Kako smo od ‘eko’ boce napravili najveću ekološku ironiju

Naručili ste "eko" bocu s Temua. Došla je umotana u tri sloja plastike, doputovala avionom s drugog kraja svijeta i napravljena od najjeftinijeg materijala. Ipak, osjećate se ekološki osviješteno. Zašto?

U vremenu kada se održivost sve više svodi na estetski simbol, a ne na stvarnu promjenu navika, mnogi nesvjesno upadaju u zamku tzv. ekologije privida. Kupujemo proizvode koji izgledaju „zeleno“, ali njihovo porijeklo, način proizvodnje i logistika govore upravo suprotno.

Tako se eko boca s platformi poput Temua ili Sheina pretvara u savršeni simbol paradoksa. Naime, želimo učiniti dobro, ali nastavljamo igrati po pravilima sustava koji uništava planet.

Posljednjih godina svjedočimo velikom porastu interesa za eko proizvode, odnosno boce za višekratnu upotrebu, platnene vrećice, metalne slamke, odjeću od organskog pamuka i slično. Ljudi sve češće žele pokazati ekološku osviještenost kroz male, svakodnevne izbore. Međutim, istodobno ti isti potrošači masovno naručuju garderobu i dodatke s platformi poput Sheina i Temua, brendova poznatih po brzoj modi, niskim cijenama i vrlo upitnoj održivosti ili etičkoj proizvodnji.

Kad sagledamo širu sliku, pojavljuju se dvije strane. S jedne, želimo se ponašati u skladu sa svojim vrijednostima, a s druge i dalje živimo u sustavu koji nas svakodnevno nagrađuje za jeftinu i brzu potrošnju. Eko boca postala je simbol savjesti - lako ju je nositi kao modni dodatak koji pokazuje da nam je stalo do okoliša. S druge strane, kupovina sa Sheina omogućava pristupačnu i trendovsku odjeću, što zadovoljava potrebu za estetikom i nečim novim.

Na kraju dobivamo eko potrošača koji nosi majicu od tri eura, proizvedenu u krajnje upitnim uvjetima.

Depositphotos

Zašto se to događa?

Maja Halilović, biodizajnerica, kaže kako ovdje svjedočimo svojevrsnom paradoksu koji jasno odražava duboko ukorijenjenu kontradikciju suvremenog potrošačkog ponašanja. Riječ je o apsurdu temeljenom na površnoj percepciji održivosti i ozbiljnom manjku sustavne edukacije, ne samo o ekološkim vrijednostima, već i o cijelom lancu njihove primjene.

"Kupovati proizvode koji vizualno simboliziraju ekološku osviještenost, poput ‘eko’ boca ili drvenog posuđa, a pritom ih nabavljati preko platformi koje funkcioniraju na modelu hiperprodukcije, eksploatacije jeftine radne snage i intenzivne logistike, zapravo znači podržavati antitezu održivosti. To je simbolički čin koji se estetski naslanja na ideju odgovornosti, ali joj suštinski proturječi", pojašnjava Halilović za Bloomberg Adriju.

U tom smislu, kako kaže, eko boca s Temua nije ništa drugo nego vizualno upakirana ironija - "kao kada kupujete organsko voće umotano u višeslojnu plastičnu ambalažu".

Suština je izgubljena u formi. To nije održivo ponašanje, već performativna ekologija, čin koji zadovoljava psihološku potrebu za moralnom potvrdom, ali ne mijenja ništa u strukturalnom smislu.

Depositphotos

Održivost nije estetika niti simbol, već sustavna vrijednost koja se ne može mjeriti vizualnim dojmom ili ambalažom.

"Govoriti o održivosti, a istodobno podržavati globalne korporacije čije poslovne prakse počivaju na eksploataciji radne snage, nekontroliranom crpljenju resursa i izbjegavanju regulatornih normi, jednostavno je kontradiktorno", kaže ona.

Istinska održivost podrazumijeva holistički pristup - od transparentnog porijekla sirovina, preko etičke i lokalne proizvodnje, pa sve do distribucije, dugovječnosti proizvoda i mogućnosti reciklaže ili biorazgradnje. Sve drugo je zapravo iluzija održivosti.

Zasićeno tržište i nova faza potrošačke iluzije

Danas je tržište preplavljeno tzv. zelenim proizvodima, koji su često rezultat greenwashinga, marketinške taktike kojom brendovi maskiraju svoje štetne prakse u rječnik održivosti. U suštini, potrošač nije kupio održiv proizvod, već imaginarni narativ, pažljivo oblikovan da potakne moralnu samopotvrdu, dok istodobno podržava iste destruktivne mehanizme.

Masovna kupnja tzv. eko proizvoda iz očito neodrživih izvora ubrzava degradaciju planeta. To je zamjena etike estetikom, sadržaja simbolom. I upravo se ta zamjena događa u trenutku kada naš planet više nema luksuz površnosti.

Anes Podić iz Eko akcije u razgovoru za Bloomberg Adriju ističe kako je dodjeljivanje ekoloških oznaka proizvodima često diskutabilno, jer ne postoji jasan i univerzalan način da se ocijeni je li neki proizvod ekološki prihvatljiviji od drugoga.

Europska unija ima strogu regulativu o označavanju ekoloških proizvoda, koja uključuje detaljan proces provjere, od proizvodnje, preko upotrebe, pa sve do reciklaže, s ciljem da se proizvod uklopi u principe kružnog gospodarstva i ima što manji utjecaj na okoliš u svim fazama svog životnog ciklusa.

U taj kontekst ulazi i online kupnja, gdje proizvodi često putuju s jednog kraja svijeta na drugi, a sam transport stvara velike količine stakleničkih plinova. Zato se domaći proizvodi, koji ne zahtijevaju dug transport, u startu mogu smatrati prihvatljivijima. Ipak, današnji način kupnje, osobito na ovakvim platformama, nudi veliki izbor, ali podrazumijeva i naručivanje robe iz udaljenih krajeva, što sve manje ljudi smatra ekološki odgovornim.

Osim toga, dodaje Podić, pri online kupnji korisnici se često oslanjaju na ocjene i komentare drugih kupaca, no to ne daje stvarnu sliku o ekološkoj vrijednosti proizvoda i kao i kod svake internetske kupnje, zapravo se kupuje "na neviđeno".

Kako kaže Halilović, umjesto da zaista smanjimo otpad, usporimo potrošnju i obnavljamo resurse, ulazimo u novu fazu potrošačke iluzije - ciklus proizvoda kratkog vijeka, nerazgradivih materijala, upakiran u diskurs brige za prirodu. To u konačnici nije održivost. To je sofisticirana devastacija, umotana u zeleni marketinški narativ.

Ono što dodatno zabrinjava jest kolektivni izostanak osjećaja hitnosti. Klimatski kolaps više nije budućnost, nego sadašnjost. Industrija nastavlja s proizvodnjom kao da ekološki prag nije već davno preskočen.

"Svjedočimo ubrzanom urušavanju prirodnih sustava, dok istodobno, paradoksalno, kupujemo ‘prirodne’ stvari iz modela koji razaraju prirodu", dodaje.

U ovom trenutku, najveći luksuz nije posjedovati, već znati kada je dosta. Pravi radikalni čin nije u kupnji eko predmeta, već u odbijanju da budemo pasivni akteri sustava koji nas vodi prema ekološkoj nepovratnosti. Ako ne prepoznamo tu odgovornost, svi naši "zeleni" izbori ostat će tek šum u estetiziranoj propasti.

"Ako uopće želimo otvoriti prostor za razgovor o održivoj budućnosti, moramo se sustavno odmaknuti od postojećih modela hiperprodukcije i krenuti prema novim vrijednosnim okvirima. Onima koji decentraliziraju moć, vraćaju transparentnost i uspostavljaju novu paradigmu proizvodnje i potrošnje. To zahtijeva hrabrost da se izađe iz dominantnih tokova i aktivno podrže alternativni, lokalni i regenerativni sustavi", zaključuje Halilović.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar