Azijsko tržište knjiga cvjeta usprkos internetu

Svi su očekivali da će Internet dokrajčiti knjige. Međutim, azijsko tržište knjiga pokazuje sasvim suprotnu sliku.

To nije zato što ljudi u Aziji pokazuju posebne afinitete prema čitanju. Potražnju pokreće nešto praktičnije – želja za uspjehom. Također je pogoni rastuća stopa pismenosti, širenje srednje klase te sve češće usvajanje engleskog kao drugog jezika. Među najprodavanijim su izdanjima udžbenici, materijali za pripremu ispita, self-help priručnici i druge slične knjige koje se promoviraju na društvenim mrežama, a u nekim slučajevima ih čak i preporučuju politički lideri. Čitanje nije samo hobi, već i nužan alat za ekonomski napredak.

Države koje se bore s padom čitanosti mogle bi nešto naučiti od azijskih zemalja. U velikom dijelu Azije, čitanje podupiru obrazovni sustavi, političari i osobna ambicija. To pomaže objasniti zašto su se tamo knjige pokazale otpornijima nego u drugim dijelovima svijeta. Čitanje ne opstaje samo zato što ljudi vole čitati, nego kada ga sustavi učine nužnim.

I premda je to možda deprimirajuće za sve nas koji čitamo iz užitka, podaci pokazuju da njihova strategija djeluje. Azijsko-pacifička regija danas je najveće izdavačko tržište na svijetu s procijenjenim prihodom od 400 do 420 milijardi dolara od tiskanih i digitalnih izdanja u 2024. godini, prema novim podacima Međunarodne federacije organizacija za prava reproduciranja (IFRRO). Predviđa se da će regija do 2030. rasti po stopi od osam do deset posto godišnje, što je više nego dvostruko brže od globalnog prosjeka. Iako prodaja novina i časopisa opada, knjige su stabilne i čine oko 60 posto prihoda tradicionalnog izdavaštva.

Kontrast u usporedbi sa zapadnim tržištima je golem. Američka nakladnička industrija ostvarila je oko 32 milijarde dolara prihoda u razdoblju od 2023. do 2024. godine, a britanska otprilike devet milijardi dolara u istom razdoblju. Europa i Sjeverna Amerika sada zajedno čine manje od jedne četvrtine globalnih prihoda od izdavaštva na usporedivoj osnovi.

Književni festivali diljem Indije i jugoistočne Azije dodatno potiču interes, dok su fizičke knjige u nekim krugovima tiho postale statusni simboli, čak i u ovo digitalno doba.

U Indiji se najjasnije vidi potencijal industrije knjiga. Tamošnje se izdavačko tržište procjenjuje na nešto više od 11 milijardi dolara, navodi IFRRO, a predviđa se da će uvelike narasti do kraja desetljeća. Zemlja je također drugo najveće svjetsko tržište za knjige na engleskom jeziku, iako književnost na regionalnim jezicima i dijalektima također cvjeta. Globalni hitovi poput memoara indijske aktivistice Arundhati Roy pod naslovom Mother Mary Comes to Me (nedavno u užem izboru za nagradu Women's Prize za publicistiku) i knjige Pješčana grobnica spisateljice Geetanjali Shree (koja je osvojila nagradu Man Booker International 2022. godine) pokazuju da je interes za indijskom književnošću postojan čak i izvan regije.

Kina je pravi primjer kako državna politika može aktivno utjecati na čitateljske navike. Njezino izdavačko tržište, s procijenjenom vrijednošću od preko 200 milijardi dolara, zasjenjuje sva ostala. Vlasti su čitanje postavile kao strateški prioritet uvođenjem propisa za njegovo promicanje, širenjem čitateljskih prostora i pokretanjem kampanja na nacionalnoj razini. Predsjednik Xi Jinping želi da Kina postane kulturna velesila do 2035. godine. Knjige ključni dio te vizije, makar je sadržaj koji građani konzumiraju i dalje pod strogim nadzorom.

Društvene mreže, koje se u drugim dijelovima svijeta često krive za pad interesa za knjige, u Kini zapravo doprinose u održavanju te navike. Douyin, kineska verzija TikToka, postao je glavni kanal za otkrivanje i prodaju knjiga zahvaljujući tome što je e-trgovinu izravno integrirao u svoju platformu. Influenceri i livestreameri sada preporučuju štiva milijunima gledatelja. Dok se "BookTok" u zemljama poput Australije, SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva često fokusira na književnost za mlade i žanrovsku fikciju, naslovi koji se prodaju na kineskim platformama obuhvaćaju znatno širi spektar, uključujući obrazovna djela i knjige za samopomoć.

Ohrabrujuće je što se takve stvari događaju u velikim gospodarstvima poput Kine i na tržištima u razvoju s bogatom književnom tradicijom poput Indije, no to nipošto nije kraj priče. Ankete pokazuju da Azijci u prosjeku čitaju manje knjiga od zapadnjaka. Zapravo, Indija je jedina azijska nacija koja se nalazi na popisu šest zemalja s najvećim brojem pročitanih knjiga po glavi stanovnika, a ta statistika vjerojatno odražava samo navike srednje i više klase.

Bolja integracija čitanja u obrazovne sustave po uzoru na azijske školske i sveučilišne sustave moglo bi pridonijeti stabilnijoj potražnji. Mjere koje čitanje postavljaju kao prioritet obrazovne politike i upotrebljavanje digitalnih platformi za marketing i prodaju knjiga, kao što je slučaj u Kini, također bi moglo pomoći.

Azijske vlade moraju poduzeti korake kako bi održale taj stalni napredak. Drugi političari bi se mogli ugledati na singapurskog premijera Lawrencea Wonga koji je ove godine na Svjetski dan knjige putem društvenih mreža podijelio kako mu je čitanje oblikovalo život.

Unatoč izvanrednom napretku, u toj je regiji i dalje 46 posto ukupnog broja nepismenih mladih te 61 posto nepismenih odraslih osoba u svijetu. Podizanje razine pismenosti, osobito u manje razvijenim dijelovima gdje je pristup knjigama i obrazovanju i dalje skandalozno nizak, jedan je od glavnih prioriteta.

Čitanje oblikuje kritičko razmišljanje koje našim društvima pomaže u napretku, inovacijama, a u konačnici i u vladanju. Ono ostaje jedan od najdubljih izvora intelektualnog i osobnog obogaćivanja, što može potvrditi i autorica ove kolumne. Ako ta navika izblijedi kod iduće generacije, njezin gubitak neće se osjetiti samo u našoj kulturi, već i u načinu na koji razmišljamo i djelujemo. Bio bi to doista turoban rasplet priče.