Intervju s iranskom veleposlanicom u Ljubljani Marzieh Afham: "Neće biti izbjegličkog vala zbog rata"

Ratu u Iranu, koji je započeo koordiniranim napadom oružanih snaga Sjedinjenih Država i Izraela posljednjeg dana u veljači, nema kraja na vidiku. Sukob se brzo proširio regijom, izraelske snage ulaze u Libanon, Iran napada arapske države Perzijskog zaljeva, a strateški važan Hormuški tjesnac, kroz koji teče oko petina svjetskih zaliha nafte i prirodnog plina, ostaje zatvoren.

Dosadašnja šteta u Iranu je ogromna. Prvog dana rata ubijen je vrhovni vođa Ali Hamenei, a tjedan dana kasnije naslijedio ga je njegov drugi sin Modžtaba Hamenei. Broj civilnih žrtava, prema nevladinoj organizaciji HRANA, premašio je tri tisuće, a iranske raketne i vojne sposobnosti također su znatno oslabljene.

Kako bismo stekli uvid u ono što se događa u Iranu i čuli iransku perspektivu o ratu, razgovarali smo s veleposlanicom Islamske Republike u Ljubljani Marzieh Afham. Razgovarali smo o situaciji u Iranu, europskom odgovoru na sukob, nasljedstvu vrhovnog vođe i stabilnosti političkog sustava u Islamskoj Republici. Intervju je održan u petak, 13. ožujka.

Kakva je trenutna situacija u Iranu?

Iranski narod je prvi dan rata započeo žrtvom vrhovnog vjerskog vođe. Ono što se dogodilo bilo je tužno za Iran. Vrhovni vjerski vođa izgubio je život, što je pomoglo svima da se pobune protiv agresije i kriminala. Danas [13. ožujka, na dan snimanja intervjua, op. p.] se u Teheranu i drugim mjestima slavi Dan Jeruzalema i više od 10 tisuća ljudi je došlo na skupove, unatoč tome što smo svjedočili napadima izraelskih zrakoplova. Normalan život u Iranu se nastavlja. Ako pogledamo cijeli Iran, rat nije ostavio toliki trag, trgovine rade normalno, restorani su otvoreni.

Bi li po Vašem mišljenju moglo doći do vala izbjeglica?

Turski dužnosnici rekli su da će, ako se rat proširi, zatvoriti granice kako bi spriječili izbjeglice i migrante da napuste Iran. Iz Irana prema Turskoj nema izbjegličkog vala. Naprotiv, mnogi Iranci se vraćaju u Iran. O tome su izvijestili i turski mediji, na video snimkama se vidjelo da se događa obrnuti proces. Iranci se vraćaju u domovinu iz cijelog svijeta.

To je vrlo zanimljivo jer pokazuje kako iransko stanovništvo reagira na rat. Ljudi mu se na svoj način opiru i pokazuju otpor. Ključni element ovog rata su upravo ljudi, što vide i protivnici. Nakon gotovo dva tjedna može se primijetiti da ljudi sve više iskazuju poštovanje prema vojsci i Korpusu islamske revolucionarne garde. Zasad se čini da ljudi u Iranu stvaraju svojevrsni osjećaj pobjede.

Američki predsjednik bio je nedosljedan u svom stavu o ratu, a istovremeno je sugerirao da bi Iran mogao biti spreman pregovarati. Teheran je, s druge strane, demantirao njegove izjave i rekao da je spreman boriti se koliko god bude potrebno. Kako ocjenjujete trenutnu situaciju?

Stav američke strane je vrlo kontradiktoran. Mnogi analitičari diljem svijeta ističu da Amerikanci svaki dan daju novi razlog za početak rata. Ponekad govore o promjeni režima, ponekad o strateškim i geopolitičkim razlozima, neki čak i o svetom ratu. Dakle, razloga je mnogo i međusobno se jako razlikuju, toliko da su čak i neki članovi američkog Kongresa zbunjeni.

Stoga se s pravom postavlja pitanje koji je bio pravi razlog rata. Ta zbunjenost je tim veća što su rat započeli usred pregovora s Iranom. Ovo je bio drugi put u posljednjih godinu dana da smo bili u procesu pregovora i da smo napadnuti. Rat su započeli u subotu, neposredno prije ponedjeljka, kada su se Iran i Međunarodna agencija za atomsku energiju trebali sastati oko tehničke suradnje.

Za nas to znači da pregovori nisu bili iskreni, već da su poslužili za pronalaženje novog povoda za rat. Trebalo im je samo vremena. Bilo je mnogo optužbi protiv Irana da nije ozbiljan u pregovorima, ali mi smo svijetu pokazali da smo ozbiljni. Oni su ti koji su zatvorili sva vrata diplomaciji.

Hoće li Islamska Republika uopće biti voljna sjesti za pregovarački stol sa SAD-om nakon što je napao Iran tijekom posljednja dva kruga pregovora? Bi li to bilo moguće pod drugačijom administracijom?

Nitko ne može sa sigurnošću reći hoće li pregovori uopće biti mogući. Čak je i službeno objavljeno da se pregovori trenutno neće nastaviti budući da smo usred rata. U takvim uvjetima jednostavno je nemoguće ozbiljno razgovarati o pregovorima, posebno nakon što je protiv nas izvršena agresija.

Za završetak rata mora biti potpuno jasno da se nešto slično neće ponoviti. Ako bi došlo samo do prekida vatre, potom do novih pregovora, a zatim do novog kruga rata, to ne bi imalo nikakvog smisla. U sadašnjim okolnostima, poglavlje o pregovorima je za nas zatvoreno.

Sada je fokus na otporu agresiji i odgovarajućem odgovoru na nju, a istovremeno mora postati jasno što druga strana uopće želi postići. Ako su spremni priznati da je to bila pogreška, to se mora jasno i službeno reći.

Veleposlanica Islamske republike u Sloveniji Marzieh Afham | Mihael Šmirmaul, Bloomberg Adria

Strateški važan Hormuški tjesnac ostaje zatvoren, što utječe na globalna tržišta. Hoće li se uskoro otvoriti?

Hormuški tjesnac, kao i drugi dijelovi Irana, pod iranskim je suverenitetom i stoga je podložan obrani. Iran je prethodno upozorio da će širenje ovog rata imati dalekosežne posljedice; ta je poruka prenesena američkoj strani i drugim akterima. Kao dio prava na obranu svojih interesa, Iran je jasno dao do znanja da neće dopustiti suprotnoj strani da prođe kroz Hormuški tjesnac.

Trenutna situacija u regiji, iz različitih razloga, uzrokuje prenošenje rizika na druga područja. Jedna od prvih posljedica vidljiva je u energetskom sektoru. Pitanje zašto je došlo do takve situacije trebalo bi uputiti Izraelu i Sjedinjenim Državama. Mi ćemo, kao proizvođači nafte, zbog toga dobiti više novca, ali oni su već unaprijed znali kakve bi bile posljedice zatvaranja prolaza kroz Hormuški tjesnac i kakvu bi im korist to donijelo. Očito ih nije briga za druge dijelove svijeta. Hormuški tjesnac je za svjetsku energetiku od egzistencijalne važnosti za mnoge dijelove svijeta, stoga oni moraju odgovarati za posljedice.

U nedjelju je Skupština stručnjaka objavila da će Modžtaba Hamenei, drugi sin pokojnog vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hameneija, preuzeti vlast od svog oca. Kakav je vaš komentar na imenovanje gospodina Hameneija, s obzirom na to da je to protivno načelu Islamske revolucije koja se protivi nasljednoj vlasti?

U našem je ustavu već unaprijed predviđeno što se događa u slučaju odsutnosti vrhovnog vođe, primjerice ako on umre ili mu se nešto dogodi. Ustav određuje kako se postupa u takvim slučajevima. Jedan od prvih koraka bilo je formiranje tročlanog prijelaznog tijela, koje su činili predsjednik Masud Pezeškijan, šef pravosuđa Golam-Husein Mohseni-Edžei i ajatolah Alireza Arafi; to je tijelo uredilo način i postupke prijelaza, a potom je tu odluku potvrdila Skupština stručnjaka.

Sve se to odvilo u skladu s ustavom. Modžtaba Hamenei dobio je najviše glasova. Bilo je više kandidata, a o njima je raspravljalo Vijeće stručnjaka. Za donošenje odluke bilo je potrebno više od tri sjednice, a koordinacija je bila otežana zbog rata. Odluka se temelji na ishodu glasovanja u vijeću. Mnogi krugovi u Iranu su se ujedinili i poručili da su spremni za novo razdoblje u Iranu.

Kakav je vaš odgovor na izvještaje da je novi vrhovni vođa teško ranjen?

Nijedan iranski izvor to nije potvrdio. Riječ je o američkom psihološkom ratu. Amerikanci i Izraelci pokušavaju stvoriti negativan dojam. To je propaganda. Nijedan pouzdani izvor to nije potvrdio.

Kako je rat utjecao na koheziju političkog sustava u Islamskoj Republici? Po vašem mišljenju, jesu li se sve različite frakcije unutar sustava, takozvani reformisti, principisti i drugi, ujedinile?

U Iranu sada vlada velika solidarnost. To je najbolja moguća situacija jer su nacionalni interes Irana te unutarnje jedinstvo za otpor, borbu i uzvratne mjere protiv invazije glavni cilj svih strana u Iranu.

Iranski predsjednik Pezeškijan prošli se tjedan ispričao zaljevskim državama koje su se našle u unakrsnoj vatri, što je izazvalo negodovanja u Iranu. Novi vrhovni vođa tada je u svom obraćanju rekao da te države moraju zatvoriti američke baze na svom teritoriju ili će se suočiti s daljnjim napadima. Kakva je iranska politika prema državama Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC)? I zašto je više iranskih napada usmjereno na UAE nego na Izrael koji je napao Iran?

Jedno od glavnih načela iranske vanjske politike je održavanje vrlo dobrih odnosa sa svim susjedima, a posebno jačanje suradnje sa zemljama na jugu jer strane sile pokušavaju potaknuti sukob između Irana i njegovih susjeda o raznim pitanjima. Ta se načela nisu promijenila. Iran je jasno dao do znanja da sve američke baze, objekte i kapacitete u regiji smatra svojim metama. Naše mete nisu susjedne zemlje, već američke baze. Naša vojska je to i službeno potvrdila. Nažalost, te se baze nalaze na teritoriju tih zemalja.

Naš predsjednik je rekao da smo to naglasili zbog prijateljskih odnosa. Isto je poručio i naš novi vođa. Svi američki objekti i kapaciteti službeno su proglašeni metama Irana. Do danas je Iran dosljedno ustrajao na tome da cilja isključivo njih. Naš ministar vanjskih poslova o tome je razgovarao s čelnicima država Vijeća za suradnju u Zaljevu. Napad u Omanu nije došao iz Irana. Nažalost, Europska unija sazvala je posebnu sjednicu i u Bruxelles pozvala ministre vanjskih poslova zaljevskih država, upozoravajući na navodnu katastrofu i mogućnost iranske invazije. To nije pravi put jer će samo dodatno zakomplicirati situaciju. Čak i sada, oni razumiju da te baze za njih ne znače veću sigurnost.

Hoćete li nastaviti napadati te vojne baze i nakon završetka rata ako se Amerikanci ne povuku?

Postoji nada da nakon rata tamo više neće biti vojnih baza. Nadamo se da će čelnici zemalja Vijeća za suradnju u Zaljevu  shvatiti da to nije pravi način za osiguranje sigurnosti u regiji. Ovo je način da im pokažemo da te baze ne donose sigurnost.

Novi vrhovni vođa je u svom govoru u četvrtak obećao da će Iran "oduzeti ili uništiti neprijateljsku imovinu" ako odšteta ne bude plaćena. Znači li to da će Iran nakon rata zapljenjivati tankere uz svoju obalu ako Amerikanci i Izraelci odbiju zahtjev Teherana?

To je posve uobičajen pristup. Nanijeli su ogromnu štetu Iranu, prije svega među nevinim ljudima. Takvu štetu se ne može popraviti. Mnogi objekti su uništeni, uključujući osnovnu školu u Minabu. Ukupna šteta bit će vrlo velika. Po zakonu, oni to moraju nadoknaditi. Ako to ne učine, odgovorit ćemo onako kako su oni postupili prema nama. Kad god ovaj rat završi, Iran će morati dobiti odštetu. Ne mogu nadomjestiti izgubljene živote, ali moraju platiti za uništene institucije, škole i bolnice.

Vrhovni vjerski vođa rekao je da ćemo težiti odšteti, ali ako je ne dobijemo, nećemo imati drugog izbora nego prouzročiti istu štetu. Tako je u ratu, onaj tko ga započne, snosi i odgovornost za njega. Mi ovaj rat nismo započeli. Agresor mora platiti troškove svoje agresije. Više puta je naglašeno da je postupanje SAD-a i cionističkog režima u suprotnosti s međunarodnim pravom i Poveljom UN-a. Prema toj povelji mi imamo i prirodno pravo na samoobranu. Agresori moraju odgovarati za svu nanesenu štetu. Žalosno je što režim, koji već tri godine vodi rat u Gazi, nije kažnjen, pa zato može tako olako započeti novi rat.

Kakva je trenutna dinamika na ulicama Irana s obzirom na rat i prosvjede u siječnju?

Unutar Irana među ljudima vlada snažna solidarnost, bez obzira na ono što se dogodilo u siječnju. Izvan Irana pak manjina, koja ima drugačije mišljenje o situaciji u Iranu, zagovara nešto drugo. Danas sve različite skupine u Iranu kažu da je sada vrijeme za obranu države i kažnjavanje agresora. Mnogo ljudi izlazi na ulice i izražava podršku vojsci. U Iranu je domovina svetinja.

Neke skupine jednostavno imaju drugačije zahtjeve u pogledu svakodnevnog života. Moja analiza i informacije iz unutrašnjosti Irana pokazuju da nije bilo nikakvih okupljanja niti aktivnosti protiv iranskih snaga, kao ni suradnje s napadačima. Svi ljudi stoje na strani vojnih snaga. Na sreću, siječanjska zbivanja u Iranu nisu imala negativan utjecaj.

Iran je prošlog siječnja potpisao sporazum o strateškom partnerstvu s Rusijom. Je li Moskva do sada pomogla Teheranu u ovom ratu?

Između Irana i Rusije potpisan je sporazum o strateškoj suradnji. To je sasvim normalno, to su susjedne zemlje i imaju stoljeće dobrih susjedskih odnosa. To nije nova tema, niti je riječ o nečemu što se skriva. Suradnja između Irana i Rusije je u tijeku, ali nemam sve pojedinosti.

Nakon jednostranog povlačenja SAD-a iz Sporazuma o iranskom nuklearnom pitanju (JCPOA) 2018. godine, tri europske potpisnice sporazuma, takozvana skupina E3 (Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka i Francuska), željele su ostati u sporazumu. Međutim, to se postupno promijenilo jer je E3 u rujnu prošle godine Iranu nametnuo takozvane 'snapback' sankcije. Vidi li Islamska Republika budućnost u bilo kakvom približavanju Europi?

Kao polazište za odnose možemo uzeti razdoblje od 2018. godine nadalje, kada je SAD najavio da će odstupiti od sporazuma. To je bila prilika da skupina E3 ispuni dio svojih obveza iz sporazuma, ali zbog sporosti i nedostatka ozbiljnosti nije postignut nikakav napredak. Potom je SAD istupio iz sporazuma, a skupina E3 nije stvorila dovoljno poticajno okruženje za suradnju niti je pokazala ozbiljan interes da išta učini.

Pogledamo li bilateralnu razinu odnosa između Europe i Irana, Europa je svoje unutarnje kapacitete za suradnju s Iranom praktički ispraznila, odnosno smanjila na minimum. Što se tiče odnosa Irana i Europe, posljedica toga je da Europljani nisu dobro iskoristili niti onaj konstruktivni prostor koji je preostao za dijalog.

Nakon razdoblja JCPOA-e, kapaciteti za suradnju smanjili su se do te mjere da je Europa u IAEA-i glasovala protiv Irana. Time je krenula u pogrešnom smjeru i ponovno aktivirala pitanje rezolucije Vijeća sigurnosti o Iranu, odnosno pitanje sankcija. U praksi je otvorila prostor za nesporazume i zaoštravanje retorike. Pritom je glavnu ulogu odigrala skupina E3, a ne cijela Europska unija, jer te države donose odluke za druge i potom ih povlače za sobom.

Svaka pozitivna promjena zahtijeva jamstva. Bez konkretnih osiguranja i uvjeta ne može se uspostaviti ništa novo jer sve ovisi o obje strane. Ako Europa predlaže rezolucije u IAEA-i i Vijeću sigurnosti kojima se Iranu nameću sankcije, to nije izraz dobre volje. S iranske je strane u Vijeću sigurnosti trajao intenzivan i ozbiljan dijalog kako bismo ih uvjerili da pronađu rješenje i ne obnavljaju sankcije. Zbog takvih pregovora, uz činjenicu da SAD čeka Europu, znali smo da usvajanje tih rezolucija znači da se zapravo pripremaju za rat. Bio je to postupni kraj diplomacije. Istovremeno, javno su govorili da se Iranci moraju vratiti za pregovarački stol. To je bilo licemjerno. Vršili su pritisak na Iran na sjednicama i u Vijeću sigurnosti, čime su popločili put prema ratu. Europljani su za to pripremili teren.

Na sjednici UN-a koja je dovela do ponovnog uvođenja sankcija, naš ministar je na razini razgovora s Europljanima upozorio da je taj korak vrlo opasan i da doprinosi zatvaranju prostora za diplomaciju. Uvođenje sankcija znači novi pritisak na iranski narod. Ako to radite, ne možete tvrditi da poštujete ljudska prava. Istovremeno, kažete da se Iran mora vratiti diplomaciji. Kojoj diplomaciji? Kojim pregovorima? Pregovarački stol uopće ne postoji.

Europa velik dio svojih vanjskih odnosa promatra kroz prizmu rata u Ukrajini. Iran surađuje s Rusijom, pogotovo na području bespilotnih letjelica. Ne biste li rekli da je to naštetilo bilateralnim odnosima između Bruxellesa i Teherana?

Što se tiče pitanja Ukrajine: ako je doista bilo tako, zašto Europljani nisu pripremili temelje za ozbiljne pregovore? U prvim je mjesecima bilo puno nesporazuma. Naš pokojni ministar vanjskih poslova Hosein Amir-Abdolahian tijekom pregovora i telefonskih razgovora govorio je Europljanima da se radi o velikom nesporazumu. Rekli smo da smo spremni na pregovore, ali s europske strane do danas nije bilo nikakvog odgovora.

Došli smo do ratnog stanja, a iz Europe nije bilo ni inicijative ni odgovarajuće atmosfere za pronalaženje rješenja. Europa u tome nema ozbiljnu ulogu. Nije bila aktivna ni u Venezueli. I u slučaju Ukrajine postavlja se pitanje što je Europa uopće učinila da pomogne. Samo je manja skupina europskih zemalja bila aktivna u Gazi. Ako se u budućnosti stvore uvjeti za rješenje koje će se temeljiti na stvarnosti, a ne na nametanju, onda će možda biti šanse za napredak.

Kako komentirate odluku Europske unije iz siječnja da Islamsku revolucionarnu gardu (IRGC) uvrsti na popis terorističkih organizacija?

To je još jedna pogreška EU-a, i to velika. IRGC je naša vojska, stoga smo i mi europske vojske morali proglasiti terorističkima. Ako uzmete u obzir stvarno stanje, doći ćete do ispravnih zaključaka. IRGC trenutno radi danonoćno na obrani Irana. To su službene snage Irana. IRGC tu oznaku ne shvaća ozbiljno. Europljani nisu spremni za novo razumijevanje stvarnog stanja u Iranu jer žele mijenjati druge.