Kraj carry tradea: Kako S&P 500 plaća cijenu japanskog duga

Gledaš vijesti i sve izgleda savršeno. BDP raste, recesija otkazana, soft landing je tu. Zatim pogledaš svoj portfelj... I ništa ti nije jasno. Pozicije stoje, padaju ili se muče. Svatko tko prati američki equity zadnjih tjedana osjeća tu kognitivnu disonancu. Ako je sve tako savršeno, ako se ne zna koja bi tehnološka kompanija ubacila više milijardi u drugu tehnološku kompaniju, gdje zapinje?

I dalje prevladava ona mantra "samo se držite indeksa S&P 500 i nema greške". U redu, pasivno ulaganje odlično je dok plima diže sve brodove, ali što kad nastupi oseka? Na prvu se čini da ljudi zaboravljaju da burza nije isto što i ekonomija. Ekonomija je motor, ali burzu okreće samo jedno: novac. Ili, da se finije izrazimo, likvidnost. A kada govorimo o likvidnosti, ta je slavina naglo i grubo zavrnuta. Tko ju je zavrnuo? Japan.

Japanski bankomat ostao bez struje

Tko god da je slušao prijedloge s tržišta, vjerojatno je svoj portfelj napunio velikim tehnološkim igračima. Taj je detalj ključan za nastavak priče. Takav portfelj sada se velikim dijelom muči zbog takozvanog yen carry tradea. Koliko god zvučalo kompleksno, zapravo je banalno.

Godinama je Japan bio globalni bankomat. Kamate su bile na nula posto. Veliki igrači uzimali su džabe novac u jenima, prebacivali ga u dolare i kupovali američke dionice. To je bila nevidljiva sila koja je gurala tržište gore, često i bez pokrića u realnom poslovanju.

No kako narod kaže: tko je jamio, jamio. Japanci su digli kamate. Jen je ojačao.

Odjednom, taj besplatni novac postaje skup. Fondovi moraju vraćati milijarde, ovaj put s kamatama koje postaju neisplative, i tu nastaje čep. Kako bi vratili dug, moraju prodati ono što imaju. A čega imaju najviše? Američkih dionica.

Da ne pričamo napamet, evo malo matematike koja najbolje ilustrira s kakvom se silom igramo. Deutsche Bank barata podacima od kojih boli glava: neto međunarodna ulaganja japanskih investitora teška su 3,5 bilijuna dolara, a na to dodajte još bilijun dolara kroz strane kredite njihovih banaka. Kad se sve zbroji i oduzme, procjena je da je taj famozni carry trade težak oko 3,4 bilijuna dolara. Ako vam te nule zvuče apstraktno, evo najjednostavnije usporedbe: to je cijeli market cap Microsofta. Dakle, ne pričamo o nekoj sitnoj rotaciji kapitala. Pričamo o likvidnosti veličine jedne od najvećih kompanija na svijetu koja se mora preseliti. Misliti da će to proći bez potresa u najmanju je ruku naivno.

Tvoj tehnološki portfelj plaća tuđi ceh

Mnogi će reći da tehnološke kompanije padaju jer su valuacije previsoke. Kako ništa nije crno-bijelo, tako nije ni ovo. Napuhane valuacije samo su dio priče.

Kada veliki fond mora hitno skupiti gotovinu da vrati dug u Japanu, on ne prodaje nekretnine ili private equity. To traje predugo. On prodaje ono što može utopiti u sekundi: Apple, Amazon, Nvidiju. To su najlikvidnije dionice na svijetu. One služe kao bankomat.

Tvoje dionice ne padaju jer su tvrtke loše. Barem ne zasad. Padaju jer nekim velikim igračima gori pod nogama i treba im gotovina. Odmah. Tvoj portfelj izložen S&P 500 kompanijama samo je kolateralna žrtva njihovog čišćenja bilance.

Kamo sada?

Ovaj tekst nastaje dok većina i dalje viče "buy the dip!" Možda su u pravu, ali u trenutnim okolnostima, slijepo je praćenje indeksa S&P 500, da budemo blagi, rizično.

Ako ova ekipa koja sada prodaje mora izaći pod svaku cijenu, onda se otvara prostor za drugačiju igru. Prvo, moguće je da dosadne kompanije postanu puno zanimljivije. Komunalije, zdravstvo... To su sektori koji rade i kad nema jeftinog japanskog novca. Zatim su tu takozvani small caps. Male američke tvrtke (Russell 2000) često su ispod radara takvih globalnih tijekova novca. Ako Fed spusti kamate, one bi mogle prodisati. I na kraju, kao što Warren Buffet dobro zna, tu je gotovina. Imati gotovinu sa strane dok se situacija ne raščisti nije glupost.

Čekamo strpljivo tko će biti prvi koji će nam na nos nabiti da nam je na vrijeme rekao gdje sve ide. Bit će to oni koji viču da je kraj svijeta ili oni koji i dalje slijepo vjeruju da stonks only go up. I jedni i drugi su već sad nevjerojatno glasni. A istina, kako to već biva, negdje je u sredini.