.webp){kind=icon}
Rusko korištenje plina kao geopolitičkog oružja je izazov za Europu suočenu s očiglednom prijetnjom. No upitno je kolika je zaista u Europi solidarnost neophodna za istinsko zajedništvo?
Kreatori politike možda se su bliže adekvatnom planu. Trebaju biti ambiciozniji i Europi je potrebno trajno rješenje zbog pomanjkanja koordinacije.
Još od početka pandemije 2020. godine Europa nije imala bolju priliku pokazati svoje jedinstvo. Prekid opskrbe energentima, kojim Vladimir Putin namjerava kazniti neistomišljenike zbog ruske invazije na Ukrajinu, klasični je šok koji će imati različit učinak na države Europske unije (EU). Ogledat će se u pojedinačnoj ovisnosti država o ruskom plinu, od kojih su Njemačka i Italija među najviše izloženima. Javna potrošnja koja se mjeri u stotinama milijardi eura opravdana je učinkom ublažavanja porasta cijena energenata i kao olakšica za najugroženije kako bi prebrodili zimu i ubrzali prelazak na druge izvore energije.
U potpuno bi integriranoj zajednici financijski odgovor uglavnom automatski uslijedio. Podrška bi odmah krenula u najteže pogođena područja, najprije kroz izravnu pomoć, a kasnije kroz olakšice poreza na dohodak i kredite za poduzeća i kućanstva. Takva je vrsta solidarnosti potrebna u raspodjeli tereta među članicama sa zajedničkom valutom. Neke bi države bez toga mogle završiti s neizdrživim dugovima.
U EU-u to nije slučaj. Baš kao i u drugim krizama, 27 se država članica EU-a pokušava usuglasiti oko uspostave ad hoc odgovora na nestašicu plina. Uzroci nejedinstva su razni, od politike preko fizičke strukture energetske mreže. Neke zemlje, poput Francuske, Italije i Španjolske, zalagale su se za ograničenje cijene plina, čime su se nadale smanjiti vlastite troškove uvoza plina, dok je Njemačka jednostrano najavila program smanjenja cijena plina vrijedan 200 milijardi eura (195 milijardi dolara). Tržišta su na razjedinjenost reagirala povećanjem troškova zaduživanja za Italiju, čija je vlada ionako opterećena dugom, zbog čega bi dodatno zaduživanje bilo osobito teško.
Srećom, europski čelnici možda idu prema nekom obliku suradnje. Prema Bloomberg Newsu, Njemačka bi mogla biti blagonaklona prema EU-ovim zajmovima za vlade kojima je pomoć potrebna i koji bi se financirao zajednički izdanim dugom. To bi donekle pomoglo smanjiti troškove zaduživanja za zemlje poput Italije, ali bi i dalje bio daleko od Fonda za oporavak od pandemije, koji je hvaljen kao iskorak jer uključuje neka bespovratna sredstva uz zajmove, ali je daleko od zajedničke raspodjele fiskalnog tereta, neophodnog kako bi se osigurala dugoročna valutna održivost EU-a.
Polovična rješenja Europu ostavljaju nespremnom za daljnje izazove zbog kojih postupno klizi prema još jednoj dužničkoj krizi. Napori širenja podjele rizika u pojedinim zemljama nailazi na jaka politička negodovanja. No EU bi u najmanju ruku trebao moći uspostaviti trajni fond za davanje zajmova i bespovratnih sredstava u hitnim slučajevima s jasnim procedurama kako koristiti sredstva. Time članice EU-a ne bi trebale pregovarati o novom programu svaki put kad se pojavi kriza.
U konačnici, potrebno je središnje fiskalno tijelo na razini EU-a, s vlastitim izvorom prihoda i ovlastima za potrošnju kako bi se ublažili asimetrični šokovi. Ako ni pandemija ni hibridni rat s Rusijom ne mogu navesti EU na razmatranje takve mogućnosti, teško je zamisliti što bi moglo. Što Europa duže bude čekala, veća je šansa da će njezin eksperiment ujedinjenja propasti.
