Dok se planet pregrijava, korporacije se hlade od svojih obećanja

Peter Ford iz prve ruke zna koliko su klimatska obećanja korporacija puna potencijala, ali i problema. Taj 40-godišnji Britanac proveo je posljednjih pet godina u švedskom modnom divu Hennes & Mauritzu (H&M), pokušavajući smanjiti emisije stakleničkih plinova iz njegova golemog opskrbnog lanca, od šivaonica u Kambodži do postrojenja za bojenje u Vijetnamu. Sastajao se sa stotinama dobavljača, poticao ulaganja u energetsku učinkovitost i tražio ukidanje parnih kotlova na ugljen. I H&M se doista trudio. Naime, ulagao je oko 200 milijuna dolara godišnje u te napore i nedavno izvijestio o smanjenju emisija u lancu opskrbe za 24 posto.

No Ford ne slavi. "Industrijski gledano, to još uvijek ne funkcionira", kaže bez okolišanja. Emisije iz modne industrije i dalje rastu i mogle bi porasti dodatnih 30 posto do kraja desetljeća, prema procjenama McKinseyja. Dok se neki brendovi doista trude, većina, kaže Ford, "radije sjedi i čeka da se stvari same riješe". Isti obrazac vrijedi i izvan modne industrije.

Emisije modne industrije i dalje rastu i do kraja desetljeća mogle bi porasti još 30 posto | Bloomberg

Štoviše, u posljednje vrijeme svjedočimo svojevrsnom povlačenju. Proteklih godinu dana mnoge su kompanije počele povlačiti svoja klimatska obećanja, neka stara tek nekoliko godina.

BP je usporio s ulaganjima u obnovljive izvore i vratio se bušenju nafte. Coca-Cola i PepsiCo odustali su ili oslabili obećanja iz 2021. o drastičnom smanjenju upotrebe nove plastike. Velike banke poput Wells Farga i HSBC-a revidirale su ranije planove za smanjenje svojih emisija. Walmart priznaje da kasni s ispunjavanjem svojih ciljeva, dok FedEx navodi da vjerojatno neće ispuniti cilj prema kojem bi do 2025. polovica njihovih novih dostavnih vozila trebala biti električna. Taj trend povlačenja osobito je izražen u SAD-u, gdje administracija Donalda Trumpa aktivno ukida klimatske regulative i povlači se iz međunarodnih sporazuma poput Pariškog.

To je zabrinjavajući trend za svakoga tko želi živjeti na planetu koji je i dalje ugodan za život. Trenutačno idemo prema scenariju u kojem bi se globalna temperatura do kraja stoljeća mogla povećati za oko tri stupnja Celzijeva, što bi, prema procjenama, rezultiralo golemim poremećajima: smanjenjem zaliha hrane, kolapsom morskih ekosustava, razornim toplinskim valovima i paralizirajućim sušama.

No unatoč tako mračnoj perspektivi, neki stručnjaci smatraju da bi taj val odustajanja korporacija od klimatskih obećanja mogao imati i svoju dobru stranu. Možda će nas upravo taj trend natjerati da napokon priznamo ono što već dugo zanemarujemo, da dobrovoljne inicijative kompanija nikada nisu bile dovoljne za sprječavanje klimatske katastrofe.

To bi moglo skrenuti pozornost na političko djelovanje samih kompanija, uključujući i onih koje se javno hvale svojom društvenom odgovornošću, a iza kulisa zapravo blokiraju propise koji bi ubrzali napuštanje fosilnih goriva i omogućili razvoj zelenih alternativa.

"Zapravo me veseli koliko se brzo i žestoko to povlačenje događa, jer nam pokazuje nešto što svi moramo shvatiti, da kompanije neće spasiti planet", kaže Ken Pucker, profesor na Sveučilištu Tufts i bivši glavni operativni direktor proizvođača odjeće Timberland. "Što prije to ljudi shvate i prihvate, to bolje".

Puckera brine to što, na svaku kompaniju koja se ozbiljno trudi, poput DHL-a koji planira uložiti osam milijardi dolara kroz deset godina kako bi smanjio emisije, dolazi na desetke konkurenata koji se samo deklarativno zalažu za održivost, a u praksi ne poduzimaju ništa konkretno.

Godinama su tvrtke tvrdile da će ih održivost prirodno dovesti do veće učinkovitosti i zarade. Walmart je još 2005. svoju "zelenu transformaciju" predstavio kao način da se smanji otpad, uštedi novac i poboljša reputacija. Nekoliko godina kasnije tadašnja direktorica Pepsija Indra Nooyi to je sažela elegantnije: korištenje manje vode i energije nije čin dobrote, nego pametan poslovni potez koji smanjuje troškove i povećava profit.

Ima u tome istine. Neki "zeleni" potezi, poput zamjene žarulja ili postavljanja solarnih panela, brzo se isplate i poboljšavaju poslovne rezultate. No za dubinsku dekarbonizaciju, poput zatvaranja kotlova na ugljen ili prelaska na čišća goriva, potrebna su ogromna ulaganja, a nitko ne zna hoće li i kada te alternative postati isplativije od onih koje zagađuju.

Dokle god su te mjere dobrovoljne, neće se provoditi ni približno dovoljno brzo ni u dovoljnom obujmu, a kompanije će moći bez posljedica odustajati od svojih obećanja.

"Bez problema bih ostatak života proveo mijenjajući žarulje i preuređujući zgrade", kaže Auden Schendler, koji je više od četvrt stoljeća vodio održivost u tvrtki Aspen Skiing i njenoj matičnoj grupi Aspen One. "To je jako zadovoljavajuće, štedi novac, smanjuje zagađenje, poboljšava funkcioniranje objekata, ali postoji jedan problem. To nije rješenje za klimatsku krizu."

Postavljanje solarnih panela brzo se isplati i poboljšava poslovne rezultate | Bloomberg

Schendler i drugi ističu da su političke aktivnosti kompanija daleko važnije od njihovih napora da smanje vlastite emisije. Pravo mjerilo njihove ekološke odgovornosti, smatraju, trebalo bi biti podržavaju li i koliko glasno zakone i propise koji obvezuju sve sudionike na tržištu da krenu zelenim putem.

Nažalost, većina tvrtki rado govori o klimatskoj odgovornosti, ali istovremeno radi na tome da blokira ili oslabi upravo one politike koje bi mogle donijeti stvaran napredak. Primjer za to je američka zrakoplovna industrija. Unatoč naglom rastu emisija, većina aviokompanija obećala je da će do 2050. potpuno eliminirati svoj doprinos globalnom zagrijavanju. Ključni dio tog plana masovna je upotreba održivog avionskog goriva. No danas ono čini tek oko 0,3 posto ukupne potrošnje goriva u industriji.

Zračni prijevoznici brzo će istaknuti da održiva goriva koštaju dva do tri puta više od klasičnog kerozina i da si ne mogu priuštiti veće količine bez da ugroze svoju konkurentnost u odnosu na one koji nastavljaju koristiti jeftinije i prljavije alternative.

Upravo to pokazuje zašto su pravila nužna, kako bi se zaštitili oni koji prvi krenu u promjene i spriječilo da zbog toga budu kažnjeni na tržištu. U Europi su regulatori već reagirali, točnije, propisali su minimalno dva posto čišćeg goriva sada i šest posto do 2030. godine. No američke kompanije žestoko se protive takvim pravilima, uključujući i nedavni prijedlog Kalifornije da regulira avionsko gorivo za letove unutar te savezne države.

Kad su aviokompanije dovele u pitanje nadležnost Kalifornije da postavlja takva pravila, država je odustala i umjesto toga priključila se industriji u slavljenju "dobrovoljnog i neobvezujućeg" sporazuma o povećanju upotrebe čišćeg goriva, koji u praksi ne znači gotovo ništa.

Taj se obrazac ponavlja u gotovo svakoj industriji. Hotelski divovi poput Hiltona i Marriotta javno obećavaju značajno smanjenje emisija dok istodobno podržavaju strukovne udruge koje podižu tužbe kako bi blokirale propise o energetskoj učinkovitosti zgrada. Na nacionalnoj razini, Business Roundtable, udruga ispunjena kompanijama koje se hvale svojim klimatskim inicijativama, nedavno je pozvala Kongres da zabrani klimatske rezolucije dioničara.

"To je jako problematična dinamika u kojoj se kompanije skrivaju iza udruga koje za njih odrađuju prljavi posao, pa one same ne moraju javno reći da su protiv takvih mjera", kaže Dara O’Rourke, profesorica na Sveučilištu Berkeley i bivša stručnjakinja za održivost u Amazonu.

Kad ih se suoči s tim očitim proturječnostima, kompanije se najčešće opravdavaju tvrdnjom da strukovne udruge za njih lobiraju po čitavom nizu tema, od poreza do trgovine, i da se ne slažu nužno sa svakim njihovim stavom. No taj argument ne prolazi kod Billa Weihla, koji priznaje da ga je i sam nekoć koristio dok je vodio odjel za održivost u Facebooku.

Upravljanje otpadom i dalje ostaje slaba točka korporativne održivosti | Bloomberg

"To je slaba isprika", kaže Weihl, koji je u međuvremenu osnovao ClimateVoice, neprofitnu organizaciju koja zagovara jaču klimatsku politiku u korporativnom sektoru. "Kompanije svjesno odgađaju suočavanje s problemom jer im više odgovara niži porez i manje regulacije."

No tko onda uopće u praksi podupire klimatske politike koje javno zagovara? Aktivisti kao pozitivan primjer navode Unilever, jedan od rijetkih velikih proizvođača koji sustavno preispituje djelovanje udruga čiji je član u kontekstu klimatske politike. U svom posljednjem izvješću iz travnja, Unilever je utvrdio da je osam od 26 udruga s kojima surađuju u sukobu s njegovim klimatskim stavovima, među njima i indijska udruga poslodavaca CII, koja lobira za niže poreze na benzin i više energije iz ukapljenog ugljena.

Što je važnije, Unilever je jasno naveo koje korake planira poduzeti kako bi riješio taj nesklad, uključujući i mogućnost izlaska iz organizacija koje nastave blokirati klimatske mjere. Svaka kompanija koja tvrdi da ozbiljno pristupa klimatskoj politici trebala bi slijediti njihov primjer i provoditi takve transparentne, temeljite analize.

No stvarnost je takva da se većina tvrtki zapravo bori s potpuno drugačijim pritiscima. Kako je to još 2021. u svojoj knjizi napisao bivši izvršni direktor Unilevera Paul Polman: "Najveća prepreka izgradnji tvrtke koja dugoročno doprinosi društvu nemilosrdni je pritisak da se svakog kvartala isporuče rezultati."

Kad je Mars, privatna kompanija poznata po bombonima M&M's, čokoladicama Snickers i hrani za mačke Whiskas, obećala da će do 2030. prepoloviti svoj klimatski otisak, izradila je plan s više od 500 inicijativa za smanjenje emisija. Neki su projekti čak donosili uštede, primjerice, modernizacija pogona radi energetske učinkovitosti ili optimizacija dostavnih ruta. No većina je imala svoju cijenu, u prosjeku oko 35 dolara po toni smanjenih emisija. Menadžment je procijenio da će morati ulagati oko 500 milijuna dolara godišnje, što je približno jedan posto ukupne prodaje, kako bi ostali na zacrtanom putu.

Iako je Mars u tome i dalje ustrajan te je do kraja 2023. smanjio emisije za 16 posto, takva bi cijena većinu kompanija s dioničarima brzo natjerala na povlačenje. Naime, čak petina javno izlistanih kompanija sama objavljuje kvartalne smjernice o očekivanoj zaradi, a prema podacima organizacije FCLTGlobal, koja promiče dugoročno poslovno razmišljanje, gotovo polovica direktora kaže da bi radije odgodila projekte koji stvaraju dugoročnu vrijednost nego riskirala promašivanje kvartalnih ciljeva. (Bloomberg LP, matična tvrtka Bloomberg Businessweeka, jedan je od više od 60 članova FCLTGlobala.)

Jasno je da su regulatorne mjere najučinkovitiji način da se promijeni takvo kratkoročno razmišljanje i natjera kompanije da ozbiljno ulažu u klimatske projekte. No kada je američki predsjednik Donald Trump krenuo rušiti postojeće klimatske propise, što će rezultirati milijardama tona dodatnih emisija stakleničkih plinova, većina korporacija ostala je tiha.

Velika obećanja o smanjenju plastike brzo su pala u zaborav | Bloomberg

Postoje, međutim, i drugi načini da se na kompanije izvrši pritisak da reagiraju i zauzmu stav, uključujući angažiranje njihovih zaposlenika, koji često u velikom broju žele ostaviti održiv planet svojoj djeci.

To je upravo strategija organizacije ClimateVoice, koja educira i ohrabruje zaposlenike da unutar svojih tvrtki potiču promjene, bilo da je riječ o postavljanju pitanja na internim sastancima, objavama na internim forumima, pozivanju vanjskih govornika ili osnivanju internih zelenih inicijativa.

"Šutjeti sa strane u ovom trenutku, to jednostavno nije prihvatljivo", kaže osnivač ClimateVoicea Bill Weihl. "Potrebna je hrabrost i vrijeme je da to vidimo od poslovnih lidera".

Kako piše Schendler, bivši direktor u Aspenu, u svojoj novoj knjizi Terrible Beauty, koja kritizira površne taktike održivosti u korporacijama, krajnje je vrijeme da se lideri upuste u "težak, neugodan i prljav" posao političkog aktivizma, uključujući i to da javno prozivaju kolege iz branše koji ne idu dalje od praznih obećanja. Jer sve drugo, kako pokazuje nedavno povlačenje mnogih kompanija, samo je opasna iluzija napretka.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar