Okolišni ekonomist Sonnenschein: 'Pratimo prijenos moći na korporacije'

Parola američkog predsjednika Donalda Trumpa "drill baby drill" zvuči smiješno i internet je prepun memova, ali očekuje se da će SAD sljedeće godine izaći iz Pariškog sporazuma, barem prema njegovim najavama. Proglasio je nacionalnu energetsku krizu i otvoreno zagovara jačanje američkih kapaciteta za proizvodnju i izvoz fosilnih goriva.

Koje će biti posljedice Trumpove politike i nekih populističkih odluka, hoće li se išta promijeniti i koliko još SAD može "bušiti", budući da su već sada najveći proizvođač nafte? Lani su obarali rekorde dnevne proizvodnje, u prosjeku su proizvodili više od 13 milijuna barela dnevno. Krajem 2023. proizveli su 12,9 milijuna barela dnevno. O posljedicama Trumpovih klimatskih politika razgovarali smo s okolišnim ekonomistom Jonnasom Sonnenscheinom iz Umanotere.

Koje će biti posljedice Trumpove odluke da izađe iz Pariškog sporazuma? Hoće li se išta promijeniti i koliko još SAD može "bušiti", budući da su već sada najveći proizvođač nafte?

Kad pogledamo formalne obveze SAD-a u Pariškom sporazumu, malo će se toga promijeniti jer je riječ o dobrovoljnom sporazumu. Sustav funkcionira od dna prema gore, zbog čega je sporazum dobar koliko su dobre nacionalne obveze zemalja potpisnica.

Ako se jedna zemlja odluči učiniti manje, formalno je nemoguće sankcionirati je zbog toga što nije učinila dovoljno. To je također signal drugim zemljama, a samo se nadam da druge zemlje neće slijediti taj primjer, što bi moglo utjecati na prikupljena sredstva, jer se i SAD obvezao uplatiti značajnu svotu novca za borbu protiv klimatskih promjena, koje se samo ubrzavaju.

Čini mi se kao da smo u pogrešnom filmu, jer gledamo sve te požare u Los Angelesu, a nekoliko dana kasnije netko se odluči za dodatno bušenje i izlazak iz Pariškog sporazuma.

SAD želi uštedjeti milijune koje su razvijene zemlje trebale uputiti zemljama u razvoju. Kako će to osjetiti gospodarstva u razvoju, hoće li možda druge zemlje zauzeti drugačiji pristup?

Mislim da to ovisi o kojem fondu govorimo. Fond za gubitke i štetu, koji bi trebao isplaćivati sredstva zemljama u razvoju za klimatske štete koje već sada osjećaju i koje će još osjećati, kao i štete koje su prouzročile industrijski razvijene zemlje, vrlo je mali. Otprilike 800 milijuna eura. SAD se obvezao u njega uplatiti 17 milijuna eura, što je smiješno malo. Stoga neće biti posebnih posljedica.

SAD već dugo plaća i sredstva za tehnološke projekte, prijenos tehnologije i tako dalje, a te brojke mjeri se u milijardama. Ako dođe do značajnog smanjenja tih sredstava, to će se osjetiti. Međutim, već je u prošlosti bilo vrlo teško, bez obzira na to tko je bio predsjednik, stvarno doći do tih sredstava. Često su ta sredstva bila isplaćivana kao razvojna pomoć, a zatim preimenovana u klimatsko financiranje. No, da odgovorim: da, taj gubitak bio bi osjetan.

Zatim imamo sredstva koja SAD, kao članica, zapravo mora platiti instituciji Ujedinjenih naroda, Okvirnoj konvenciji o klimatskim promjenama (UNFCCC). Koliko razumijem, SAD neće izaći iz te konvencije, već samo iz Pariškog sporazuma. No Trump je i u prethodnoj administraciji jednostavno prestao plaćati članarinu za to, a kad je Joe Biden došao na vlast, SAD je morao podmiriti cijeli dug za prošlu godinu. Čuli smo da će i Michael Bloomberg, milijarder koji je vrlo povezan s vašim uredništvom, posredovati i platiti više privatnih donacija UNFCCC-u kako bi im omogućio rad i s državama u razvoju.

No je li zeleni prijelaz zapravo moguće zaustaviti, jer znamo da postoje ogromna ulaganja, istraživanja i razvoj u tom smjeru?

To je gotovo retoričko pitanje. Kao što ste već naznačili, danas nismo u istoj poziciji kao krajem 1990-ih godina. Zeleno gospodarstvo ogromno je. Sunčeva i vjetroenergija na globalnoj razini već odavno, u smislu ulaganja i investicija, nadmašuju ugljen i druge fosilne izvore. Vjetroenergija i solarna energija već premašuju tradicionalnu proizvodnju električne energije. U Europi je energija iz zelenih izvora već nadmašila plin i ugljen zajedno. Postoji ogromno tržište za električne automobile i tako dalje.

Bitka za zelene industrijske politike vodi se između SAD-a, Kine i EU-a. SAD je zakonima o smanjenju inflacije (IRA) privukao ogromne investicije u zeleni sektor, a sada vidimo da Trump to zaustavlja. Postoji opasnost da SAD u ovoj utrci možda izgubi.

Što bi mogli biti učinci koje bi Europa mogla osjetiti zbog Trumpovih odluka? Hoće li to možda čak potaknuti zeleni prijelaz?

To bi mogla biti prilika ako europske vlade i institucije budu pametne i vide to kao šansu. U EU-u smo dosta oklijevali u toj zelenoj industrijskoj utrci. Industrijska politika nije bila baš proaktivna i rekao bih da se bojimo rizika, iako smo tehnološki neutralniji. Ako se pokaže da kod Trumpa nije riječ samo o retorici i da SAD stvarno prestane financirati zelenu industrijsku transformaciju, to bi mogla biti prilika za Europu.

No bojim se da u Europi neće gledati na razvoj mnogo drugačije nego u SAD-u. Novi Europski parlament je vrlo kritičan prema progresivnijim klimatskim politikama. Vidimo da nacionalne vlade smanjuju ambicije umjesto da ih povećavaju.

Brine me da EU trenutno nije u poziciji ili sastavu da bi mogao poduzeti drastične mjere za još agresivniju industrijsku politiku koja bi ispunila prazninu koju bi SAD možda mogao ostaviti u budućnosti.

Kad spominjete industrijsku politiku, kako mislite da će reagirati europska industrija s visokim intenzitetom energije, koja je bila pod velikim pritiskom cijena energenata, na novi trenutak u SAD-u? Bi li mogla premjestiti proizvodnje u SAD zbog toga?

Možda će razmisliti o tome ako smatraju da dolazi do dugoročnih sustavnih promjena energetske politike u SAD-u. No moramo biti svjesni da su pod Bidenom i Obamom slijedili istu energetsku strategiju. Nisu zaustavili širenje hidrauličkog drobljenja (frackinga) u SAD-u, nisu zaustavili otkrivanje novih izvora fosilnih goriva. Možda su bili malo konzervativniji na vrlo osjetljivim područjima, pri osjetljivim ekosustavima i tako dalje. No nije riječ o tako velikom preokretu kakvog neki možda zamišljaju. U SAD-u su već imali vrlo niske cijene plina. Zbog Trumpa se ništa neće drastično promijeniti. Stoga ne vidim veliku razliku za konkurentnost europske energetski intenzivne industrije koja je već bila pod pritiskom.

Kako bi Trumpove odluke mogle utjecati na druge vođe zemalja koje ne podupiru zeleni prijelaz – mislite li da bi ih to moglo potaknuti na iste poteze?

Zasigurno, ali Trumpov potez vidim kao simptom nečega što se već događa, a to je prijenos moći s nacionalnih vlada na velike korporacije. Ako pogledate američke izbore, država je bila gotovo u njihovim rukama još prije same kampanje. Uloženo je stotine milijuna u kampanju i inauguraciju. Među donatorima je bio i think tank poput Heartland Institutea, koji podupire Exxon Mobil. U SAD-u već dugo svjedočimo sustavnom pokušaju potkopavanja naprednih okolišnih politika, ali ovi pristupi dolaze sada i u Europu, tako da mislim da je ovaj pritisak bio prisutan već prije nego što smo mu svjedočili.

Interesne skupine zaista snažno utječu na novi Europski parlament. Vidimo pokrete mađarskih i austrijskih zastupnika u Europskom parlamentu koji pokušavaju zaustaviti nove projekte ili čak poništiti postojeće. Možda će zemlje otići čak korak dalje. Možda su to (Pariški sporazum, UNFCCC) simbolički korektivni mehanizmi. Na kraju, klimatska politika oblikuje se u Europskom parlamentu, u nacionalnim parlamentima, a ne unutar UNFCCC-a, koji je međunarodni forum na kojem se sastaju i povezuju ljudi. Prave promjene moraju nastati na razini vlada članica i EU-a, gdje, nažalost, već dugo vremena opažamo nazadovanje.

Kako će Trumpova odluka utjecati na zemlje i vođe zemalja regije Adriatika?

Mislim da će, posebno populističke vlade, poput onih u Mađarskoj, Italiji ili Srbiji, imati vrlo ambivalentan odnos prema klimatskom pitanju. S jedne strane, vide zaštitu okoliša kao pitanje očuvanja prirode. Ne žele pretjerivati s korištenjem resursa. S druge strane, čini se da su sve zelene politike povezane s lijevom politikom. Mislim da će pojačati svoju retoriku protiv klimatskih politika na europskoj razini. Također zbog osjećaja jačanja protueuropskih pokreta.

Međutim, na nacionalnim razinama, osobito ako budemo svjedoci daljnjih katastrofa, kao što smo vidjeli tijekom poplava u Sloveniji i sjevernoj Italiji, bit će vrlo teško argumentirati zašto ne poduzimaju ništa u vezi s klimatskom krizom. To smo vidjeli u Italiji. Giorgia Meloni je sa svojom strankom Braćo Italije jedna od potpisnica sporazuma za borbu protiv posljedica klimatskih promjena srednjih i desnih stranaka. Uvijek postoji "da, ali", zbog čega je teško predvidjeti sljedeće poteze. No mislim da će Trumpov potez populistima dati vjetar u leđa da smanje ambicije na području klimatskih politika.

I opet se možemo vratiti na početak – ulaganja u zelene investicije su velika, bilo tko bi ih mogao zanemariti.

Apsolutno. Ako pogledamo, ulaganja u solarnu energiju i električna vozila dvostruko su veća, u Norveškoj je sada svaki novi prodani automobil električni, a imamo i više zemalja u kojima udio drastično raste. Vidimo da su jedine prepreke zelenom prijelazu zapravo u mrežama ili zakonodavstvu koje može zaustaviti daljnje korištenje solarne energije, jer je solarna energija sada toliko jeftina da je žele i tvrtke i ljudi.

Ogromna su ulaganja u kapacitete baterija, a cijene baterija padaju. Na tehnološkom području odvija se razvoj koji se ne može zaustaviti. Možda ga se može odgoditi, ali dugoročno je nezaustavljiv. Mislim da će biti zanimljivo vidjeti kako će se novi val protiv klimatskih politika nositi s tom industrijskom prilikom u budućnosti.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar