Slabi dobici dolara pokazuju da je teško pronaći ratna utočišta

Gdje ulagači mogu pronaći sigurnost od tržišnih oscilacija izazvanih ratom s Iranom? Trenutačno nema pouzdanih utočišta; čak je i dolar, koji je obično najveći dobitnik pri bijegu u sigurnost, ostvario tek skromne dobitke u usporedbi s vodećim svjetskim valutama.

Novac koji se slijeva u američku valutu očito se ne ulaže toliko u američke dionice ili obveznice, koje se podjednako muče, već se umjesto toga drži u gotovini.

Zlato je izgubilo četvrtinu svoje vrijednosti u odnosu na vrhunac krajem siječnja; a bitcoin je pao za više od 40 posto u odnosu na svoj rekord iz listopada, raspršivši nade da bi kriptovalute mogle ponuditi utočište u vremenima stresa.

Jedno od objašnjenja za relativno prigušenu izvedbu dolara je nagli skok očekivanja glede kamatnih stopa u regijama s manjkom energenata, posebice u eurozoni i Ujedinjenom Kraljevstvu. Euro i funta obično bi bili pogođeni egzodusom ulagača s obzirom na izglede za povišene cijene energije; međutim, tržište futuresa brzo je redefiniralo izglede politika i za Europsku središnju banku (ECB) i za Bank of England, predviđajući antiinflacijska "jastrebova" povećanja troškova zaduživanja.

To nije slučaj u SAD-u, koji je doživio relativno blaži pomak u očekivanjima. Tržište futuresa sada predviđa da će Federalne rezerve mirovati do kraja godine, nakon što su prethodno predviđale popustljiviju politiku. Takvi oprečni izgledi za službene kamatne stope pomogli su u obuzdavanju dobitaka dolara – no devizna tržišta mogu brzo skrenuti fokus s relativnih razlika u kamatnim stopama prema pogoršanim izgledima za rast, što bi potkopalo i euro i funtu.

Ruku na srce, guverner BOE-a Andrew Bailey trudio se naglasiti da prošlotjedna odluka o mirovanju nije usmjerila kreatore politike na put povećanja stopa. No ako smanjenja stopa više nisu zajamčena, brza promjena cijena u suprotnom smjeru ima smisla. Problem je u tome što, kada se svi kreću u istom smjeru u isto vrijeme, zahtjevi za dopunom pokrića (margin calls) pogoršavaju tržišna kretanja i potencijalno dovode do pretjerane reakcije.

Kreatori politika vrlo su osjetljivi na optužbe da su pre sporo reagirali na postpandemijsku inflaciju te su budni na sve preostale učinke koji još uvijek traju. Ovaj će put htjeti djelovati brže ako se pojave znakovi jačanja pritisaka na potrošačke cijene. Međutim, ekstremni pomaci viđeni na tržištima državnih obveznica u posljednje vrijeme već sami po sebi obavljaju velik dio posla u podizanju troškova zaduživanja iznad onoga što bi središnja banka mogla postići.

 

Proteklih dana prinosi na desetogodišnje njemačke obveznice nakratko su porasli iznad tri posto, dok je talijanski dug premašio četiri posto, a britanske državne obveznice popele su se iznad pet posto. Posljedično, kamatne stope na hipoteke i zajmove brzo su porasle, šaljući sve restriktivne signale cijelom gospodarstvu koje bi bilo koja središnja banka u borbi protiv inflacije mogla poželjeti.

Ako naglo rastući troškovi energije izazovu recesiju, nema očiglednog sigurnog mjesta za preživljavanje ovog potencijalnog "vrtuljka", a kamoli za pokušaj tempiranja tržišnih kretanja. Za ulagače je promatranje sa strane, držeći novac u dolarima, vjerojatno trenutačno najmanje loša opcija; no razina povjerenja nije visoka čak ni u dolar kao utočište.