.webp){kind=icon}
Europska unija mora svoj savez sa Sjedinjenim Američkim Državama učiniti stabilnijim i otpornim za ishode izbornih ciklusa, izjavio je hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula prilikom predstavljanja nacrta svojeg novog Izvješća o odnosima EU i SAD-a pred Odborom za vanjsku politiku Europskog parlamenta. No, gdje se u ovoj priči nalazi regija i kako se odnosi velikih sila reflektiraju na proces eurointegracija pitali smo ga u našoj emisiji Sedam.
Gdje su slabe točke suradnje Europske unije i SAD-a?
Treba dati nekakav kontekst. Kada govorimo o trenutnim odnosima između SAD-a i Europske unije, treba kazati da je taj odnos oblikovao međunarodne odnose i pravila na međunarodnoj sceni. To je trajalo gotovo punih 70 godina nakon Drugog svjetskog rata i davalo je ritam različitim političkim, ekonomskim i tehnološkim inovacijama. Međutim, u cijelom tom razdoblju nije bilo uvijek jednostavno naše zajedničke vrijednosti prevesti u zajedničke interese. Ima primjera u povijesti kada su Europa i Amerika bile na različitim stranama u nekim pitanjima, od rata u Vijetnamu do invazije na Irak, ali ti privremeni i povremeni prijepori u odnosima proizlaze ipak zbog različitog geopolitičkog položaja. Jednom je Bismarck rekao da su Sjedinjene Američke Države sretna zemlja jer na obje strane graniče s ribama. S Europskom unijom je ipak drugačije, a u novije vrijeme sporove generira unutrašnja politička dinamika. To je osobito došlo do izražaja za vrijeme mandata bivšeg predsjednika Trumpa koji je otvoreno dovodio u pitanje cijeli niz, rekao bih tvorničkih postavki, naših odnosa, od privrženosti multilateralizmu preko savezničkih obveza u okviru NATO-a, odnosa prema različitim autoritarnim režimima, do negativnog odnosa prema samoj Europskoj uniji kao ključnoj platformi suradnje europskih demokracija. Ukratko, kada je Amerika prakticirala unilaterlizam umjesto multilaterlizma udaljavala je Europsku uniju od svojih interesa.
Koliko je problematična različita pozicija pojedinih zemalja prema ovome što se događa na relaciji Rusija-Ukrajina? Jesu li tu Unija i SAD u potpunosti na istom trag?
Treba biti pošten i kazati da je agresija na Ukrajinu školski primjer što Europska unija može kad se suoči s neposrednom opasnosti. Preko noći su pale mnogi politički tabui europske politike. Od neusklađenosti vanjske politike prema Rusiji i ovisnosti o uvozu energenata, do zajedničke nabave i isporuke oružja jednoj napadnutoj zemlji, što se nikada u povijesti EU nije dogodilo, to se jedinstvo ipak održalo do danas. Unutarnji prijepori u Europskoj uniji i prema cijeni ruske invazije na Ukrajinu nisu nevidljivi, to svi znamo, ali za sada ipak ne blokiraju zajedničku politiku prema Kijevu. Međutim, točno je da je u Sjedinjenim Američkim Državama potpora Ukrajini znala i oscilirati zbog unutarnjih odnosa. Ukratko, rat protiv Ukrajine često je i medij preko kojeg se reflektiraju neki sasvim drugi interesi i politički razmjeri.
Koliko je heterogenost Balkana u odnosu prema Rusiji izazov za europske integracije?
Sve države zapadnog Balkana dijele želju da se priključe Europskoj uniji, a najveći dio je već član NATO saveza. Međutim, kada govorimo o Kremlju, on nikad nije odustao od nastojanja da zadrži svoje pozicije. Intenzitet ruskog zanimanja za zapadni Balkan s vremenom je samo jačao kako su razvijani njegovi vanjskopolitički planovi. Znamo kako za intervencije u neposrednom susjedstvu, slučaj Ukrajine, tako je svugdje gdje Moskva smatra da može proširiti svoj utjecaj. I moj dojam je da dio političara i stranaka na vlasti u zemljama zapadnog Balkana je bio i ostao u najmanju ruku benevolentan prema tom uplitanju, ali najznačajniji demokratski i drugi iskoraci na tom području su zabilježeni kada su Bruxelles i Washington djelovali usklađeno, odnosno kad je Europska unija imala aktivniju politiku proširenja.
Hoće li ta benevolentnost o kojoj sada govorite biti problem za daljnje europske integracije? Hoće li to biti ručna kočnica ili će biti nešto što će jednostavno samo proći?
Ako Europska unija želi zadržati poziciju na međunarodnoj sceni, tada će doista morati prije svega zadržati tu svoju stratešku otvorenost i razvijati svoju stratešku kulturu. Treba istaknuti ipak jednu bitnu razliku koja možda inhibira Europsku uniju kada je riječ o snažnijim potezima. Europska unija, za razliku od Sjedinjenih Američkih Država, je zajednica država. Ona nije zajednička država. I mnogo promatrača analitičara tvrdi da je razvitak ideje i prakse Europske unije zastao negdje na pola puta. Dakle, potrebno je osnažiti i možda i promijeniti način donošenja odluka i promijeniti štošta unutar pozicioniranja EU kako bi mogla odgovoriti na različite oblike rivaliteta. To se i pokazalo u ovoj krizi. Hoće li se to i nastaviti, to je ovoga trenutka otvoreno.
Kako će se pozicionirati EU i SAD prema Kini, odnosno hoće li zauzeti jedinstvenu poziciju? Čeka li nas tu potencijalna kriza diplomatskih odnosa, naročito kada pričamo o tech sektoru?
Kao što sam rekao ranije, Europska unija je jedinstvena jer ona je, recimo, svjetski donator broj jedan. Ona je doista uložila u proteklih desetljeća ogroman novac kako bi pomogla, prije svega zemljama globalnog juga. Međutim, dok mi razgovaramo ovog trenutka statistike bilježe jedan drugi podatak, a to je da je Kina, a ne ni SAD ni EU trgovački partner broj jedan za 120 zemalja svijeta. Kina se naprosto razvija, ona više ne želi slijediti međunarodna pravila, ona ih želi kreirati. Ona želi izvoziti svoj politički model. Lider Xi Jin Ping vjeruje da Peking ima priliku od sada pa do 2035. godine učiniti svoju zemlju najvećom gospodarskom, tehnološkom, a potencijalno čak i vojnom silom. Ono što zapravo Bruxelles i Washington moraju napraviti to je uskladiti politiku prema Kini. A postoje ipak dvije percepcije. Bez obzira jeste li republikanac ili demokrat, u posljednje vrijeme odnos prema Kini dominira američkom politikom. Bili smo, naravno, i za vrijeme, pogotovo predsjednika Trumpa na rubu trgovinskog rata između Pekinga i Washingtona uvelike je Joe Biden naslijedio i prakticira tu politiku. Europska unija, naravno, više ne svrstava Kinu kao benignog vanjsko političkog, odnosno trgovačkog partnera i sada je već klasificiran kao sistemski rival. Međutim, ne želi prekinuti sve veze s Pekingom i nalazi se mnogo područja u kojima možemo zajednički djelovati i vidjet ćemo je li moguće uskladiti ovu vrstu interesa Bruxellesa i Washingtona prema Kini koja, moramo kazati, ovog trenutka djeluje ne samo iz pozicije moći, nego iz pozicije krize. Trebat ćemo u budućnosti pratiti unutrašnje političke odnose u samoj Kini.
