.webp){kind=icon}
Rusija je uložila skoro 50 godina u izgradnju energetske infrastrukture prema Europi. Predsjednik Vladimir Putin to je uništio u manje od 50 tjedana. Pronalaženje zamjene bit će gotovo nemoguće.
Dok je Moskva našla alternativna tržišta za svoju sirovu naftu, uglavnom u Indiji, promjena tržišta za naftne derivate i, još više, za prirodni plin bit će puno teže i trajat će godinama uz visoku cijenu. I to sve ako je uopće i moguće naći nova tržišta dok se svijet sve više okreće od fosilnih goriva.
Malo po malo nakon 24. veljače prošle godine kada je Rusija napala Ukrajinu nestajalo je tržište koje je gutalo gotovo 2,5 milijuna barela nafte dnevno, oko milijun barela naftnih prerađevina i oko 155 milijardi kubičnih metara plina godišnje.
Bugarska, koja je zatražila iznimku za embargo Europske unije (EU), ostaje jedino rusko tržište za sirovu naftu u EU.
Za nekoliko dana, odnosno 5. veljače, nastupa embargo i za ruske naftne prerađevine.
Za svoj prirodni plin Rusija je praktično izgubila tržište u Europi. Odbačena je golema mreža plinskih polja i plinovoda razvijenih po cijeni od stotina milijardi dolara otkako je prva plinska isporuka prešla granicu Austrije 1968. godine.
Prema procjeni iz 2017. godine, 100 milijardi dolara je bilo uloženo u razvoj plinskih rezervi na poluotoku Jamal od čega je najviše bilo namijenjeno Europi, uključivo plinovodima pod Baltičkim morem.
Investicija je trebala biti udvostručena do 2025. godine, no sada je sve to izlišno.
Vjerojatno je da će Rusija sačuvati neki oblik energetske suradnje s Europom i kad rat završi, no vrlo je malo vjerojatno da će EU ikad više dopustiti ovisnost o ruskom plinu kao donedavno.
Ruske su naftne tvrtke uspjele prebaciti isporuke sirove nafte, ponajprije zahvaljujući žednim indijskim rafinerijama koje traže jeftinu sirovinu. To je, naravno, imalo popriličnu cijenu jer je Rusija morala pristati na popust od oko 40 posto ili oko 35 dolara po barelu.
Ruske isporuke sirove nafte Europi
Krajem prošle godine ruski su bareli činili oko četvrtine indijskog uvoza zamjenjujući tradicionalne dobavljače s Bliskog istoka poput Iraka, Kuvajta, Saudijske Arabije ili Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Izvoz sirove nafte na novo tržište je ipak jedna stvar, a izvoz naftnih derivata potpuno druga. Sigurno će biti zemalja koje će htjeti kupiti jeftiniji ruski dizel izvozeći vlastiti u Europu, no i one će tražiti dovoljno velike popuste da bi se ta trgovina isplatila.
No, nafta i naftne prerađevine imaju veliku prednost u odnosu na plin. Mogu se lako transportirati morem.
Više od 55 godina Rusija je gledala prema Zapadu kao kupcu plina. S Europom je povezuje tisuće kilometara plinovoda.
U prošlom je desetljeću Rusija počela i s okretanjem prema istoku, odnosno Kini, za izvoz plina. No, taj plin dolazi iz novih nalazišta skoro 2.000 kilometara istočnije od polja na Jamalu koja su opskrbljivala Europu i sada stoje nedovoljno iskorištena.
Rusija je izgubila većinu europskog tržišta plina kojeg je gradila desetljećima
Postoje limiti u mogućnosti prodaje plina Pekingu. Premda su kineske energetske potrebe goleme, vjerojatno je da će Kina biti oprezna da ne ponovi europsku pogrešku pretjerane ovisnosti o Moskvi.
Stoga će Rusija tražiti i tržišta mimo Kine, što bi opet mogla biti Indiija, no transport prirodnog plina prema Indiji bio bi još složeniji zahvat od isporuke prema Kini. Ruta bi, naime, morala proći kroz neke od najviših planina na svijetu ili proći kroz Afganistan i Pakistan.
Putinov rat u Ukrajini koštao je Rusiju europskog energetskog tržišta. Kakvo god približavanje između Moskve i Europe se dogodi u budućnosti, sigurno je da će Rusi morati računati troškove rata kroz generacije koje dolaze.
