Hrvatska svoju inovativnost ne realizira u tržišnu vrijednost, evo u čemu je problem

Činjenicu da je Hrvatska jedna od najuspješnijih zemalja EU zadnjih nekoliko godina mjereno kumulativnim rastom BDP-a smo na Bloomberg Adriji naglašavali u nekoliko navrata tijekom 2025., idući kontra općeg narativa da se ekonomska situacija u Hrvatskoj ne popravlja. Kritike na naše objektivne izračune su se oslanjale na to da se ne radi o "stvarnom" rastu nego o fiktivnom napuhavanju koji je uzrokovan rastom cijena, EU fondovima, turizmom i neodrživim rastom plaća, a ne strukturnim promjenama u gospodarstvu.

Unatoč pozivanju na stvari koje ukazuju da se radi o "stvarnom" rastu, kao što je rast izvoza, stranih investicija, industrijske proizvodnje i povećanje ekonomskih sloboda, skeptici su nepokolebljivi. Ovaj put donosimo još jedan "stvarni" pokazatelj gospodarskog napretka; rast inovativnosti hrvatskog gospodarstva.

Prema Europskog inovacijskom pokazatelju EU je od 2018. do 2025. unaprijedila svoje inovacijske pokazatelje za 12,6 posto. Najveći napredak među članicama je ostvarila Hrvatska, poboljšavajući svoju inovacijsku uspješnost za 19,4 postotna boda. Time je napustila skupinu "Nadolazećih inovatora" u skupinu "Umjerenih inovatora". I Slovenija je ostvarila napredak veći od prosjeka EU, za 16,8 postotnih bodova i približila se nadomak kategorije "Snažni inovatori". Ostale države regije su duboko u najslabijoj inovacijskog kategoriji "Nadolazeći inovatori".

Ukupni indeks inovacija Hrvatske je 71,6 (EU= 100), što je svrstava na 21. mjesto među državama članicama, iznad Mađarske, Poljske, Slovačke, Latvije, Bugarske i Rumunjske. Indeks inovacija Slovenije je 94,7 (EU=100), 13. među državama članicama i bolje od zemalja poput Italije, Španjolske, Češke i sl.

Inovacije su potrebne za rast i zadržavanje standarda

Sastavnice indeksa su dosta opširne i jasno je kako su neki dijelovi važniji od drugih. Međutim, prilično je jasno iz poretka da je korelacija između razine ekonomske razvijenosti i indeksa inovativnosti snažno pozitivna. Nije neočekivano da su najbolje rangirane Švicarska, Švedska, Danska, Nizozemska, UK i Finska, a najgore Rumunjska i Bugarska (unutar EU) te Moldavija, BiH i Ukrajina (na kontinentu).

Relativne snage Hrvatske su potrošnja na rizični kapital (u suštini ulaganje u startup kompanije i slično), javno-privatne ko-publikacije i potrošnja za inovacije po zaposlenome. S druge strane najveće slabosti su niske izravne i neizravne državne potpore istraživanju i razvoju po zaposlenome, izvoz znanjem intenzivnih usluga i najniži udio stanovništva uključenog u cjeloživotno učenje u EU.

Slovenija zaostaje u izvozu znanjem intenzivnih usluga, troškovima na inovacije izvan istraživanja i razvoja, najniži postotak pojedinaca s digitalnim vještinama iznad osnovne razine i najniži udio ICT stručnjaka u EU.

Hrvatska - velike mogućnosti, loša realizacija

Indeks inovativnosti mjeri sposobnost nacionalnih ekonomija da stvore nove tehnologije i procese, prošire njihovu upotrebu s ultimativnim ciljem povećavanja efikasnosti i produktivnosti te pretvore te inovacije direktno ili indirektno u tržišnu vrijednost tj. komercijaliziraju ih.

Pogrešno je gledati na inovacije kao nešto što je isključivo pitanje tehnologije. Radi se o cijelom sustavu koji potiče ranije navedene ciljeve, počevši od obrazovanja. S obzirom na sveobuhvatnost informacijske performanse su određene većinom institucija u društvu; formalnih kao obrazovni, pravni i znanstveni sustav te neformalnih kao sklonost stanovništva učenju novih znanja i vještina.

Hrvatska u nekim segmentima dostiže respektabilne razine (niski troškovi financiranja, dobra povezanost i investicije u IT), a u drugima značajno zaostaje za prosjekom EU (cjeloživotno obrazovanje, loš istraživački sustav, slabo iskorištavanje intelektualne imovine).

Cilj cijelog lanca inovacija bi trebao biti mjerljiv pozitivan utjecaj na "realnu" ekonomiju kroz povećanje efikasnosti i produktivnosti. Rezultati otkrivaju da je upravo tu najveći problem Hrvatske. Zaposlenost u inovativnim poduzećima je na samo 59,9 posto EU, izvoz srednje i visoko tehnoloških proizvoda 49,6 posto EU, izvoz usluga intenzivnih u znanju je apsolutno najgori u EU, a produktivnost rada je jedna od najgorih u EU.

Gledajući ocjene svih sastavnica indeksa inovativnosti može se zaključiti kako Hrvatska ima velike mogućnosti ali jako loše performanse. Neki dijelovi inovacijskog lanca su osobito snažni, ali kada se u konačnici mjeri realizacija onda rezultati nisu zadovoljavajući.

Iako Hrvatska ima veći udio zaposlenih u prerađivačkoj industriji (eng. manufacturing) od prosjeka EU, 16, 7 posto prema 15,6 posto, samo 20,7 posto zaposlenih radi u industrijama srednje i visoke tehnologije za razliku od 38,1 posto na razini cijele EU.

Veće mogućnosti od rezultata sugeriraju da u Hrvatskoj postoji velik prostor za ulazak novih visokotehnoloških kompanija, koje bi mogle iskoristiti viškove na tržištu. Podaci ukazuju i na to da se postojeći napori i ulaganja u inovacije ne iskorištavaju tj. da postoji problem pretvaranja znanja i vještina u tržišnu vrijednost. Iako je Hrvatska napredovala na ljestvici, napredak realizaciji bio je slab. Izvoz srednje i visoko tehnoloških proizvoda se čak smanjio (iskazano udjelom  prosjeka EU). Produktivnost rada također je slabo rasla.

Nerealizirani potencijal

Rast produktivnosti, što i je zapravo ultimativni cilj inovacija, je zapravo važniji od samog ukupnog indeksa. A tu je napredak Hrvatske beznačajan. Ako se novi proizvodi, tehnološki procesi, metode i znanja ne prelijevaju u "stvarnost" preko rasta produktivnosti rada onda ne ostvaruju svoju svrhu.

Ni domaće ni inozemne kompanije neće investirati i zapošljavati u sustavu koji ne stvara povrat na uloženo, a inovacijski sustav u Hrvatskoj zapinje upravo na realizaciji, implementaciji i komercijalizaciji.

 

Veliki napredak je definitivno ostvaren, i dijelom je doprinio velikom ekonomskom oporavku Hrvatske zadnjih nekoliko godina, ali na kraju inovacijskog lanca postoje problemi koji ograničavaju njihov stvarni utjecaj na gospodarstvo.

Nije dovoljno samo biti "zemlja znanja" nego treba biti i "zemlja realiziranog znanja".