Strah od privatnih kredita temelji se na četiri mita, evo objašnjenja

U knjizi Charlesa MacKaya iz 1841. godine, "Izvanredne popularne zablude i ludilo gomile", on ističe kako masovno ljudsko ponašanje može dovesti do iracionalnosti: "Oni polude u krdima dok se tek polako, jedan po jedan, oporavljaju."

Ta se rečenica čini prikladnom danas usred vala intenzivnih nagađanja u medijima i drugdje o rizicima takozvanih privatnih kredita. Privatni krediti su privatno pregovarani zajmovi i dugovi koji se prodaju izravno dugoročnim investitorima - alternativa bankovnom kreditiranju i javno izdanim dužničkim vrijednosnim papirima. Većina ove buke proizašla je iz nerazumijevanja rizika na tržištu i izvora financiranja te iz nemogućnosti razlikovanja "leveraged kreditiranja", malog podskupa tržišta, od privatnih kredita.

Tržište privatnih kredita procjenjuje se na 40 bilijuna dolara. To je veliki motor za gospodarstvo koji potiče inovacije, rast i industrijsku renesansu koja je sada u tijeku diljem SAD-a i ostatka svijeta. Mi i drugi pružatelji privatnog kapitala pomažemo u financiranju i javnih dioničkih društava - oni su veliki korisnici privatnih kredita - i privatnih tvrtki, koje predstavljaju otprilike 86 posto američkih tvrtki s prihodom većim od 100 milijuna dolara.

Od 40 bilijuna dolara tržišta privatnih kredita, otprilike 38 bilijuna dolara je dug s investicijskom ocjenom, što je oko 95 posto tržišta. Ovaj golemi fond podijeljen je između bilanci banaka i investitora te igra ključnu ulogu u financiranju gospodarstva. Sve više, dugoročni privatni krediti koje drže mirovinski fondovi i osiguravatelji financiraju dugoročne potrebe kritične infrastrukture - od energetske tranzicije do podataka i proizvodnje - pružajući strpljivo, fleksibilno financiranje koje tradicionalna tržišta ne mogu ponuditi. Jednostavno rečeno, banke općenito financiraju kraća trajanja, dok investitori financiraju dulja.

Mnogo manji iznos, samo dva bilijuna dolara od 40 bilijuna dolara tržišta privatnih kredita, je takozvano leveraged kreditiranje, ispod investicijske ocjene. Ono općenito dolazi u dva oblika: široko sindicirano (obično ga pokreću banke za preprodaju) i izravno kreditiranje (obično ga pokreću upravitelji imovinom koji namjeravaju dugoročno držati dug). Ta mala količina također igra vitalnu ulogu u financiranju tržišta koja osiguravaju prijeko potreban kapital za manje etablirane tvrtke ili za tvrtke koje prolaze kroz neku vrstu tranzicije.

Ulagači u leveraged kreditiranje imaju sposobnost generiranja prinosa sličnih dionicama s većom sigurnošću i manjom nestabilnošću od dionica ili visokoprinosnih obveznica. Zapravo, ulagači obično ulažu u leveraged kreditiranje prodajom svojih portfelja dionica ili visokoprinosnih obveznica, čime smanjuju svoj rizik i volatilnost.

Ovaj mali dio leveraged kreditiranja je ono što neki promatrači tržišta smatraju da predstavlja sve "privatne kredite", prikrivajući činjenicu da je većina živahnog tržišta privatnih kredita investicijskog razreda. Nadalje, kada se raspravlja o privatnim kreditnim udjelima financijskih institucija, posebno osiguravajućih društava, neki u medijima ne primjećuju da su gotovo svi ti udjeli krediti investicijskog razreda, a ne leveraged kreditiranje. Izolirani slučajevi korporativnih stečajeva unutar ove manje podskupine leveraged kreditiranja ne govore ništa o širem tržištu privatnih kredita i upravo su to, izolirani. Usput, i Tricolor i First Brands, koji su dobili mnogo pažnje, nastali su na široko sindiciranom tržištu od strane banaka.

Mit br. 1: Privatni krediti nisu ocijenjeni. Privatni krediti investicijskog razreda gotovo uvijek se ocjenjuju, bilo interno od strane banke ili eksterno od strane tvrtki za ocjenjivanje. Najveći i najpoznatiji od njih - Moody's, S&P i Fitch - imaju najveći udio ocjena na ovom tržištu. Većina privatnih kredita koje drže osiguravatelji i druge financijske institucije ima investicijski razred. U Apollovoj podružnici Athene, na primjer, otprilike 97 posto imovine s fiksnim prihodom ima investicijski razred, a samo 0,35 posto su leveraged zajmovi koji su ispod investicijskog razreda - što je tipično za dobro vođena osiguravajuća društva.

Mit br. 2: Privatni krediti su netransparentni. Zapravo su transparentniji od javnih kredita. Privatni zajmodavci provode dubinsku analizu, primaju nejavne financijske informacije i imaju izravan pristup upravi. U javnim kreditima, nasuprot tome, investitori imaju ograničene ugovore koji ih štite, ograničen pristup upravi i ograničenu izravnu dubinsku analizu. Sve stvari koje investitori u kredite kažu da mrze, privatni krediti rješavaju. Privatni krediti zamjenjuju netransparentnost informacijama.

 

Mit br. 3: Privatnim kreditima se ne može trgovati. Zapravo, samo je Apollo do danas trgovao privatnim kreditima investicijskog razreda u vrijednosti od šest milijardi dolara. A za State Street ETF (ETF privatnih i javnih kredita investicijskog razreda koji može kupiti privatne kredite od Apolla), svaki dan postoji cijena za svaki kredit.

Mit br. 4: Privatni krediti predstavljaju novi sistemski rizik za financijski sustav. Od donošenja zakona Dodd-Frank 2010. godine, dio kreditiranja napustio je bankarski sustav i preselio se na investicijsko tržište. To se prvenstveno odnosi na dugoročno kreditiranje investicijskog razreda i leveraged kreditiranje. Ova promjena smanjuje sistemski rizik, umjesto da koncentrira kredite na bilance državnih institucija s visokim kreditnim rejtingom i kratkoročnim financiranjem. Gotovo svaki institucionalni kupac privatnog kredita ima mogućnost držanja kredita dulje vrijeme i ima niži leverage od tipične banke.

Ukratko, rast privatnog kredita u svim oblicima učinio je naš financijski sustav otpornijim i manje koncentriranim - pa čak je i učinio banke zdravijima.

U konačnici, investitori kupuju privatne kredite jer nude superiorniji omjer rizika i nagrade u odnosu na druge dostupne investicijske alternative. Na primjer, ako pogledate američku industriju osiguranja u posljednje tri, pet ili deset godina, gotovo svi gubici dolaze od javnih korporativnih kredita i nekretnina. Privatni krediti i sekuritizirani proizvodi, gotovo svi investicijskog razreda, pružili su bolju zaštitu i diverzifikaciju. Ono što mnogi smatraju sigurnim uzrokovalo je većinu gubitaka u industriji osiguranja, a ono što se doživljava kao rizično bilo je sigurnije.

Javno i privatno osiguranje su samo krediti. Dobri osiguravatelji oba igraju važnu ulogu u tome da američka tržišta kapitala čine ostatak svijeta zavidnim.