Microshifting: način rada koji razbija radni dan od 9 do 17

Već znamo da je Covid drastično i nepovratno promijenio način na koji radimo, ali što ako budućnost posla nije rad na daljinu, već microshifting?

Tradicionalni poslovi podrazumijevali su da se radni dan vrti oko njih. Radili bismo (uglavnom) od 9 do 17, a zatim bismo ostatak dana imali za sebe, ali bi se i to često trošilo na put do kuće ili odmaranje od posla. Sada mnogi zaposlenici dane provode drugačije: malo rade, malo pauziraju, i tako do večeri. 

Taj trend zove se microshifting i on bi mogao biti budućnost posla - ili bar nekih poslova.

S obzirom na to da generacija Z voli fleksibilnost u radu, ovaj trend mogao bi postati i nova stvarnost. Prema istraživanju provedenom 2023. godine u Srbiji, skoro 70 posto ispitanika preferira hibridni ili fleksibilni radni model u odnosu na rad na daljinu ili rad u uredu.

Psihoterapeutkinja Katarina Višić očekuje da će se ovaj trend razvijati i širiti kako mlađe generacije ulaze na tržište rada.

"Ljudi sve češće ističu potrebu za autonomijom, manjom razinom stresa i većom ravnotežom između privatnog i profesionalnog života. Zanimljivo je da taj trend postoji i kod mladih: djeca i adolescenti, razmišljajući o budućim profesijama, jasno navode da ne žele tradicionalni model i da im je sloboda organizacije dana i života jedan od ključnih kriterija", kaže Višić. 

Objašnjava da to posebno dolazi do izražaja u obiteljima u kojima su roditelji zbog posla bili odsutni, što je utjecalo na funkcioniranje obitelji i zanemarivanje roditeljske uloge.

Što je zapravo microshifting?

Poznat je i slučaj mediteranskih zemalja koje već imaju nešto slično - rade ujutro, naprave pauzu za siestu, ručak ili drijemanje popodne, a onda nastave s poslom. 

Microshifting je nešto slično - on podrazumijeva da posao podijelite na dijelove ili blokove i rasporedite rad onako kako vama odgovara kroz cijeli dan.

Posebno bi mogao odgovarati roditeljima s djecom, koji bi tako mogli raditi rano ujutro, poslijepodne posvetiti djetetu, a onda nastaviti raditi. Roditelji u istraživanjima često navode kako im je rigidna struktura posla problem jer ne mogu svoje obaveze uskladiti s obavezama djece, budući da se oboje uglavnom odvija ujutro ili popodne. Mnogi poslovi ne nude fleksibilnost, što roditelje može opteretiti i emotivno i financijski.

Također, mnogi ljudi su produktivniji navečer i ne odgovara im standardna podjela dana. Mnogi vole otići u teretanu tijekom dana ili uzeti dužu pauzu nego što im zakon ili poslodavac dopušta. 

Je li na kauču lakše nego u uredu? | Depositphotos

"Microshifting može biti izuzetno koristan za određene kategorije zaposlenika, naročito kada je u pitanju ravnoteža privatnog i poslovnog života", kaže Višić. Dodaje da postoje tri skupine zaposlenika kojima ovaj način rada posebno odgovara.

Prva skupina su zaposlenici s povećanim obiteljskim obavezama: roditelji s malom djecom, višečlane obitelji, osobe koje brinu o bolesnom članu obitelji ili oni koji rade više poslova. Za njih je microshifting često idealno rješenje jer omogućava raspoređivanje energije i vremena tijekom dana. U tim slučajevima fleksibilnost čak ima preventivni učinak na iscrpljivanje koje može nastati na oba fronta - i privatnom i profesionalnom.

Drugu skupinu čine zaposlenici čiji bioritam ne odgovara standardnom radnom vremenu od 9 do 17. Kada imaju mogućnost raditi u skladu sa svojim unutrašnjim ritmom, oni su zadovoljniji, manje pod stresom i značajno efikasniji. Poslodavac, zauzvrat, dobija motiviranijeg i produktivnijeg zaposlenika.

 

Treća, sve brojnija skupina, su mlađi zaposlenici koji visoko cijene slobodu, mobilnost i mogućnost rada odakle žele. Važno im je putovati, povremeno mijenjati mjesto stanovanja i održavati zdravu ravnotežu između privatnih i profesionalnih uloga. Za njih je microshifting često jedan od ključnih kriterija pri izboru poslodavca.

Ona zaključuje da sve ove kategorije pokazuju da microshifting ne samo da može biti dobar za zaposlene, već u mnogim slučajevima predstavlja najoptimalniji model funkcioniranja.

Kod microshiftinga, poanta je u rezultatu, a ne u vremenu koje provodimo radeći, a Višić kaže da ni Srbija ne zaostaje u ovom trendu.

"Najbrže se usvaja u IT sektoru, kreativnim industrijama, marketingu, startup tvrtkama i u svim profesijama koje mogu funkcionirati projektno. Sve više firmi uvodi mogućnost fleksibilnog radnog vremena ili rada u blokovima, gdje je fokus na rezultatu, a ne na strogoj osmosatnoj prisutnosti", objašnjava.

Profesije koje nerijetko uključuju projekte adaptibilnije na trend microshiftinga | Depositphotos  

Izazovi microshiftinga

Mnogo se govori o ravnoteži posla i privatnog života, ali sada postavljamo pitanje: je li ravnoteža u striktnom odvajanju toga dvoje ili u brisanju granica? Istraživanja pokazuju da zaposlenici bez razvijene samodiscipline ili jasne strukture radnog dana često ulaze u stanje stalne dostupnosti, što može povećati stres i profesionalno sagorijevanje.

Također je teško pratiti tko kada radi i kome se kada možete obratiti. Recimo, neke zemlje imaju i zakone da ne smijete slati zaposlenicima mailove van radnog vremena. Kako biste poslali mail ako ne znate kada netko radi?

Osim toga, microshifting nije za sve. Nisu ni svi poslovi, a ni svi ljudi dizajnirani za to. Nekome je teško održavati strukturu ili slijediti plan, a drugi vole završiti s poslom i postaviti jasnu granicu da im počinje privatni život. Statistika pokazuje da je Srbija zemlja gdje svaki četvrti zaposlenik radi više od 45 sati tjedno - pitanje je kako implementirati microshifting za te zaposlenike.

"Kao i svaka dobra praksa, i microshifting ima svoje potencijalno loše strane. U mojoj psihoterapijskoj praksi pokazalo se da ovaj model rada nije dobar za dvije kategorije zaposlenika: za osobe koje ne znaju postavljati granice i za one sklone odlaganju", objašnjava Višić.

Kako dodaje, kod prve skupine, problem je što se radni dan praktički ne završava - umjesto bolje ravnoteže, oni ulaze u stanje stalne dostupnosti, što zapravo znači da se posao provlači kroz cijeli dan. 

"Loše granice često prati perfekcionizam, preuzimanje prevelike odgovornosti i sklonost mikromenadžmentu, što dodatno otežava održavanje zdravog ritma rada. To često vodi u profesionalno sagorijevanje, pojačanu anksioznost, depresivnost i probleme u partnerskom i obiteljskom funkcioniranju", kaže ona.

Nije prikladan ni osobama sklonim prokrastinaciji ili odlaganju obaveza - a vjerojatno svi znamo nekog takvog. 

"Ovaj model podrazumijeva visoku razinu autonomije u organizaciji radnog dana, a upravo je strukturiranje vremena ono s čim se oni najviše bore: teško započinju aktivnosti ili ne uspijevaju ustrajati dovoljno dugo da bi došli do cilja u predviđenom roku. Zbog toga često probijaju rokove, rade kampanjski i pod velikim stresom."

Naša sugovornica dodaje da te osobe bolje funkcioniraju u strukturiranijim sustavima, gdje postoji jasna struktura, vanjska kontrola i vodstvo. 

"U suprotnom, lako upadaju u začarani krug anksioznosti i krivnje; čak i kada ne rade, troše veliku količinu psihičke energije na brigu o odugovlačenju i samookrivljavanje zbog neefikasnosti", ističe Višić.

Na kraju krajeva, iako microshifting mnogima može donijeti slobodu i bolju ravnotežu, zaključuje ona, postoji i stvaran rizik od "brisanja granica" kod onih koji nemaju dovoljno samodiscipline ili jasnu strukturu u radu.