Zašto koncentracija nije "na gumb"

Povratak tipkovnici nakon odmora u mom slučaju uvijek izgleda isto: prsti tipkaju brzo i precizno, mailovi se redaju, ekrani se mijenjaju, ali glava kao da ne prati ritam. Nije to umor, već tiha neusredotočenost u kojoj misli lutaju, nedostaje inspiracije, a fokus zaostaje. I upravo taj osjećaj, koji mnogi zaposlenici prepoznaju u prvim radnim danima nakon odmora, postao je tema o kojoj se sve češće raspravlja. Pitali smo Jasminu Stojanović, ICI poslovnu trenericu i autoricu S.B.E.S. (Svjesni biznis i ekonomija svrhe) treninga, zašto koncentracija izostaje i kako je vratiti bez samopritiska.

Prema njoj, osjećaj rastresenosti nakon odmora nije znak lijenosti ili nedostatka discipline, već pokazatelj da smo ipak u drugačijem emocionalnom i mentalnom režimu. Suvremeni neuropsihološki pristupi, objašnjava, ukazuju na to da se mozak tijekom odmora prirodno prebacuje na takozvani "difuzni način razmišljanja, stanje u kojem su pažnja i misli slobodnije, kreativnije i manje fokusirane". Problem nastaje kada očekujemo da ćemo se iz tog načina rada naglo vratiti u visoku koncentraciju i intenzivan radni tempo. "Fokus ne funkcionira kao prekidač", naglašava Stojanović, "već zahtijeva prijelaz".

Nije samo pitanje obaveza - kada emocije nisu prepoznate i regulirane, pažnja prirodno slabi | Depositphotos

Važnost samoregulacije i unutrašnjeg narativa

Osim toga, povratak na posao često uključuje ne samo suočavanje s odgovornostima, već i s potisnutim emocijama, umorom, blagom tjeskobom ili krivnjom zbog nedovoljne učinkovitosti. "Kada se emocije ne prepoznaju i ne reguliraju, pažnja prirodno slabi", kaže sugovornica. Na to ukazuje i moderna psihološka literatura, poput knjige dr. Ellen Hendriksen "Kako biti dovoljan" (izdavač: Phineas), u kojoj se ističe da raspršena pažnja često ne proizlazi iz stvarnog nedostatka sposobnosti, već iz unutarnjeg osjećaja "nedovoljnosti", tj. uvjerenja da odmah nakon povratka s odmora moramo biti jednako usredotočeni i produktivni kao i prije. Stoga, umjesto samopritiska i ambicioznih planova, Stojanović preporučuje samoregulaciju kroz kratke, jasno definirane radne blokove od deset do petnaest minuta, bez očekivanja savršene izvedbe. Takav pristup, navodi, šalje signal sigurnosti mozgu.

Promjena vašeg unutrašnjeg narativa jednako je važna: "Umjesto da se pitate zašto se ne možete koncentrirati, korisnije je zapitati se koji je najmanji sljedeći korak koji možete napraviti taj dan. Takav pristup smanjuje otpor i vraća osjećaj kontrole."

Mali rituali i svakodnevne navike pomažu vratiti kontrolu i fokus | Depositphotos

 

Uz to, prema njezinim riječima, rješenje leži u svakodnevnim ritualima i navikama koje čine fokus stabilnim i neovisnim o trenutnoj motivaciji. "Rituali igraju ključnu ulogu jer mozgu šalju signal sigurnosti i predvidljivosti. Kada dan započinjemo ili završavamo na isti način, na primjer kratkim blokom koncentriranog rada, jasnim početkom i završetkom radnog vremena ili malim 'ulaznim' ritualom, pažnja se lakše aktivira i manje rasipa. Ako se fokus gradi kroz male, svjesne navike, on postaje stabilan i otporan na vanjske pritiske."

Govoreći o fokusu u širem kontekstu, Stojanović, kroz svoje iskustvo rada s klijentima, primjećuje da problem često nije nedostatak koncentracije, već nedostatak jasnoće. Mnogi, kaže, imaju dojam da su stalno zauzeti, ali rijetko su istinski prisutni: rade puno, bez jasnog osjećaja smisla i zaokruženosti. Kada ciljevi, prioriteti i granice nisu precizno postavljeni, pažnja se prirodno rasipa. "Ljudi misle da im nedostaje fokusa, ali im zapravo nedostaje smjer", zaključuje. Posebno naglašava ulogu menadžera u prvim danima nakon pauze, upozoravajući da potreba za "nadoknađivanjem izgubljenog vremena" dodatno odvlači pažnju i produžuje razdoblje prilagodbe. Budući da istraživanja pokazuju da je većina nezadovoljstva poslom povezana s odnosima, kulturom i vodstvom, a ne sa samim zadacima, pad koncentracije nakon odmora često je signal neusklađenih očekivanja i radne klime, a ne problem pojedinog zaposlenika.

Liderski odgovor na rasutu koncentraciju

Ako odmah krenemo punom parom, reagiramo impulzivno i donosimo brze odluke bez odgovarajućeg fokusa, savjetuju stručnjaci | Depositphotos

Na ovo ukazuje i Aleksandra Kožul, direktorica komunikacija u Novastonu, koja period povratka s odmora opisuje kao pravi test liderske zrelosti. Kako objašnjava, timovi se vraćaju s različitim razinama energije, a nagli ulazak u ritam kroz pretrpane sastanke često "sprži koncentraciju" prije nego što se ona uopće obnovi. Umjesto toga, zagovara strateški, postepen povratak kroz četiri koraka:

Razdvajanje hitnog od važnog: "Jasno komunicirajte što se mora odmah riješiti, a što zahtijeva duboki rad i može sačekati".

Kratki 'check-in' sastanci: "Umjesto iscrpljujućih sesija, birajte kratke formate. Fokusirajte se na prioritete, ali obratite pažnju na atmosferu u timu'.

Prostor za "disanje": "Uvedite mikro-momente za refleksiju. Kratke pauze ubrzavaju adaptaciju tima mnogo bolje od kontinuiranog pritiska".

Prisutna komunikacija: "Slušajte više nego što govorite. Prisutan menadžer smiruje kaos, umjesto da ga stvara". 

Na praktičnoj razini, sugovornica primjećuje da se mnogi zaposlenici po povratku s godišnjeg odmora instinktivno odlučuju za strategiju "punog gasa", pokušaj da u jednom dahu svladaju stotine e-mailova, nagomilane rokove i maratonske sastanke. Kratkoročno, kaže, takav je napad izvediv, ali dugoročno nije ni održiv ni preporučljiv. "Ako odmah krenemo punim gasom, reagiramo impulzivno i donosimo brze odluke bez pravog fokusa", objašnjava ona, podsjećajući nas da nisu svi "požari" u inboxu zaista naši, niti su svi zadaci jednako hitni samo zato što su nas čekali. Razdoblje nakon odmora, dodaje, više nalikuje naglom buđenju nego početku utrke i zahtijeva svjesno usporavanje.

 

Upravo zato, povratak vidi kao priliku da se zada ton za cijelo naredno razdoblje. Među malim, ali efikasnim navikama koje preporučuje ističe se pravilo "3 prioriteta" (Rule of 3): definiranje tri do pet ključnih zadataka prije nego što digitalni šum preuzme dan. Jednako važni su i kratki "mikro-reseti". Naime, čak i minuta svjesnog disanja između sastanaka može značajno sniziti razine stresa i vratiti jasnoću. Konačno, umjesto pokušaja da se "pobijedi" sve već prvog dana, Kožul savetuje postepeno ubrzavanje: prvi dan za mapiranje terena, drugi za jedan veći zadatak, a tek treći za povratak punom radnom ritmu. "Istinska produktivnost ne dolazi iz straha od obaveza", zaključuje ona, "već iz stabilnog i promišljenog starta".