Suficit robe uz energetski deficit je temeljna slabost europske ekonomije

Europska unija (EU) je industrijska sila koja je prisiljena uvoziti svoj glavni proizvodni input. Od svih njenih slabosti o kojima se raspravlja duže od desetljeća, od prevelike birokratiziranosti, manjka inovativnosti, do paralize odlučivanja, najveći strukturni manjak je nedostatak domaćih izvora energenata i ovisnost o njihovu uvozu.

Današnja energetska kriza zbog rata u Iranu je samo najnoviji u nizu dokaza te činjenice. Posljedice naglog odvajanja od višedesetljetne energetske povezanosti s Rusijom (nekada SSSR-om) se još nisu do kraja materijalizirale, a već je počeo novi energetski udar.

Rusija više nije podoban izvor energenata zbog (geo)političke odluke da se zbog napada na Ukrajinu dokine opskrba naftom, plinom, ugljenom i drugim sirovinama iz te države. Uvoz s Bliskog istoka će biti otežan još neko vrijeme jer je infrastruktura za vađenje i transport energenata oštećena. Norveška nema dovoljne kapacitete za pokriti sve potrebe EU. SAD se nameće kao jedini dobavni pravac, ali trenutačna administracija u Washingtonu je već pokazala da nije najpouzdaniji vanjsko-trgovinski partner.

EU izvozi sve osim energije

Iz pogleda na vanjskotrgovinsku bilancu EU je jasno da su sve kategorije osim energenata i sirovina generatori suficita. Deficit se primarno pojavljuje u trgovini energentima, a u manjoj mjeri i sirovinama. Svaki mjesec u 2025. je deficit u vanjskoj trgovini energentima iznosio između 22 i 30 milijardi eura, sirovinama između 0,9 i 3 milijarde eura.

Suficit u trgovini kemijskim proizvodima, strojevima, hranom i pićima te prijevoznim sredstvima je ipak više nego dovoljan da pokrije deficit energije i sirovina, pa je 2025. EU kolektivno ostvarila ukupni trgovinski suficit (proizvodi bez usluga) od 133 milijarde eura. Zapravo kroz cijelo 21. stoljeće su postojala tek tri kraća razdoblja kada je EU ostvarivala trgovinski deficit proizvodima s ostatkom svijeta; 2000.-2001., 2008.-2009. (početak globalne financijske krize) i 2022. (energetska kriza i visoke cijene energenata).

Okvirno se može reći da je EU po pitanju vanjske trgovine između Kine i SAD-a. Nije glavni svjetski uvoznik kao SAD, ni glavni svjetski izvoznik kao Kina, ali je istodobno i veliki izvoznik i veliki uvoznik. Ranjivost europskog modela je upravo u cijenama energenata.

Ovisnost EU o uvozu nafte je efektivno stopostotna. Domaći izvori su 2024. pokrivali manje od četiri posto potreba. Hrvatska je malo bolja od prosjeka s 8,5 posto potreba pokrivenih iz domaćih izvora, ali to u konačnici ništa značajno ne mijenja.

Situacija s prirodnim plinom je uvjetno rečeno malo bolja, ali ovisnost o uvozu od 85 posto je još uvijek visoka. Po ovom pitanju je Hrvatska više samoodrživa od prosjeka EU, s ovisnošću od 69 posto. Doduše 2004. je Hrvatska ovisila samo 23,4 posto o uvozu, ali zbog iscrpljivanja domaćih izvora i većeg korištenja tog energenta ovisnost postupno raste do današnjih razina.

Odakle dolazi energija u EU?

Godine 2021. je 40 posto uvoza plina i 25 posto uvoza nafte u EU stizalo iz Rusije. Zbog napada Rusije na Ukrajinu i posljedično uvođenja sankcija Rusiji EU postupno diversificira svoje dobavne pravce, iako se još uvijek uvoze značajne količine plina iz Rusije.

Diversifikacija dobavnih pravaca za naftu i naftne derivate je provedena, pa su osim udjela Norveške i SAD-a narasli udjeli Kazahstana, Libije, S. Arabije, Nigerije i Iraka. Sve te države su i 2021. sudjelovale s više od pet posto u uvozu nafte i naftnih prerađevina EU. Kategorija "Ostali" je narasla sa 16-17 posto na 31,5 posto u trećem kvartalu 2025., što je jak signal širenja broja dobavnih pravaca.

Po pitanju prirodnog plina je situacija teža, jer je još 2021. oko 40 posto tog energenta u EU stizalo iz Rusije. Ovisnost o plinu iz Rusije je zamijenjena ovisnošću o plinu iz SAD-a (LNG) i Norveške (plinovodi). Ali LNG stiže još iz Alžira, Katara, Nigerije, Trinidada i Tobaga te Perua. Plinovodima još stiže iz Alžira, UK, i Azerbajdžana.

Alternativni dobavni pravci

Velikim dijelom je EU već počela prelaziti na alternativne pravce, djelomično zaobilazeći tradicionalne dobavljače s Bliskog istoka, SAD, Rusiju i Norvešku. Četiri su glavna alternativna pravca koja se već koriste ili bi se mogla koristiti; Kaspijski (Kazahstan, Azerbajdžan), sjevernoafrički (Alžir, Libija), subsaharski (Nigerija, Angola, Gana), i južnoamerički (Brazil, Gvajana).

Kaspijski pravac se već koristi blizu maksimalnog kapaciteta. Južni plinski koridor, kojim se prevozi plin iz Azerbajdžana, prolazi uglavnom kroz Tursku. To je samo po sebi politički nestabilno jer daje Turskoj jaku polugu moći prema EU. Kazahstan nema izlaz na otvoreno more, pa nafta iz njega u EU dolazi prijevozom plinovodima preko Rusije i Turske.

I sjevernoafrički pravac je velikim dijelom već maksimalno iskorišten, dobrim dijelom zbog loše infrastrukture u koju se nedovoljno ulaže. Najbliža i najjeftinija ruta, ali Alžir nema kapaciteta za širenje infrastrukture a Libija je previše politički nestabilna da bi bila pouzdan izvor.

 

Subsaharski pravac ima velik potencijal, ali kombinacija loše infrastrukture, korupcije, krađe i nesigurne sigurnosne situacije ga čine uvelike neisplativim. Izvoz se odvija isključivo pomorskim putem (za razliku od cjevovoda), što znači da se EU natječe s ostalim velikim kupcima poput Indije, Kine i Indonezije. Jačanje tog pravca kao alternative zahtijeva velika ulaganja od strane EU kompanija i suradnju s afričkim vlastima, a takvi projekti traju godinama prije nego što daju opipljive rezultate.

U južnoameričkom pravcu je neiskorišten potencijal Brazila, koji je veliki izvoznik nafte. Problem je udaljenost i direktno natjecanje s Azijom te SAD-om, ali već postoje naznake da EU preuzima značajan udio tog tržišta. Kapaciteti Gvajane da izvozi sirovu naftu, i to tipa koji odgovara rafinerijama u EU (laka), strahovito rastu. 2026. joj se previđa rast BDP-a od 16 posto upravo zbog toga. Sve veći dio tog izvoza odlazi u EU, iako se ne radi o količinama koje mogu zamijeniti gubitak isporuka s Bliskog istoka. Ali krajem 2025. je Američka uprava za energetske informacije predviđala da će 2026. pola rasta svjetske proizvodnje sirove nafte dolaziti iz tri južnoameričke države: Brazila, Gvajane i Argentine.

Dugoročna ranjivost EU

EU je u tri godine uspjela napraviti ono što se činilo nemogućim, drastično smanjiti uvoz energenata iz Rusije i stabilizirati opskrbu. Ali to nije riješilo problem, jer se Bliski istok pokazuje kao nesiguran dobavni pravac, a u SAD-u je na vlasti administracija koja nije pouzdan partner. Norveška ne može sama pokriti sve potrebe EU.

U kratkom roku će EU morati pratiti svjetska tržišta i boriti se za svaku isporuku nafte i plina s Azijom. Srednjoročno se nastavlja diversificirati nabava energenata, u čemu najveći potencijal po pitanju nafte ima južnoamerički pravac a po pitanju plina subsaharski.

Dugoročno će zauvijek ostati ranjiva dok ovisi o uvozu energenata, pa je pametna energetska tranzicija pitanje ekonomske i strateške sigurnosti.