Europa može ojačati udruživanjem svog duga

Europski porezni obveznici svakoga dana gube gotovo 70 milijuna eura. To je cijena toga što svaka država izdaje vlastiti dug, u usporedbi s onim što bi Europa mogla uštedjeti s u potpunosti razvijenom zajedničkom sigurnom imovinom. To je novac koji bi se inače mogao potrošiti na jačanje konkurentnosti kontinenta.

Europski kreatori politika imaju odgovornost osigurati najbolje i najučinkovitije korištenje javnog novca. U tome ne uspijevamo.

Kako bismo izvukli maksimum iz eura, moramo drugačije promatrati zajedničko financiranje. Udruživanje izdavanja duga više se ne odnosi samo na preraspodjelu ili odgovor na krizu, već na uzajamni vlastiti interes svih nacija Europske unije da smanje vanjske ovisnosti, a pritom ostanu fiskalno odgovorne.

Španjolska je predložila stvaranje Europskog državnog instrumenta (ESF), mehanizma koji bi Europskoj komisiji omogućio izdavanje dijela državnih obveza država članica EU-a radi razvoja zajedničkog tržišta duga – onog s dovoljno likvidnosti i dubine da stekne status sigurnog utočišta. To ne bi dodalo niti jedan euro novog duga niti bi zahtijevalo transfere između država. To bi jednostavno reorganiziralo zaduživanje koje vlade ionako provode svake godine.

Sa svojim snažnim institucijama i dubokim poštovanjem vladavine prava, eurozona je prošle godine zabilježila skok priljeva inozemnih portfeljnih ulaganja do gotovo rekordnih razina, dok ulagači traže alternative usred rastuće globalne neizvjesnosti. No bez odgovarajućeg opsega, veliki priljevi samo će potaknuti rast vrijednosti eura, a da pritom neće donijeti nikakve koristi koje proizlaze iz statusa međunarodne valute.

Europska tržišta duga i dalje su mala i rascjepkana. Obveznice koje izdaje EU iznose nešto više od 750 milijardi eura, u usporedbi s gotovo 20 bilijuna dolara u nepodmirenim američkim državnim obveznicama. Nijedan europski državni izdavatelj nije dovoljno velik da samostalno osigura globalnu sigurnu imovinu, ali četiri najveća gospodarstva EU-a zajedno imaju sredstva za postizanje opsega potrebnog za prevladavanje rascjepkanosti.

Omogućavanjem Europskoj komisiji da izda trećinu svih amortizacija duga država članica, kao i njihove odobrene fiskalne deficite, EU bi u pet godina mogla prikupiti zalihe duga od oko pet bilijuna eura. To je značajno tržište na kojem bi ulagači prestali naplaćivati premiju za nelikvidnost i počeli plaćati premiju za sigurnost.

Procijenjena godišnja ušteda na kamatama, koja bi proizašla iz troška ekvivalentnog onome koji ima Njemačka, mogla bi dosegnuti 25 milijardi eura, što je malo iznad iznosa za koji je Europska komisija predložila da EU godišnje otplaćuje za svoj plan oporavka nakon pandemije vrijedan 800 milijardi eura.

Europska sigurna imovina u koju se vjeruje diljem svijeta također bi služila kao referentna vrijednost (benchmark) za tvrtke diljem bloka, smanjujući njihove troškove bez obzira na geografsku lokaciju i ubrzavajući integraciju europskih tržišta kapitala. Jeftinije financiranje i za javni i za privatni sektor preduvjet je za mobilizaciju više od 1,2 bilijuna eura godišnje u dodatnim investicijama, kako se poziva u reformskoj agendi bivšeg predsjednika Europske središnje banke Marija Draghija.

Učinivši ulaganje u javna dobra pristupačnim – kao što su energetska povezanost, obrambena spremnost i tehnološka suverenost – postigli bi se pozitivni učinci prelijevanja diljem Europe. Povezana mreža, vjerodostojno sredstvo odvraćanja ili europski prvak u području umjetne inteligencije služe cijelom kontinentu, gdje god bili izgrađeni.

Daleko od toga da nagriza fiskalnu odgovornost, španjolski prijedlog je jača, ograničavajući pristup instrumentu samo na zemlje koje poštuju fiskalna pravila EU-a. Svaka vlada koja odstupi od svojih obveza morala bi financirati to odstupanje putem nacionalnog izdavanja obveznica, i to uz višu cijenu.

ESF bi također ograničio rizike za države članice koje već uživaju niže prinose, i to putem mehanizma kompenzacije troškova. Zemlje s nižim troškovima zaduživanja od Komisije plaćale bi samo vlastiti prinos, dok bi se svi dodatni troškovi dijelili među ostalima.

Dugoročno gledano, jamčenje buduće ponude duga EU-a moglo bi dodatno obuzdati prinose zemalja koje već uživaju niže troškove zaduživanja, šireći koristi na sve. Štoviše, sigurna imovina je ono što vjerodostojnu valutu pretvara u rezervnu valutu, koju drže središnje banke i koja se koristi za određivanje cijena sirovina i ispostavljanje računa u trgovini.

Obveznice izdane u okviru ovog instrumenta bile bi podržane jamstvom proračuna EU-a, što bi ih u očima ulagača učinilo identičnima postojećim obveznicama EU-a – a to je ključni uvjet za izgradnju dubokog i likvidnog tržišta. One bi također bile osigurane zajmovima zemljama sudionicama. Zaštitne mjere osigurale bi da se u malo vjerojatnom slučaju gubitaka troškovi najprije namire iz plaćanja EU-a toj državi članici, a nakon toga isključivo od strane zemalja sudionica, koje bi imale potraživanje prema dužniku koji je prekršio obveze.

Europa je već pokazala da to može učiniti. U samo nekoliko tjedana osmislila je Sigurnosnu akciju za Europu (SAFE), program vrijedan 150 milijardi eura u kojem se Komisija zadužuje na tržištima kapitala, a prikupljena sredstva posuđuje članicama za zajedničku nabavu u sferi obrane. Za razliku od prethodnih prijedloga, ESF ne bi ovisio o dodatnoj potrošnji ili fiskalnim transferima.

Uz podjelu rizika koja je pravedna i uravnotežena, preostaje još samo politička volja za iskorak prema naprijed. Sljedeći proračun EU-a, koji bi trebao stupiti na snagu 1. siječnja 2028., nezaobilazna je prilika za kretanje prema tom zajedničkom cilju.

Udruživanje našeg duga nije samo solidarnost; to je vlastiti interes. U svijetu koji je sve neprijateljskiji prema starom ekonomskom poretku i pravilima koja su izgradila naš prostrani napredak, Europa si ne može priuštiti plaćanje premije za vlastite podjele.