Svijet strahuje od nestašice pijeska! Koliko je alarm opravdan?

U vremenima energetske krize pozornost svijeta je fiksirana za naftu i plin, sirovine koje direktno utječu na svakodnevicu zadnjih više desetljeća. Praćenje promijene cijena, protočnosti trgovinskih pravaca, političkih promjena i problema u proizvodnji u takvim vremenima postaje javna tema, a ne samo stručna.

Ali svijet pogoni cijeli niz resursa osim nafte i plina. Željezo, bakar, aluminij i plemeniti metali su također često u centru pozornosti javnosti, iako puno rjeđe od nafte i plina. Ponekad se spominje voda, nekada opisivana kao "nafta 21. stoljeća" (predviđanje koje se još nije obistinilo) i resurs bez kojeg doslovno nema života.

Iznimnu važnost ima jedan resurs koji se rijetko spominje u javnosti, a zapravo je ključan u proizvodnji cijelog niza stvari s kojima se ljudi svakodnevno susreću. Taj materijal je pijesak.

Ignorirana važnost pijeska

Pijesak je čudan resurs. Globalno je relativno ravnomjerno rasprostranjen (bar u odnosu na druge sirovine), ali opet u nekim državama postoji nestašica za njim. Iako postoji nestašica u nekim državama, cijena po volumenu mu je jako niska i s njim se rijetko trguje međunarodno.

Cijeli niz proizvoda bez kojih moderna ekonomija ne bi bila moguća, od betona i cesta do pametnih telefona i solarnih panela, u nekoj fazi uključuje pijesak. Ujedinjeni narodi procjenjuju da pijesak i šljunak čine i do 85 posto mase svih eksploatiranih minerala u svijetu.

U tom podatku se krije problem s pijeskom. On zapravo nije sporedni resurs, nego jedan od temelja bez kojeg bi se moderni svijet urušio. Paralelno s urbanizacijom, rastom stanovništva i životnog standarda, te stambenom i infrastrukturnom gradnjom je rasla potreba za njim . Za ilustraciju, za proizvodnju betona može biti potrebno nekoliko puta više pijeska i šljunka nego cementa.

Problem je što se eksplozija potražnje, posebno zadnjih desetljeća uslijed velikog gospodarskog rasta Kine, sudara s fizičkim ograničenjima. Termin "pijesak" skriva činjenicu da se ne radi o jedinstvenom proizvodu, nego svaki tip pijeska ima različite namjene. A većina pijeska koji postoji na Zemlji, tj. pustinjski pijesak, nije prikladna za industriju koja je najveći potrošač pijeska: građevinski sektor. Zbog toga postoji naizgled paradoksalna situacija da su neke pustinjske države koje "leže na pijesku" veliki uvoznici pijeska. Pustinjski pijesak je previše sitan, pa se građevinski sektor oslanja na pijesak i šljunak iz rijeka i jezera. Njega je puno manje nego pustinjskog.

Sora

Tržište pijeska ne funkcionira kao tržišta drugih resursa

Unatoč globalnoj važnosti, tržište pijeska ne funkcionira kao klasično tržište sirovina. Ne postoji transparentna cijena, pouzdani podaci o količinama niti standardizirani tokovi trgovine. Većina država nema ni osnovne evidencije o količini izvađenog pijeska. Sušta suprotnost uređenim i kontroliranim tržištima resursa poput nafte, plina, željeza, bakrene rude i sl.

Ipak, mogu se ugrubo razaznati jasni uzorci. Među najvećim proizvođačima dominiraju velike ekonomije poput Sjedinjenih Država, Indije i Turske, dok su među najvećim uvoznicima i relativno male države poput Singapura. Singapur je poseban slučaj jer pijesak koristi za nasipavanje teritorija, pri čemu je u pojedinim godinama sudjelovao s čak do 14 posto globalnog uvoza.

Temeljni problem je što se u nekim državama u svijetu pijesak i šljunak vade brže nego što se prirodno obnavlja. Osim dugoročnog ekonomskog problema to predstavlja i ekološki problem, jer pješčani ekosustavi uz rijeke, jezera i obale imaju veliku ulogu u očuvanju bioraznolikosti cjelokupnog sustava, te ulogu kontrole vodostaja i sprječavanja erozije okolnog tla.

Problemi s eksploatacijom

Zbog neuređenosti globalnog tržišta i "nevidljivosti" pijeska u očima javnosti te nacionalnih organizacija, ilegalno vađenje pijeska je globalan fenomen raširen i siromašnim i u bogatim ekonomijama. Eksploatacija bez dozvole, prijavljivanje manje količine od stvarno izvađene, korupcija su praktički stvari koje svuda idu ruku pod ruku s ovom industrijom.

Po razmjerima destruktivnog utjecaja na lokalna društva i ekološke sustave se industrija vađenja pijeska može mjeriti s najozloglašenijim resursima: dijamantima, zlatom, kobaltom. Zabilježeni su slučajevi prisilnog i dječjeg rada, dužničkom ropstvu, korupcije i krijumčarenja.

Paradoksalna situacija je da je pijesak jako važan za izgradnju infrastrukture koja pruža zaštitu od klimatskih promjena, i sustave za proizvodnju obnovljivih izvora energije. Silicij (kojeg je pijesak primarni izvor) je neophodan za proizvodnju solarnih panela, temelji vjetroelektrana su betonski, pijesak je važan u sustavima koji pročišćavaju otpadne vode, a silicij se koristi i u izradi električnih baterija.

Slijedom svega navedenoga neki znanstvenici i svjetske organizacije najavljuju ulazak svijeta u „doba krize pijeska“. Tehnički problem nije u tome što ga nema dovoljno, nego u tome što je tržište neuređeno pa njegova eksploatacija proizvodi puno negativnih eksternalija.

Za razliku od većine drugih resursa, troškovi eksploatacije u vidu ekoloških šteta i negativnih utjecaja na lokalno stanovništvo nisu nimalo uključeni u tržišnu cijenu. Bez stavljanja tržišta pod kontrolu nacionalnih i svjetskih institucija, kao što je slučaj s drugim resursima, rast potražnje će dovesti do rasta i multipliciranja negativnih eksternalija.

Je li alarmizam opravdan?

Postoje i suprotna tumačenja problema. Iako malo tko niječe probleme lošeg upravljanja i ilegalne eksploatacije, mnogi tvrde da se radi o preuveličanom problemu. Ističe se da ne postoji problem "globalne nestašice pijeska" (što zapravo ne tvrdi ni UN), nego lokalne nestašice koje proizlaze iz logističkih i kvalitativnih problema. Iz toga proizlazi da se ne radi o globalnome problemu nego više lokalnih problema zbog lošeg upravljanja tim resursom.

U konačnici, tvrde kritičari teorije o globalnoj nestašici pijeska, da ga zaista nedostaje to bi se reflektiralo u tržišnoj cijeni. Cijene nisu globalno "eksplodirale", a to je dokaz da je nestašica fiktivna.

Ne treba zanemariti da narativ o "kraju pijeska" zapravo nije ništa novo. Kroz povijest su se često pojavljivala apokaliptičan predviđanja o navodnom skorom iskorištavanju ključnog resursa, koja se u pravilu nikada nisu obistinila. Tijekom 20. stoljeća predviđalo se skoro iscrpljivanje bakra, nafte, prirodnog plina, aluminija, fosfora, pa čak i drva. Krajem 20. stoljeća je bilo popularno predviđanje skore globalne nestašice vode i posljedično "ratova oko vode".

 

Ni jedno od tih predviđanja se nije ispunilo zbog kombinacije tehnološkog napretka, pronalaska novih izvora, recikliranja, i supstitucije. Nedavno preminuli biolog Paul R. Ehrlich, autor knjige "Populacijska bomba" u kojoj se već 1968. predviđao potpuni globalni društveni kolaps zbog prevelikog broja stanovnika, se 1980. okladio s ekonomistom Julianom Simonom da će cijene pet sirovina (bakar, krom, nikal, kositar, volfram) do 1990. rasti u realnim terminima (prilagođeno za inflaciju). Cijene svih pet sirovina su pale u realnim terminima i Ehrlich je izgubio okladu, iako je do kraja života ostao zagriženi pobornik teorije o prenapučenosti Zemlje i skorom nestanku resursa.

Kriva predviđanja dovode do krivih politika

Pijesak je zaista puno važniji resurs nego što je javnost toga svjesna. Problemi na koje pozivaju Ujedinjeni narodi i druge svjetske organizacije su stvarni, ali na temelju dostupnih dokaza se može zaključiti da su apokaliptične najave o globalnoj nestašici pijeska neutemeljene.

Činjenica je da postoje lokalne nestašice, ali se ne radi o globalnom problemu. Neuređenost tržišta, problemi s korupcijom, kriminalom, dječjim radom i ekologijom se ne trebaju zanemariti, ali "pješčani alarmizam" podsjeća na prijašnja predviđanja o nestašicama drugih resursa, što je bila opsesija druge polovice 20. stoljeća.

Zbog toga je neutemeljena panika oko navodne nestašice pijeska opasna. U prošlosti su slični narativi dovodili do krivih politika koje su dovodile do umjetnih nestašica, krivo usmjerenih subvencija, gomilanja, prekomjernih regulacija, te pogrešno usmjerenih poljoprivrednih i industrijskih strategija. Ovaj put bi svijet trebao biti pametniji.