Kroz Europu na tračnicama: Jedna karta za vlak, četiri države u mjesec dana

Dvadesetog srpnja, negdje između trga Cibeles i dva milijuna ljudi u crvenim dresovima na ulicama Madrida, shvatila sam da najbolji dio ovog putovanja zapravo nisam ni mogla isplanirati. Mjesec dana ranije sjedila sam kod kuće gledajući u karte europskih željeznica, pokušavajući povezati što više točaka na moru. Da sam poslušala vlastitu logiku i izabrala Barcelonu, ne bih prisustvovala vjerojatno jednom od najvećih slavlja koje je Španjolska vidjela.

Dilema je bila jednostavna: hladnija, sjeverna Europa, s manje štrajkova, manje gužve, ali i manje energije i, barem po mojem mišljenju, manje dobre hrane, ili dobro poznata južna ruta, uz uvjet da ipak biram mjesta koja ranije nisam posjetila.

Naravno, prevagnulo je ovo drugo. Na Mediteranu je načičkano toliko lijepih mjesta da bi mi, iskreno, samo talijanska obala bila dovoljna za dva mjeseca puta. Ali ipak, htjela sam prijeći nekoliko državnih granica, sama se snaći kroz više država i jezika, prijeći više od četiri tisuće kilometara vlakom i vidjeti koliko daleko me ta jedna karta zapravo može odvesti.

Željeznička postaja u Nici | Depositphotos

Kad god bih nekome spomenula da putujem sama mjesec dana, ljudi bi me gledali sa sumnjom. A ja sam se, s druge strane, osjećala sigurno: isplanirala sam sve do sitnih detalja – kamo želim ići, kako izbjeći vožnju vlakom noću, što ako mi netko ukrade telefon... Kad sam krenula, shvatila sam koliko je zapravo ljudi poput mene na putu – i onih u dvadesetima, ali i onih u šezdesetima, koje sam sretala kako vlakom istražuju gradove u kojima nisu bili desetljećima. Najviše Australaca, ali i Nijemaca, Britanaca, Amerikanaca. Jasno, njima je taj tip putovanja prirodniji i pristupačniji, ali uz dobro planiranje i malo prilagodbe mogao bi biti i nama.

Usput, ideja jedne željezničke karte koja povezuje Europu nije nova: Interrail postoji od 1972. godine, kada je uveden ako karta za mlade do 21 godine, u čast pedesete obljetnice Međunarodne željezničke unije. Danas nema gornje dobne granice.

Solo podvig i tisuće kilometara na tračnicama

Ipak, solo putovanja i dalje su nam pomalo strana. Rečenicu "nikada nisam upoznao/la nekoga iz Srbije (tko putuje sam)" čula sam toliko puta da sam prestala brojati. Možda zato što jednostavno volimo društvo, a možda i zato što se osjećamo sigurnije, jer doista jest lakše imati nekoga na koga se možete osloniti. Ipak, kroz solo putovanje upoznajete sebe i gradite samopouzdanje, učite što vam godi, a što ne, te preuzimate kontrolu nad cjelokupnom avanturom.

Kada sam počela planirati, dosta sam se oslonila na AI – što je, priznajem, dijelom bila i pogreška. Dobiješ uredan popis onoga što se mora vidjeti, ali popis nije grad. Jedino što je bolje od toga da se sprijateljiš s lokalnim stanovništvom i pitaš njih što treba raditi jest da se jednostavno nađeš na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Karta koju sam koristila vrijedi za 33 europske zemlje i oko 40 željezničkih kompanija. Srbija jest jedna od te 33, ali ima manje linija, pa nije uvijek lako pronaći put. Kad sam zbrojila sve dionice – ispalo je oko 4400 kilometara vlakom. To je, otprilike, više nego što ukupno ima pruga u cijeloj Srbiji.

Putovanje Mediteranom vlakom nije uvijek jednostavno kako zvuči: mjesta se često moraju rezervirati unaprijed i uz nadoplatu, a vlakovi – osobito na jugu – ponekad štrajkaju i znaju kasniti.

Unatoč tome, vožnja vlakom moj je omiljeni način putovanja. Taj mir i pejzaže, od planina do šuma i mora, teško možete doživjeti drugdje. Pa krenimo...

Bologna u širokom kadru

Bologna - Piazza Miaggiore | Hana Stevović

Bolognu sam izabrala kao početnu točku pomalo slučajno, a ispostavilo se da je bila savršen uvod u putovanje. Sveučilište u Bologni osnovano je 1088. godine i smatra se najstarijim sveučilištem u neprekidnom djelovanju na svijetu – odatle i prvi od tri nadimka grada: la Dotta, učena. (Druga dva su la Grassa, masna, i la Rossa, crvena – zbog boje fasada.)

Na grad od nešto manje od 400.000 stanovnika dolazi blizu 90.000 upisanih studenata, a smatra se da je oko trećine stanovnika mlado, pa su kafići puni, ulice žive, a čak i tijekom sezone vlada energija koja se rijetko sreće u turistički pretrpanim talijanskim gradovima.

Ono što Bolognu vizualno izdvaja jesu njezini lukovi – oko 62 kilometra natkrivenih trijemova (portika), od čega blizu 40 kilometara u samoj povijesnoj jezgri, ispod kojih možeš obići pola grada čak i kada pada kiša. Nije slučajno što su 2021. uvršteni na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Grad ima i svoju malu legendu – "sedam tajni Bologne", sedam skrivenih detalja razasutih po gradu koje turisti rijetko primijete. Možete ih pokušati pronaći sve, ali vjerojatno nećete uspjeti vidjeti razbijenu vazu na vrhu tornja Asinelli, a mnogi vjeruju da ona uopće ne postoji. Pazite, uz toranj ide i studentsko praznovjerje: tko se popne prije diplome, nikada neće diplomirati.

Ostalih šest je lakše. U Ulici Piella postoji prozorčić koji se gura kao vrata i iza kojeg se pojavljuje kanal – ostatak nekadašnje mreže vodenih puteva i jedini razlog zbog kojeg Bologna ima svoju "malu Veneciju". U trijemu Corte Isolani tri su strijele zabodene u drveni strop: legenda kaže da su tri razbojnika čekala u zasjedi kako bi ubila bolonjskog velikaša, ali ih je u ključnom trenutku s prozora omela naga djevojka, pa su promašili. Pod svodom Palače Podestà radi "bežični telefon" – stanite u jedan kut, okrenite se prema stupu i šapćite, a osoba u dijagonalno suprotnom kutu čut će vas savršeno; priča se da su se tako u srednjem vijeku ispovijedali gubavci, bez fizičkog kontakta.

Preostala tri više su šala nego tajna. S točno određene pločice na stepenicama knjižnice Salaborsa, ispruženi prst Neptunove statue vizualno se pretvara u nešto sasvim drugo – što se pripisuje osveti kipara Giambologne zbog cenzure. Nedaleko odande stoji natpis "Panis vita, canabis protectio, vinum laetitia" – kruh je život, konoplja zaštita, vino radost – podsjetnik na bogatstvo koje je gradu donijela proizvodnja konoplje. A na stolu u Palači Poggi, sjedištu sveučilišta, piše "panum resis", što se tumači kao poruka da je znanje osnova svake odluke.

Glavni trg, Piazza Maggiore, navečer se pretvara u otvoreno kino. Iza toga stoji "Cineteca di Bologna", jedan od najvažnijih filmskih arhiva u Europi, koji svakog ljeta postavlja ogroman ekran nasred trga, gotovo šezdeset večeri zaredom, sve besplatno. Dio programa preklapa se s festivalom "Il Cinema Ritrovato", posvećenim restauriranim filmovima.

Otvoreno kino u Bologni | Hana Stevović

Ispod ekrana stane oko tri tisuće ljudi, a ja sam gledala hongkonški film "Peking Opera Blues" – mješavinu povijesne komedije, političkog trilera i borilačkog spektakla. Prikazana je verzija restaurirana u 4K baš ove godine. Bio je to običan srpanjski četvrtak navečer, i baš ta jednostavnost bolonjske svakodnevice ostala mi je kao jedna od najljepših uspomena s cijelog putovanja.

Ne smijem završiti dio o Bologni, a da ne spomenem hranu. Bologna se ne zove uzalud la grassa, što znači masna. Specijaliteti su tortellini, ragù (koji ovdje nitko ne zove "bolonjez"), mortadela, sve to za cijenu koja je, u usporedbi s ostatkom Italije, dosta niska.

Ragù je toliko ozbiljna stvar da je službeni recept osamdesetih deponiran u Gospodarskoj komori Bologne (i osvježen 2023.) – i poslužuje se s tagliatellama, nikada sa špagetima. U istoj komori čuva se i zlatna tagliatella kao etalon: široka točno osam milimetara kada se skuha, što je, po lokalnoj računici, 1/12.270 dio visine tornja Asinelli. Recept za tortelline registriran je još sedamdesetih, a legenda kaže da im je oblik inspiriran Venerinim pupkom.

Ragù u Bologni nitko ne zove "bolonjez" | Hana Stevović

Iz Bologne sam otišla i na jednodnevni izlet u Modenu (dvadesetak minuta vlakom), samo kako bih kušala pravi parmezan i balzamični ocat. Pritom, Parmigiano Reggiano zrije najmanje 12 mjeseci, a tradicionalni balzamični ocat (Aceto Balsamico Tradizionale di Modena) najmanje 12 godina, pretakan iz bačve u bačvu. Sam centar Modene usto je također na UNESCO-ovu popisu.

Firenca – grad u kojem nijedna šetnja nije preduga

Katedrala u Firenci | Hana Stevović

Do Firence se iz Bologne stiže za nepunih četrdeset minuta, i to uglavnom kroz planinu – nova pruga preko Apenina gotovo je cijela u tunelima, pa Toskana iskoči kroz prozor tek pred sam kraj.

Firenca u srpnju je, da budem iskrena, pakao – vrućina koja redovito prelazi 35 stupnjeva, gužva, redovi. Firenca se nalazi u kotlini okruženoj brdima, pa su vrućine još gore od standardnih ljetnih. Ipak, grad sam po sebi toliko je lijep da ti sve to nekako brzo oprostiš. Povijesna jezgra na UNESCO-ovu je popisu, a Brunelleschijeva kupola katedrale, sagrađena od više od četiri milijuna opeka bez unutarnje skele, i dalje je najveća zidana kupola na svijetu.

 Firenca | Hana Stevović

Mostovi, živa glazba koja dopire sa svakoga trga, galerija "Uffizi" s Botticellijevim "Rođenjem Venere" i "Proljećem" te Caravaggiovom "Meduzom" – Firenca ima taj poetični, gotovo melankolični šarm koji je teško opisati riječima dok ga ne osjetiš uživo, najbolje uz zalazak sunca s nekog od mostova. Zapravo, najbolje s Ponte Vecchija, jedinog firentinskog mosta koji njemačka vojska nije srušila u povlačenju 1944. Brojne zlatarnice na njemu nisu slučajnost: mesare je odande otjerao Ferdinando I. jer mu je smetao miris ispod natkrivenog hodnika kojim je obitelj Medici prelazila rijeku.

Ponte Vecchio, jedini firentinski most koji njemačka vojska nije srušila u povlačenju 1944. godine| Hana Stevović

Zanimljivo je i da grad ima vlastiti sindrom. "Stendhalov sindrom" – vrtoglavica i ubrzan puls od prevelike koncentracije umjetnosti i prirode – nazvan je po francuskom piscu koji je opisao svoju malaksalost nakon obilaska firentinskih crkava, a kao pojavu ga je imenovala jedna firentinska psihijatrica pošto je godinama primala turiste s istim simptomima.

Ono što me iznenadilo jest koliko trgova grad ima – svaki je drukčiji i mogla bih cijeli dan provesti samo prelazeći iz jednoga u drugi bez ikakva plana. Dodajte tomu i odlične sendviče na gotovo svakom uglu i već imate bazu za odličan dan. Nisam obožavateljica tipičnog lampredotta, ali ga mnogi hvale, pa mu možda treba dati priliku.

Genova – luka koja drži u neizvjesnosti

Pesto, ali na plaži | Hana Stevović

Do Genove sam putovala s presjedanjem u Pisi, i to je bila prva vožnja na kojoj se more vidjelo kroz prozor iz kabine.

Ako je Bologna bila opuštena i studentska, a Firenca bajkovita i umjetnička, Genova je nešto sasvim drugo – grublja, slojevitija, uz osjećaj da se grad ne prilagođava vama. Energija je definitivno drukčija, malo iskrenija ili barem realnija.

Uske uličice starog grada (lokalno: caruggi) pomalo su me podsjetile na Napulj – onaj isti osjećaj da te iza svakog ugla može dočekati i predivna crkva i rublje obješeno preko cijele ulice. Neki bi dodali i pokojeg džepara – meni se nije dogodilo, pa neću tvrditi. Inače, ta jezgra jedna je od najvećih srednjovjekovnih gradskih jezgri u Europi, s više od sto hektara uličica u kojima se gotovo sigurno barem jednom izgubiš.

Genova ima jedan od najvećih akvarija u Europi – otvoren na petstotu obljetnicu Kolumbova putovanja, s oko 12.000 životinja i 600 vrsta – te jednu glavnu ulicu, Via Garibaldi, s palačama pod UNESCO-ovom zaštitom. Riječ je o sustavu privatnih palača koje su po odluci Republike bile upisane u službene popise te ždrijebom dodjeljivane kao smještaj visokim državnim gostima.

Gonova ima jedan od najvećih akvarija u Europi | Hana Stevović

I traperice duguju ime ovom gradu – francuski bleu de Gênes, odnosno "đenovsko plavo", prema čvrstom platnu koje se izvozilo iz đenovske luke, s vremenom je postalo "blue jeans".

Plaža u samom gradu nije najbolja, ali petnaestak minuta vlakom stiže se do lokalnih plaža – Nervi, Sturla, Boccadasse – koje su pune lokalnog stanovništva.

Hrana, naravno: pesto alla genovese i focaccia. Pravi pesto ima točno sedam sastojaka (đenovski bosiljak sa zaštićenim podrijetlom, pinjoli, češnjak, parmezan, sardinijski pekorino, maslinovo ulje i sol), a u gradu se svake dvije godine održava i svjetsko prvenstvo u izradi pesta – obavezno u mužaru, nikako mikserom. To budi želju da se vratiš kući i baciš kupljenu staklenku pesta iz hladnjaka kako bi napravio domaći. Kušala sam i pansotti con salsa di noci, tjesteninu s umakom od oraha, jedno od najstarijih ligurskih jela – bilo mi je zanimljivo, iako moj balkanski mentalitet, kad vidi jelo od dva sastojka (tjestenina + umak), uvijek pomisli da nešto nedostaje.

Cinque Terre | Hana Stevović

Iz Genove sam otišla na izlet u Cinque Terre – pet sela obješenih na liticama iznad mora, na UNESCO-ovu popisu, u sklopu najmanjega talijanskog nacionalnog parka. Svako selo ima svoj karakter: Monterosso, Vernazza, Corniglia, Manarola i Riomaggiore. Četiri od pet izlaze izravno na more; Corniglia je jedina "gore", stotinjak metara iznad obale. Čitav taj pejzaž terasa drže suhozidi koji, prema procjenama, ukupno imaju oko 6700 kilometara – otprilike kao Kineski zid i još malo – pa se smatraju graditeljskim čudom. Iako je ljeti sve to prilično zagušeno turistima, čak ni gužva ne uspijeva pokvariti prizor.

Torino – kratak susret s filmom

Nacionalni muzej filma, u tornju Mole Antonelliana — zgradi visokoj 167,5 metara, prvotno započetoj kao sinagoga, koja je jedno vrijeme bila i najviša zidana građevina na svijetu. | Hana Stevović

Iz Genove sam otišla do Torina, jedva na jedan dan. Prioritet mi je ovdje bio Nacionalni muzej filma, smješten u tornju Mole Antonelliana – zgradi visokoj 167,5 metara, započetoj kao sinagoga, koja je jedno vrijeme bila najviša zidana građevina na svijetu. Ako vam se silueta čini poznatom: nalazi se na talijanskoj kovanici od dva centa. Panoramsko stakleno dizalo kroz sredinu zgrade penje se do vrha u jednoj minuti.

Tih dana trajala je izložba "My Name Is Orson Welles". Više od 400 eksponata – fotografije, crteži, plakati, arhivski dokumenti, dosta toga nikada izloženo – posloženo je duž spiralne rampe koja se uvija uz unutrašnjost kupole, a u središtu dvorane vise tri ekrana na osamnaest metara visine sa slavnom scenom ogledala iz "Dame iz Šangaja".

Ostatak grada s 18 kilometara arkada, giandujotte, bicerin ostavljam za neki sljedeći put, nadam se uskoro.

U gužvi Nice

Prekrasan pogled na Azurnu obalu iz Nice ni ljetne gužve nisu poremetile | Hana Stevović

Prijelaz iz Torina u Nicu sporo je putovanje jer nema izravne veze, ali pruža predivan pogled na Azurnu obalu. Kako uđete u Francusku, gužve postaju još gore. Usput, do 1860. ta granica nije ni postojala na tom mjestu: Nica je bila Nizza, dio Kraljevine Sardinije s prijestolnicom u Torinu. Giuseppe Garibaldi rođen je u Nici i do kraja života nije oprostio to ustupanje.

Stigla sam baš na Dan Bastille. Te godine, međutim, nije bilo vatrometa jer se obilježavala deseta obljetnica terorističkog napada iz 2016., u kojem je na Promenadi Engleske poginulo 86 ljudi, a više od 450 bilo ozlijeđeno. Grad je to poštovao tišinom: komemoracija je trajala tri dana, od 12. do 14. srpnja. I Pariz je te godine pomaknuo svoj vatromet na 13. srpnja, iz istog razloga.

Navečer je Francuska igrala polufinale Svjetskog prvenstva protiv Španjolske i izgubila 0:2. Atmosfera je bila neobična mješavina prigušene tuge i istodobnog žagora – cijela Azurna obala bila je prepuna ljudi.

Socca — lokalna ulična hrana je tradicionalna palačinka koja se pravi od slanutkova brašna, maslinova ulja, soli i papra | Hana Stevović

Nica je vjerojatno bila najskuplji grad na cijelom putovanju, ali more – ta uistinu azurna, gotovo nestvarna plava boja – opravdava barem dio cijene. Kušala sam i lokalni specijalitet, soccu, tanku palačinku od slanutkova brašna, maslinova ulja, vode i soli.

Marseille i Cassis – dva sasvim različita svijeta

Hana Stevović

Iz Nice sam produžila do Marseillea obalom, a put je trajao nešto manje od tri sata, pokraj plaža i borova, i to je vjerojatno najljepša vožnja moga puta.

Marseille je grad čija me reputacija "nesigurnog mjesta" pratila i prije nego što sam stigla. U stvarnosti, četvrti koje se smatraju rizičnima prilično su udaljene od središta, a samo središte puno je turista jednako kao i bilo koji drugi mediteranski grad. Nica, za razliku od njega, nema taj "lučki" karakter koji Marseille ima na svakom koraku. Što je i logično: Marseille je najveća francuska luka i drugi grad u zemlji po veličini.

Marseille je usto i najstariji grad u Francuskoj. Odande vuče podrijetlo i bouillabaisse, slavna riblja juha koju su, kaže legenda, ribari nekada pripremali od onoga što nisu uspjeli prodati na tržnici. Danas je toliko izložena turističkim skraćivanjima da su marsejski restorani potpisali službenu "povelju o bouillabaisseu" kojom su propisali koje vrste ribe smiju ući u lonac. Grad je poznat i po savon de Marseille – sapunu koji se prema ediktu Luja XIV. mora praviti s najmanje 72 posto maslinova ulja, što i danas stoji utisnuto na svakoj kocki.

Cassis | Hana Stevović

Puno više legao mi je Cassis, dvadesetak minuta vlakom od Marseillea – malo, šarmantno mjesto odakle se organiziraju izleti do kalanka (uskih uvala okruženih bijelim vapnenačkim liticama). Cassis ima i vlastito vino, bijelo, koje je oznaku izvornosti (appellation) dobilo 1936., među prvima u Francuskoj, a pije se uz ribu, na dvadesetak metara od mjesta gdje je izvučena.

Važno je napomenuti: Cassis geografski i kulturološki ne pripada Azurnoj obali, nego Provansi, iako ga mnogi svrstavaju u regiju Azurne obale.

Iz Marseillea sam sjela na vlak koji vozi oko osam sati do Madrida – dug, ali vrijedan put. Madrid mi se svidio, ne toliko zbog spomenika i lijepih zgrada koliko zbog atmosfere – ondje su ulice pune do kasno u noć, to je život koji ne prestaje. Grad je usto na oko 650 metara nadmorske visine, što ga čini najvišom prijestolnicom Europske unije; otuda i te suhe vrućine danju te iznenađujuće podnošljive večeri. Zona Paseo del Prado i park Retiro upisani su na UNESCO-ov popis 2021., a u Pradu se čuva oko 8000 slika, od kojih je u svakom trenutku izloženo nešto više od njih tisuću. Kako sam ondje provela sedam dana kao lokalna stanovnica saznajte ovdje.

Porto – najljepše za kraj

Porto | Hana Stevović

Iz Madrida sam krenula prema Portu, i to je bio, uz Firencu, grad koji mi se najviše svidio od svih. Španjolska i Portugal, pokazalo se, međusobno su slabije povezani nego što biste pretpostavili – barem vlakom, ali ništa nije nemoguće.

Rijeka Douro dijeli grad na dva dijela, a sam se grad u staroj jezgri penje uzbrdo – sličan je Lisabonu po tom šarmu strmih ulica, ali i po patnji turista koji cijeli dan idu gore-dolje. Usput, cijela zemlja duguje ime upravo ovome mjestu: rimsko naselje Portus Cale na ušću Doura dalo je ime Portugalu.

Šest mostova povezuje dvije obale, a prošetati preko najpoznatijeg od njih, Dom Luís I, u sumrak je gotovo obvezna stavka. Hrana je bila fantastična, a pritom i pristupačnija – od francesinhe, lokalnog sendviča zatrpanog mesom, sirom i umakom od piva, koji bi se zbog količine mesa vjerojatno svidio Balkancima. Tu su i bakalar u bezbroj varijacija, svježa riba te vino koje se, ovdje barem, i dalje smatra svakodnevnim, a ne luksuznim užitkom. Dolina Doura, inače, razgraničena je još 1756. godine i glasi za jednu od najstarijih službeno reguliranih vinskih regija na svijetu.

Hana Stevović

Možda to ne biste pogodili, ali ako vam netko u Portu kaže da ste tripeiro ("onaj koji jede iznutrice"), to je kompliment. Legenda kaže da su građani 1415. ispratili flotu koja je krenula osvojiti Ceutu tako što su joj dali sve zalihe mesa, a sebi ostavili samo ono što nitko nije htio. Od toga su skuhali tripas à moda do Porto, fileke s grahom koji se i danas jedu u gradu – a nadimak je s vremenom postao znak ponosa.

Francesinha metade polovica je tradicionalnog, izuzetno bogatog sendviča karakterističnog za Porto. Punjen je junetinom, kobasicama i šunkom, prekriven rastopljenim sirom i pliva u gustom, pikantnom umaku od piva i rajčice, pa se zbog veličine i umaka jede nožem i vilicom. | Hana Stevović

Vinarije duž rijeke, u Vila Nova de Gaiji, gdje se čuva i odležava porto, zalazak sunca u Jardim do Morro – parku tik uz gornju konstrukciju mosta Dom Luís I, s najboljim besplatnim pogledom u gradu, uz povremene koncerte – i šetnja preko mosta dok se pale ulične svjetiljke: savršena slika pred povratak kući.

Pogled iz mog smještaja u Portu | Hana Stevović

Sve u svemu, trideset dana kao da je trajalo tri mjeseca. Vjerojatno zbog toga što su bili ispunjeni tolikim događanjima. Kada vas netko "gurne" u nepoznato, kako sam doduše ja gurnula samu sebe, morate se snaći. U Španjolskoj morate govoriti španjolski, u Italiji morate paziti da ne prekršite neko od svetih talijanskih pravila (99 posto njih vezano je za hranu), a na Azurnoj obali pokušati pronaći mjesto za sjesti ili staviti ručnik, što je možda i najveći izazov.

Ali čar je ovakva putovanja što u suštini i ne morate ništa. Morate samo ono što vi sami želite jer putujete solo. I prokletstvo i blagoslov jest to što sve, zapravo, u suštini ovisi o vama i nemate koga drugoga kriviti ili pohvaliti za to kako ste potrošili svoje vrijeme. Naravno, malo se tu umiješa i sudbina ili kako god to zvali, koja vam omogući da prisustvujete onim malim i velikim događajima koji će zauvijek ostati u sjećanju.