Adria regija testira granice održivosti minimalne plaće

Jedan od glavnih načina na koji države štite radnike, posebno niskokvalificirane, minimalna je plaća. Iako se među ekonomistima desetljećima raspravlja o učincima zakonskog određivanja najniže moguće plaće na gospodarstvo, poglavito u pogledu nezaposlenosti, danas je to jedna od najpopularnijih socijalno-ekonomskih politika u svijetu.

Minimalna plaća je globalno popularna politika koju nema svega nekoliko država na svijetu. Većina ih se nalazi u Europi, a od ostatka razvijenog svijeta nema je svega nekoliko država, kao što su Južna Koreja, Singapur i Ujedinjeni Arapski Emirati.

Kao jedan od glavnih alata kojim države štite najranjivije radnike, minimalna plaća mora se konstantno prilagođavati rastu troškova života i prosječne plaće kako bi imala smisla. To je posebno važno u vremenima visoke inflacije, kao što je zadnjih nekoliko godina.

U Europi Italija, Švicarska, Austrija, Island, Norveška, Danska, Švedska, Finska i Lihtenštajn nemaju određenu nacionalnu minimalnu plaću, ali postoje minimalne plaće po industrijama. U skandinavskim državama, Italiji i Austriji sindikati i udruženja poslodavaca pregovaraju o minimalnoj plaći u određenom sektoru, a u Švicarskoj tri kantona imaju određenu minimalnu plaću dok ostali nemaju i na referendumu su birači 2014. odbili uvođenje nacionalne minimalne plaće.

Visina minimalne plaće među državama Europe dobrim dijelom otkriva razlike u razini plaća, jer nijedna država ne želi imati previsoku minimalnu plaću u odnosu na prosječnu kako ne bi nastali makroekonomski problemi.

Previsoka minimalna plaća može dovesti do prevelikog troška nekvalificiranog rada za kompanije, što može dovesti do nezaposlenosti. Zbog toga se balansira između zaštite najslabije plaćenih radnika i utjecaja rasta minimalne plaće na nezaposlenost.

Jedan od učinaka minimalne plaće može biti i stvaranje umjetne barijere za ulazak mladih radnika na tržište. Novim radnicima treba određeno vrijeme da prikupe iskustvo i znanja koji će njihov rad učiniti produktivnijim i isplativijim. U međuvremenu su često neto neisplativi kompanijama, ali se ulaganje isplati jer se očekuje da će relativno brzo postati isplativi. U određenim sektorima previsoka minimalna plaća predstavlja rast troška ulaganja dok mladi radnik ne prikupi znanje i iskustvo te postane isplativ.

Gdje je minimalna plaća najveća?

Najveći minimalnu plaću u Europi ima Luksemburg s 2.638 eura bruto. Slijede Irska, Nizozemska, Belgija i Njemačka s minimalnom plaćom između 2,3 i dvije tisuće eura bruto. Slijedi Francuska s 1.802 eura bruto, Španjolska s 1.381 eurom bruto i Slovenija s 1.278 eura bruto.

Minimalnu plaću veću od tisuću eura bruto imaju još Poljska, Litva i Portugal. Hrvatska minimalna plaća od 970 eura bruto veća je nego u Grčkoj (986 eura bruto), Estoniji (886 eura bruto), Češkoj (826 eura bruto) i Slovačkoj (816 eura bruto). Najmanji minimalac u EU-u imaju Latvija (740 eura bruto) i Bugarska (551 euro bruto).

U Adrija regiji je minimalna plaća najveća u Sloveniji (1.278 eura bruto) i Hrvatskoj (970 eura bruto), a slijedi Federacija BiH s bruto minimalcem od 795 eura, dok Republika Srpska ima različitu minimalnu plaću od 684 eura bruto.

Minimalna bruto plaća u Crnog Gori iznosi 670 eura, u Srbiji 619 eura, a u Sjevernoj Makedoniji 542 eura. Daleko najniži minimalac na kontinentu imaju Moldavija (285 eura bruto) i Ukrajina (182 eura bruto).

Minimalna plaća u odnosu na prosječnu plaću

Za makroekonomsku stabilnost važno je odrediti visinu minimalne plaće koja će štititi najranjivije radnike, ali neće destimulirati zapošljavanje. U tom kontekstu bitan je omjer između minimalne i prosječne plaće, tj. koliko minimalna plaća iznosi u odnosu na prosječnu.

Većina država u Europi izabrala je da minimalna plaća bude između 40 i 55 posto prosječne plaće, u bruto iznosima. Primjerice, u Njemačkoj je minimalna plaća 41,67 posto prosječne, u Francuskoj 48 posto prosječne, a u Španjolskoj 54,8 posto prosječne plaće.

Ekstremi su Grčka s minimalnom plaćom koja je 70 posto prosječne plaće, Federacija BiH u kojoj je minimalna bruto plaća 64,69 posto prosječne bruto plaće i Portugal s minimalnom bruto plaćom od 60,78 posto prosječne plaće.

Osim spomenute Federacije BiH, u Adria regiji su visoko plasirane Sjeverna Makedonija (51,57 posto), Hrvatska (50,39 posto) i Srbija (48,89 posto). Najmanji minimalac u odnosu na prosječnu plaću ima Slovenija (45,59 posto).

Rast minimalne plaće regiji pobijedio je rast cijena

Za razliku od država u kojima se minimalna plaća dogovara na razini sektora pregovorima između udruga poslodavaca i sindikata, u državama gdje postoji opća nacionalna plaća radi se o čistoj političkoj odluci.

U razmatranja o tome kolika bi minimalna plaća trebala biti rijetko se sagledavaju ekonomski kriteriji, a češće socijalni. Načelno se ipak pazi da ne bude previsoka.

Zadnjih nekoliko godina se u Europi pojavio fenomen koji bogatije države kontinenta nisu imali desetljećima, visoka inflacija. Splet nepovoljnih makroekonomskih okolnosti je prvo doveo do visokog rasta cijene energenata, a zatim i hrane. Države koje imaju minimalnu plaću morale su reagirati njenim povećavanjem.

Najveći rast je bio u Moldaviji (448 posto). To je ekstrem, primarno zbog niske baze. Drugi najveći rast bio je u Federaciji BiH (164 posto), zatim u Crnoj Gori (102 posto), Albaniji (92 posto), Srbiji (80 posto), Poljskoj (79 posto) i Hrvatskoj (78 posto). U regiji je najmanji bio u Sloveniji, 36 posto.

Vidljivo je da su minimalne plaće u državama zapadne Europe sporije rasle nego u državama srednje i istočne Europe. To je zato što je kumulativna inflacija od 2020. do 2024. u pravilu bila manja u zapadnoj nego u srednjoj i istočnoj Europi.

To je dovelo do većeg rasta prosječnih plaća (postotno), a time i do političke potrebe da se minimalne plaće povećavaju dovoljno brzo, u skladu s rastom prosječnih plaća i cijena.

Kolika bi minimalna plaća trebala biti?

U političkim krugovima se minimalna plaća često slavi kao jednostavan lijek za nejednakost, kao mehanizam socijalne zaštite. Ipak, istina je kompliciranija. Utjecaj minimalne plaće na gospodarstvo nije jednoznačan. Može zaštititi najranjivije radnike, ali im i može prouzrokovati veliku štetu.

Ovisi o tipu gospodarstva, dostignutoj razini standarda, ciklusu u kojem se nacionalno i svjetsko gospodarstvo nalazi itd. Minimalna plaća može dovesti do rasta nezaposlenosti kada je postavljena previsoko. Zbog toga je većina država stabilizira na između 40 i 55 posto prosječne plaće.

Socijalni argumenti za rast minimalne plaće opravdani su samo u slučajevima kada ne bi doveo do veće nezaposlenosti. Kada povećanje minimalca dovodi do nezaposlenosti, onda je kontraproduktivno ne samo s ekonomskih nego i socijalnih temelja.

Pristup država poput Švedske, Norveške, Danske, Islanda i Švicarske u kojem ne postoji nacionalno određena minimalna plaća nego se pregovara za svaku vrstu djelatnosti između sindikata radnika i udruga poslodavaca možda je najfleksibilniji i najpogodniji za održiv ekonomski rast.

Neka minimalna plaća može biti prihvatljiva u jednoj industriji, a sasvim nedostižna u drugoj. Industrije se značajno razlikuju po prosječnim plaćama radnika, maržama, produktivnosti i profitabilnosti. Stavljanje univerzalne minimalne plaće svima ne uzima u obzir te razlike.

Ukupno gledajući, minimalne plaće u Adrija regiji rasle su više nego dovoljnim stopama da nadmaše rast cijena. Rekorder je Federacija BiH, koja je u 2025. drastično povećala minimalnu plaću, stvorivši tako makroekonomski eksperiment o posljedicama prevelikog rasta minimalne plaće na visoke razine u odnosu na prosječnu plaću.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar