U ratu u Iranu najugroženiji resurs možda nije nafta, nego voda

Čak i bez sukoba s Izraelom i SAD-om, iranske vlasti imale bi pune ruke posla s drugim ozbiljnim krizama. Prije nego što su u prosincu prošle godine izbili nemiri na ulicama, potaknuti snažnim padom vrijednosti domaće valute, glavna tema u Iranu bila je nešto sasvim drugo - voda. Točnije, njezin nedostatak.

Iran je prošle jeseni pogodila povijesna suša i ozbiljna vodna kriza. Neki visoki dužnosnici, uključujući predsjednika Masuda Pezeškiana, čak su upozoravali da bi u slučaju pogoršanja situacije moglo doći i do evakuacije glavnog grada. Do toga ipak nije došlo, a režim se u međuvremenu suočio s nizom drugih izazova.

Uoči aktualnog rata, Teheran je krajem prošle godine bio blizu tzv. "day zero" scenarija, odnosno trenutka kada bi mogao ostati bez vode. Rezervoari koji opskrbljuju grad s oko deset milijuna stanovnika gotovo su presušili. Iako su u prosincu pale obilne kiše, one nisu donijele značajnije olakšanje jer su padale na suho i degradirano tlo koje slabo upija vodu.

Kako onda aktualni rat, koji su prije nešto manje od tri tjedna protiv Irana pokrenuli Izrael i SAD, utječe na ionako ozbiljne probleme s vodom? Islamska Republika od siječnja se suočava s unutarnjim prosvjedima i vanjskim napadima, što vlastima dodatno odvlači pozornost s rješavanja vodne krize.

Desetljeća lošeg upravljanja vodnim resursima

Za stanje s vodom u Iranu ne postoji jedan krivac. Prekretnica se dogodila početkom 2000-ih, kada su se klimatske promjene spojile s nizom drugih problema - izgradnjom stotina brana, padom razine podzemnih voda, snažnim rastom stanovništva, pretjeranim iskorištavanjem resursa, neujednačenom raspodjelom vode, korupcijom i sve češćim sušama.

Veliku ulogu imaju i ljudski čimbenici. Često se spominje primjer građevinske kompanije Sepasad, povezane s Islamskom revolucionarnom gardom (IRGC), koja je, zajedno s drugim paradržavnim tvrtkama, prema kritičarima davala prednost političkom utjecaju i profitu ispred zaštite vode, okoliša i javnog interesa. Takve se strukture u Iranu često nazivaju "vodnom mafijom".

Iranska prijestolnica Teheran prošle je jeseni bila na rubu nestašice vode /AFP/Getty Images

Do sada se država s krizom uglavnom nosila kratkoročnim, "vatrogasnim" mjerama - ograničavanjem potrošnje i uvozom vode, zatvaranjem državnih ureda, dodatnim neradnim danima, prekidima pojedinih javnih usluga te kažnjavanjem kućanstava i tvrtki zbog prekomjerne potrošnje. Istodobno su vlasnici i upravitelji stambenih i poslovnih zgrada, kao i podstanari koji se suočavaju s vrlo niskim ili nikakvim tlakom vode, prisiljeni kupovati ili unajmljivati spremnike kako bi barem privremeno osigurali zalihe, navodi think tank Carnegie.

Rok Spruk s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani ističe kako "problem nije samo manjak padalina, nego desetljeća pogrešnih razvojnih politika, pretjeranog crpljenja podzemnih voda, loših cjenovnih signala i politički motiviranih infrastrukturnih projekata bez dugoročne procjene".

Ekološki udar rata

Bez obzira na to koliko će rat potrajati, Iran će iz njega - vjerojatno pod istim režimom, koji je unatoč kontinuiranim napadima i smrti vrhovnog vođe pokazao određenu razinu stabilnosti - izaći još manje sposoban nositi se s vodnom krizom. Tim više što u nadolazećim mjesecima slijedi razdoblje suše i visokih temperatura.

Susanne Schmeier, profesorica suradnje u području voda, prava i diplomacije na Institutu za obrazovanje o vodama IHE Delft u Nizozemskoj, za Bloomberg kaže kako se "Iran već ranije nije uspio prilagoditi posljedicama koje klimatske promjene imaju na vodne resurse. Imate vladu koja vodi rat, bez učinkovitog upravljanja, bez pristupa tehnologiji i financiranju potrebnom za prilagodbu. To situaciju dodatno pogoršava."

Rat je već ostavio i vidljive posljedice na okoliš. Napadi Izraela pogodili su velika skladišta nafte i rafinerije na rubu Teherana, izazvavši niz požara. Dim se potom miješao s kišnim oblacima, nakon čega su na grad padale toksične tvari, navodi Bloomberg.

Prema podacima Conflict and Environment Observatory, britanske neprofitne organizacije koja prati okolišne i humanitarne posljedice sukoba, zabilježeno je više od 300 incidenata koji su zbog trajnih neprijateljstava predstavljali određeni rizik za okoliš.

Situaciju dodatno otežavaju i lokalne specifičnosti. Kao prvo, Teheran leži uz padine gorja Alborz, koje sprječava strujanje zraka i zadržava onečišćenje. Kao drugo, vlasti su, u pokušaju da osiguraju podršku stanovništva u ratu, pozivale građane na izlazak na ulice - čak i u vrijeme kada je padala kisela kiša.

Eric Lob, izvanredni profesor politologije i međunarodnih odnosa na Florida International University, za The New York Times kaže kako je "Iran i dalje u krizi. Problemi s nestašicom vode i nestancima struje nisu nestali, a režim sada barem dio odgovornosti može prebaciti na sukob.

Rat se prelijeva i na vodnu infrastrukturu regije

Desalinizacija morske vode sve se češće spominje kao jedno od ključnih rješenja za ublažavanje problema dostupnosti i kvalitete vode, koje će dodatno pogoršati rast stanovništva te sve učestaliji toplinski ekstremi i dugotrajne suše povezane s klimatskim promjenama.

Posebno važnu ulogu pritom imaju Saudijska Arabija i druge, uglavnom bogate zemlje Bliskog istoka i sjeverne Afrike, gdje su već u tijeku ili se pripremaju veliki projekti desalinizacije. Iran na tom području zaostaje.

Postrojenja za desalinizaciju/AFP/Getty Images

Teheran je u posljednje vrijeme signalizirao namjeru širenja mreže postrojenja za desalinizaciju duž svoje južne obale te preusmjeravanja dijela vode prema unutrašnjosti zemlje, no infrastrukturna ograničenja, visoki troškovi energije i međunarodne sankcije ozbiljno ograničavaju izvedivost takvih projekata.

Za razliku od svojih južnih susjeda, naftom bogatih zaljevskih država, Iran iz postrojenja za desalinizaciju dobiva tek manji dio pitke vode, oko tri posto. U Saudijskoj Arabiji taj udio prelazi polovicu, dok u još sušnijem Kuvajtu doseže čak 90 posto.

Na udaru su se našla i iranska postrojenja za desalinizaciju. Iranski ministar vanjskih poslova Abas Aragči u drugom je tjednu rata optužio SAD da je bombardirao postrojenje na otoku Kešm, nakon čega je bez opskrbe vodom ostalo 30 sela. Washington negira odgovornost za napad.

Da se sukob širi i izvan vojnih ciljeva, uključujući infrastrukturu i energetiku, pokazuje i odgovor Irana, koji je nakon napada na Kešm pogodio postrojenja za desalinizaciju u Bahreinu. Sličnu eskalaciju Zaljev je već vidio tijekom prvog Zaljevskog rata, kada su iračke snage pri povlačenju iz Kuvajta u more ispustile milijune barela nafte i uništile kuvajtska postrojenja za desalinizaciju.