mjestima poput Brazila, SAD-a i Kanade. Kada se to dvoje zbroji, to znači da proizvodnja nafte u Perzijskom zaljevu uopće ne treba dosegnuti svoju predratnu razinu kako bi se globalna ponuda i potražnja ponovno uravnotežile.

Naftni inženjeri su, prije svega, stručnjaci za rješavanje problema. I premda proces ponovnog pokretanja neće biti lak, jednom kada prolazak kroz tjesnac ponovno bude moguć, nemojte brkati teško s nemogućim. Ponovno otvaranje Hormuza, kada to politika dopusti, iznenadit će svojom brzinom.