Više od 40 milijardi eura u bankama i nijedna prava prilika: Zašto regionalni fondovi ignoriraju novac građana?

Svi se volimo pohvaliti uspjehom. BestInvest 2026 gala večera bila je savršena kulisa za taj narativ. Sudjelovao sam na panelu s teškašima industrije koji upravljaju stotinama milijuna eura, a tema je bila jasna: Je li privatni kapital Adria regije napokon sazrio? Moji sugovornici bili su jasni "Otišli smo dalje nego ikada prije." No, znači li to da je industrija sazrijela?

Prije analize, važno je razumjeti zašto je ovo bitno svima, a ne samo spomenutim teškašima. Private Equity (PE) i Venture Capital (VC) su mišići gospodarstva. To su fondovi koji ulažu izravno u privatne tvrtke u zamjenu za vlasnički udio. PE uglavnom transformira zrele tvrtke, dok VC traži buduće lidere u ranijim fazama razvoja.

Za prosječnog građanina, ovo je prostor gdje bi se mogla stvoriti stvarna vrijednost i put do prinosa znatno većih od onih u bankama. No, da bi taj put bio siguran, industrija mora biti zrela. 

Statistička greška

Snaga PE industrije mjeri se utjecajem na BDP. Prema izvještajima Invest Europe, prosjek ulaganja na razini EU stabilno je iznad 0,7 posto BDP-a, dok najnaprednija tržišta premašuju jedan posto. U Adria regiji situacija je daleko od toga. Unatoč bombastičnim naslovima, i dalje se borimo da dosegnemo 0,1 posto BDP-a.

Zadržavanje na toj margini znači da industrija funkcionira kao izolirani otok, a ne kao motor gospodarstva. Ako je aktivnost tek sedmina europskog prosjeka, to nije zrelo tržište .

Iluzija neovisnosti i teret subvencija

Uspješno prikupljanje kapitala za nove fondove skriva duboku ovisnost o razvojnim institucijama. Europski investicijski fond (EIF) i EBRD i dalje čine glavni dio kapitala u većini regionalnih fondova. Takva dominacija institucionalnog novca s političkim predznakom dokazuje da tržište ne može samostalno stajati na nogama.

Kada privatni kapital i obiteljski uredi postanu glavni financijeri, to postaje sasvim druga priča.

Slučaj Studenac i kapitulacija domaćeg tržišta

Primjer Studenca, koji je pod Enterprise Investors postao div, idealna je studija slučaja. Umjesto da se ide u prodaju nekom drugom fondu (secondary buyout) ili potrazi za strateškim partnerom, ideja je bila IPO. Međutim, od toga na kraju nije bilo ništa. Zašto? Pa puno je razloga među kojima, treba biti fer, nisu samo oni za koje bi odgovorni bili PE fondovi.

Infrastruktura u Zagrebu i Ljubljani funkcionira kao mehanizam za ekstrakciju vrijednosti prema van. Kada regionalni šampion izlaz traži izvan naših burzi, to svjedoči o izostanku likvidnosti na domaćem terenu. Dnevni prometi na domaćim burzama čine ozbiljan IPO vrlo izazovnim. Mi zapravo izvozimo najbolje tvrtke jer jednostavno ne postoji platforma za rast unutar vlastitih granica.

Naši PE fondovi postaju nešto nalik pit stopu u kojem se na brzinu promijene gume, dotoči gorivo i sredi bilanca, a onda se utrka nastavlja negdje gdje postoji razvijeno tržište kapitala. 

Oportunitetni trošak veći od 40 milijardi eura

Dok upravitelji fondova putuju u potrazi za kapitalom, ispred njih stoji bazen od 43 milijarde eura štednje hrvatskih građana. Taj novac gubi vrijednost pod utjecajem inflacije, ali jaz između tog bogatstva i potreba poduzetnika nije samo krivnja PE sektora.

Regulatori moraju poticati razvoj, a ne samo mjeriti rizik. To znači bržu implementaciju ELTIF 2.0 uredbe koja uklanja prepreke za male ulagače i pojednostavljuje nerazumljive prospekte.

 

Banke bi umjesto niskih kamata na depozite, trebale razvijati "feeder" fondove koji prikupljaju manje uloge građana i ulažu ih u PE fondove. To zahtijeva edukaciju savjetnika i prestanak straha od kanibalizacije depozita.

I za kraj država. Porezne olakšice za dugoročna equity ulaganja (iznad pet godina) stvorile bi prirodni poticaj za izlazak novca iz banaka prema gospodarstvu.

Put prema jačem tržištu kapitala

Fokus na operativno dotjerivanje tvrtki za brzu preprodaju donosi kratkoročne prinose, ali nije put prema jačem tržištu kapitala od kojeg bismo svi imali više koristi. Regionalni fondovi bježe od kompleksnih industrijskih transformacija.

Slavljenje pojedinačnih uspjeha poput Muzeja iluzija dokaz je da industrija traži anomalije, a ne sustav. Prava zrelost zahtijeva konzistentnost. Tek tada možemo razgovarati o zrelosti. Do tada stvarni utjecaj ostaje u sjeni europskih giganata.