Zašto se iranska gospodarska kralježnica ne lomi?

Koalicijska zračna kampanja SAD-a i Izraela u mjesec je dana uništila već više od 10 tisuća iranskih ciljeva. Zrakoplovstvo, mornarica, raketne snage i vojna industrija su osakaćeni, a iranski vojno-politički vrh potpuno je penetriran i u velikoj mjeri likvidiran. Ipak, posljedice operacije Epic Fury u regiji bogatoj naftom predvidljivo su epski negativne za globalno gospodarstvo. Ono što je znatno manje jasno jest njezin stvarni utjecaj na Iran i dugovječnost režima u Teheranu. Iran je taktički na koljenima, ali strateški pobjeđuje – zašto?

Država se, naime, upravo za ovakav scenarij pripremala desetljećima. Zato je režim brzo posegnuo za najmoćnijim oružjem u svom arsenalu asimetričnog ratovanja: raketnim napadima i udarima dronova na zaljevske države, čime vrši pritisak na SAD i Izrael, te zatvaranjem Hormuškog tjesnaca. Time podiže cijene energenata, potiče inflaciju i tako vrši pritisak na cjelokupno globalno gospodarstvo.

Teheran je itekako svjestan ranjivosti SAD-a (a posljedično i Izraela). Ajatolasi znaju da Trump svoje političke odluke prilagođava trima faktorima: Wall Streetu, gospodarstvu i MAGA pokretu. Sva tri "savjetnika" ovise o kretanju cijena energenata. No, tko sada vuče konce u Teheranu i koliko je zapravo otporna iranska gospodarska kralježnica koja će odlučiti o ishodu rata?

'Najneobičniji rat'

"Ovo je jedan od najneobičnijih ratova koje pamtim. Iznenađujuće je da je Trump iznenađen time što je režim izdržao tako dugo. Iznenađen je što Iran može napadati američke baze i druge ciljeve dronovima. To je vrlo neobično", izjavila je u razgovoru za Radio Val 202 novinarka časopisa The Atlantic Anne Applebaum.

Nakon tjedana sukoba u kojima je Iran navodno pretrpio goleme vojne gubitke i žrtve u zapovjednim strukturama Revolucionarne garde (IRGC) kao i samog režima, još uvijek nije posve jasno koji su ciljevi rata te zbog toga nije moguće realno procijeniti koliko će on trajati. Paralele s Ukrajinom sve su izraženije: najavljena munjevita ofenziva znatno nadmoćnijih vojnih protivnika nije se ostvarila unatoč početnim taktičkim pobjedama, a sukob se pretvara u strateški rat iscrpljivanja. Prije nekoliko dana u regiju je stigla 31. ekspedicijska postrojba američkih marinaca (MEU) s oko 2500 vojnika, a na putu je i 2000 pripadnika elitne 82. padobranske divizije te stotine rendžera i specijalaca iz jedinice Navy SEAL, koji bi mogli biti korišteni za amfibijsku ofenzivu.

Ulozi i troškovi za koaliciju rastu, što ide u korist obrambenoj strani. "Što oružani sukob dulje traje i što je linija dodira među snagama statičnija, veća je vjerojatnost da će primat biti na iscrpljivanju, a ne na manevru", pojašnjava dinamiku sukoba Miha Šlebir, asistent na Katedri za obrambene znanosti Fakulteta društvenih znanosti u Ljubljani. Izrael i SAD pokušavaju izbjeći iscrpljivanje jer žele postići što bržu pobjedu, dok Iran računa na to da će bolju pregovaračku poziciju dobiti upravo produljivanjem sukoba. "Iz financijske perspektive upotrijebljenog naoružanja, rat će zasigurno biti mnogo skuplji za SAD i Izrael nego za Iran", smatra obrambeni stručnjak.

Američko-izraelski napadi u mjesec su dana pogodili više od 10 tisuća ciljeva, no taktička besprijekornost operacije Epic Fury još uvijek nije potisnula Iran i njegovo gospodarstvo u stratešku podređenost. | Foto: Američko ratno zrakoplovstvo

 

Majstori preživljavanja

A kakva je situacija iz perspektive gospodarstva? Država od 90 milijuna stanovnika ni prije rata nije bila u zavidnom gospodarskom položaju. Jedan od najupornijih makroekonomskih izazova koji su u posljednja dva desetljeća obilježili iransko gospodarstvo jest strukturno ukorijenjena visoka inflacija. Prošle je godine ona iznosila 40 posto, a prema najnovijim podacima iranskog statističkog centra SCI, godišnja stopa inflacije za dvanaestomjesečno razdoblje koje je završilo sredinom ožujka dosegnula je 50,6 posto. Mjesec dana ranije iznosila je 47,5 posto, što jasno pokazuje da se pritisci na cijene nakon početka vojnih operacija krajem veljače samo dodatno pojačavaju.

 

Posebno je razoran utjecaj na osnovne životne potrepštine jer su se troškovi u skupini hrane, pića i duhanskih proizvoda na godišnjoj razini povećali za više od 105 posto. Za iranska kućanstva ove su brojke zabrinjavajuće: cijene osnovnih namirnica poput kruha i žitarica porasle su za više od 140 posto, dok su cijene ulja za kuhanje skočile za čak 207 posto, pokazuju službeni podaci. Slaba točka Irana je opskrba hranom; iako bi samodostatnost trebala biti oko 80 posto, zemlja uvelike ovisi o uvozu pšenice, soje, kukuruza, ostalih žitarica i riže.

 

Nedostatak reformi, neodržive fiskalne politike i korupcija povećavaju udio siromašnog stanovništva, kojeg je prema nekim navodima gotovo 40 posto. Upravo su loši životni uvjeti, rastuće cijene, pa čak i nedostatak pitke vode, tijekom protekle godine na ulice izveli proturežimske prosvjednike koje je vlada početkom ove godine krvavo ugušila.

Maksimalni pritisak Donalda Trumpa već je prošle godine, tijekom pregovora o iranskom nuklearnom programu, zamrznuo 90 posto iranskih deviznih rezervi u inozemstvu u vrijednosti od 120 milijardi dolara. "Iransko gospodarstvo je nedovoljno raznoliko, preplitko i vrlo jednostavno, zbog čega je manje otporno na napade", upozorava ekonomski stručnjak Rok Spruk. Unatoč tome, kaže da iransko gospodarstvo tijekom rata nije prešlo u klasični ratni režim totalne mobilizacije, "već funkcionira kao sustav koji je desetljećima optimiziran za preživljavanje pod ekstremnim uvjetima, kao što su međunarodne sankcije, geopolitička izolacija i ponavljajući vanjski šokovi".

Jačanje Garde

U Iranu veliku gospodarsku ulogu igra vojska, odnosno njezino političko krilo IRGC. Ono kontrolira otprilike 20 do 40 posto gospodarstva, posebice velike građevinske i industrijske konglomerate te banke. "Iransko gospodarstvo je potpuno vertikalno integrirano i pod kontrolom je državnih elita", pojašnjava Spruk. IRGC, koji broji oko 190 tisuća ljudi, već je desetljećima vlasnik konglomerata Hatam al-Anbija, vrijednog 50 milijardi dolara, koji gardistima ostvaruje znatne prihode, navodi organizacija Rand.

 

Stručnjak za Bliski istok Primož Šterbenc je kao reprezentativan primjer razgranatosti gospodarskog djelovanja Garde istaknuo i irački građevinski konglomerat Muhandis. Uz suglasnost vlade Mohameda Al Sudanija, osnovale su ga proiranske šijitske stranke kako bi milijarde dolara iz iračkog proračuna mogle kanalizirati prema vlastitim paravojnim skupinama.

Ironija rata, čiji je cilj između ostalog i promjena režima, jest u tome što je on učvrstio ulogu i utjecaj IRGC-a. Likvidacija Alija Hameneija i imenovanje progardističkog kandidata radikalne, odnosno militarističke linije, Modžtabe Hameneija, znači da je Islamska Republika još odlučnije skrenula u smjer militarističke hunte koja sada očito vodi i rat i državu i njezino gospodarstvo. "Rat je za IRGC blagoslov", izjavio je za The Economist iranski iseljenik s kontaktima s režimom. Pritom nije zanemariva činjenica da je u opsežan i unosan državni posao s naftom upleten kako sam Modžtaba, tako i klika oko njega.

"Modžtaba je kandidat koji će IRGC-u omogućiti nastavak statusa quo. Oni na čelu teokracije nipošto ne žele reformista koji bi to za njih povoljno stanje na bilo koji način promijenio", rekao je u podcastu za Foreign Affairs Afshon Ostovar, izvanredni profesor nacionalne sigurnosti pri ustanovi Naval Postgraduate School. Pritom upozorava na potpunu ovisnost vjerskog vodstva o IRGC-u: "Vjerski vođa je prema ustavu odgovoran za svjetovna pitanja i stoga nema inherentnu političku moć. Nju je prije nekoliko desetljeća Ali Hamenei stvorio upravo kroz spregu s IRGC-om, koji je središnja točka moći u iranskom političkom sustavu."

Koliko još dugo?

"Režim je vjerojatno još uvijek sposoban apsorbirati visoke troškove u roku od nekoliko mjeseci", smatra profesor ekonomije Rok Spruk o otpornosti iranskog gospodarstva jer je ono "izgrađeno za preživljavanje, a ne za prosperitet, pa socijalni pritisak sam po sebi još ne uzrokuje slom".

Stručnjak za gospodarstvo Bliskog istoka kaže da je pri procjeni otpornosti Irana u ratno vrijeme potrebno razlikovati izdržljivost države od izdržljivosti režima. "Kao država mogu još dugo održavati određenu razinu vojne i ekonomske aktivnosti, čak i uz znatnu degradaciju kapaciteta", upozorava, iako mu nasuprot stoje SAD i Izrael koji imaju "izrazitu prednost u obavještajnoj penetraciji, preciznim vojnim kapacitetima i sposobnosti sustavnog gađanja najosjetljivijih točaka ekonomskog i sigurnosnog sustava."

U praksi je s Modžtabom vlast još čvršće u rukama Garde. Izrael je u ratu preuzeo zadatak likvidacije političkih i zapovjednih struktura, no ubijenog profesora filozofije Alija Laridžanija, glavnog tajnika Vijeća za nacionalnu sigurnost (SNSC) koje određuje strategiju za uzvratne udare, zamijenio je Mohamad Zolgadr, bivši zapovjednik IRGC-a i tvrdolinijaš. Među članovima su još i Mohamad Bager Galibaf, utjecajni predsjednik parlamenta koji se uzdigao kroz redove Garde te čitav niz središnjih figura IRGC-a. Indikativno je da operativni nadzor nad svime ima Hatam al-Anbija, središnji konglomerat i važna gospodarska karika, aktivna kako u građevinarstvu tako i u automobilskoj industriji.

Američko-izraelski napadi pogodili su kritičnu infrastrukturu, uključujući skladišta goriva, crpne stanice za plin, čeličane i druge industrijske pogone za koje obavještajci vjeruju da su povezani s gardistima; napadnuta je čak i bankarska infrastruktura. No, režim ostaje čvrsto u sedlu te prkosno odbija svaku prijetnju ili naznaku Trumpova diplomatskog dogovora. Ipak, ostvarenje američkih najava o usmjeravanju zračnih napada na iransku energetsku infrastrukturu snažno bi pogodilo iransko gospodarstvo, unatoč njegovoj prilagođenosti izvanrednim stanjima.

Manje se spominju i pozitivne posljedice povišenih cijena energenata za Iran. One, slično kao i Rusiji, idu na ruku islamistima jer saveznici nisu ograničili iransku trgovinu naftom kako bi ublažili globalni energetski šok. Pojavljuju se procjene da država trgovinom sada zarađuje čak i više nego prije rata, zahvaljujući svom vjernom kupcu - Kini. The Economist, pozivajući se na neimenovani izvor, navodi da država i dalje izvozi između 2,4 i 2,8 milijuna barela nafte i derivata dnevno, što je u prosjeku slično razini prije rata, ali po dvostruko višoj cijeni.

Ekonomist Spruk povrh toga ističe da autokratski režimi, kakav je onaj u Teheranu, imaju visoku toleranciju na ekonomske troškove, relativno učinkovite represivne mehanizme i dugogodišnje iskustvo u upravljanju kriznim situacijama. Stoga se ne očekuje da će se režim srušiti zbog izravnog iscrpljivanja materijalnih resursa, već zbog "postupnog raspada unutarnje kohezije".

Troškovi u skupini hrane, pića i duhanskih proizvoda u Iranu su se na godišnjoj razini povećali za više od 105 posto. | Foto: Bloomberg Europe

Financial Times pritom navodi da država nipošto ne ovisi samo o nafti jer izvozom proizvoda poput metala, kemikalija i hrane Iran može zaraditi dvije milijarde dolara mjesečno. Bivši predsjednik Masud Pezeškijan je upravnim reformama decentralizirao i raspodijelio vlast na pokrajinske uprave, što je uz pojednostavljenje birokratskih postupaka potaknulo trgovinu. Teheran je u sklopu priprema za rat trgovačke putove preusmjerio s Hormuza na kopno, prvenstveno putem željezničkih veza na sjeveru države prema Kini, čime je ojačao svoju sposobnost asimetričnog ratovanja u slučaju zatvaranja te strateške plovne rute.

"Iran može podnijeti pritisak na kratki rok, ali ne može beskonačno dugo održavati sustav koji taj pritisak apsorbira", ocjenjuje Spruk utjecaj savezničkog pritiska na Iran. Ekonomist smatra da režim može prilično dugo podnositi gospodarsko pogoršanje, ali znatno teže podnosi postupnu eroziju mehanizama na kojima počiva njegova vlast. "Trenutni razvoj događaja ukazuje na to da se ravnoteža pomiče upravo u tom smjeru", zaključuje Spruk.