Između morala i ekonomije: imate dva bubrega - biste li prodali jednog?

Sasvim izvjesno imate dva bubrega. Postoji mali broj ljudi kojima biste vjerojatno donirali jedan svoj bubreg ako bi im to spasilo život. Isto tako, postoji mali broj ljudi koji bi vama donirali bubreg kada bi vam bio potreban. Problem je u tome što postoji velika vjerojatnost da nijedan od tih potencijalnih donora nije kompatibilan s vama. Drugim riječima: vaš "rezervni" bubreg može spasiti nečiji život, ali vjerojatno ne izravno život osobe do koje vam je najviše stalo.

Ekonomist sa Sveučilišta Stanford, Alvin Roth, dobio je Nobelovu nagradu za doprinos jednom od najčešćih rješenja tog problema – lancima donacija organa. Ideja je jednostavna: ako ste spremni dati bubreg kako biste spasili moj život, možda ga ne morate donirati baš meni. Vaš bubreg može otići osobi s kojom ste kompatibilni, dok moj bubreg dolazi od nečije druge voljene osobe. Tako jedan altruistični donor može pokrenuti lanac koji na kraju spašava desetke života.

Roth je 2017. godine na Kongresu o donaciji organa u Ženevi govorio o jednom takvom lancu koji je počeo 2015. Žena s Filipina, poznata pod inicijalima FW, željela je donirati bubreg svom mužu FM. Međutim, nisu bili kompatibilni. Oboje su otputovali u SAD, gdje je FM dobio bubreg od altruističnog donora iz Georgije, dok je bubreg FW presađen muškarcu u Minnesoti. Zatim je prijateljica tog muškarca, koja mu je prvotno željela donirati, dala bubreg drugom pacijentu u Washingtonu, čiji je tast zatim donirao bubreg ženi u Georgiji, i tako dalje. Do kraja godine izvedeno je 11 uspješnih transplantacija, a lanac se nastavio.

Poslije predavanja, jedan španjolski liječnik kritizirao je Rotha zbog ogromne ekonomske nejednakosti između Filipina i SAD-a, smatrajući da takvi međunarodni lanci otvaraju ozbiljna etička pitanja. Roth je odgovorio da bi pacijent bez transplantacije gotovo sigurno umro. Nefrolog mu je na to rekao: "Trebao bi biti mrtav." Kasnije je španjolska Nacionalna organizacija za transplantaciju optužila Rotha za trgovinu organima.

Roth ovu priču koristi u svojoj knjizi "Moral Economics", u kojoj pokušava ekonomski način razmišljanja primijeniti na teme koje društvo često odbija promatrati racionalno. Protivljenje lancu transplantacija iz 2015. godine, na primjer, dolazi od nefrologa koji nemaju problem sa samim lancima donacija, ali povlače granicu kod međunarodnih lanaca ili barem onih koji povezuju siromašne i bogate zemlje. Takve prigovore gotovo je nemoguće objasniti jezikom koji bi ekonomist mogao jasno razumjeti: iako u njima postoji ekonomska komponenta, u suštini to nisu ekonomski argumenti.

Knjiga se bavi onim što autor naziva "moralno odbojnim transakcijama" – terminom koji pažljivo definira kao svaki dogovor u kojem "sve strane žele sudjelovati u transakciji, dok drugi smatraju da im to ne bi trebalo dopustiti iz moralnih ili religijskih razloga, iako ti drugi ne mogu ni primijetiti da se transakcija dogodila osim ako im netko to ne kaže." Poglavlja u knjizi ne bave se samo razmjenom bubrega, već i temama poput istospolnih brakova, prostitucije, surogat-majčinstva, rekreativne upotrebe droga, asistiranog samoubojstva i lihvarenja. Libertarijanci općenito smatraju da bi takve transakcije trebale biti legalne, ali svako društvo ipak ima svoje granice.

Dobitnik Nobelove nagrade iz ekonomije, Gary Becker, često je isticao da u svijetu postoji "višak bubrega" jer (gotovo) svatko ima dva | Depositphotos

Ekonomisti poput Rotha uglavnom vjeruju da zakoni trebaju biti optimizirani prema ishodima, poput spašavanja što većeg broja života ili postizanja nekog drugog pragmatičnog maksimuma. Svaki zakon neizbježno ima argumente i za i protiv, a Roth povremeno otvoreno pokazuje i vlastite libertarijanske stavove – recimo uvjetnu podršku reguliranoj legalnoj prostituciji i surogat-majčinstvu ili plaćanju donora krvne plazme, što je legalno u SAD-u, ali gotovo nigdje drugdje. Njegovi stavovi su uvijek formulirani kroz utilitarističku logiku i zasnovani na empirijskim dokazima da takve aktivnosti povećavaju društvenu korist. Roth objašnjava da podržava legalizaciju prostitucije ukoliko ona smanjuje trgovinu ljudima, ali da bi bio protiv nje kada bi povećavala broj ljudi koji postaju žrtve trgovine.

Alvin Roth je vrlo svjestan protivljenja "odbojnim tržištima", koje obično ima korijene u religijskim i moralnim intuicijama, a ne u racionalnoj raspravi. (Rothov učtivi način da to kaže jest da argumenti Španjolaca u Ženevi nisu uspjeli formirati "osnovu za plodnu razmjenu stavova".)

Kako je Jonathan Swift navodno primijetio prije više od 300 godina, ljude ne možete uvjeriti razumom da izađu iz nečega u što nisu razumom ni ušli. Roth koristi blago pejorativan termin Jonathana Haidta, "moralna zapanjenost" (moral dumbfounding), koji Haidt definira kao "tvrdoglavo i zbunjeno održavanje moralnog suda bez podržavajućih razloga".

Ipak, Roth se nikada u potpunosti ne hvata u koštac s inherentnom teškoćom stvaranja discipline "moralne ekonomije", koja često udara izravno u instinktivne moralne reakcije, uključujući i stav da je sama ekonomija moralno sumnjiv sluga kapitalizma i samim time upitna od početka. Kao što ekonomisti J. W. Mason i Arjun Jayadev pišu u svojoj knjizi "Against Money", "tržišta su u mnogim aspektima čudne i uznemirujuće institucije, koje krše većinu moralnih intuicija ljudi."

Većina područja koja Roth obrađuje u svojoj knjizi tradicionalno je bila u nadležnosti institucija poput crkve ili medicinske profesije, koje sebe vole vidjeti kao iznad, ili čak suprotstavljene financijskim interesima. Kao ekonomistu, Rothu je prirodno ove probleme analizirati kroz novčanu vrijednost. Međutim, kako i sam primjećuje, čim se uključi novac, protivnici određene politike gotovo uvijek počinju glasno govoriti o eksploataciji siromašnih od strane bogatih, bez obzira na to je li to uistinu njihov glavni razlog.

U širem smislu, ekonomisti često polaze od ideje da se, kada je neki resurs oskudan – bilo da su to bebe, plazma, bubrezi ili ljudske jajne stanice – cjenovni mehanizam može koristiti za povećanje ponude. To se uklapa u njihovu osnovnu logiku da tržišta stvaraju dobitke kroz razmjenu. Drugi dobitnik Nobelove nagrade iz ekonomije, Gary Becker, često je isticao da u svijetu postoji "višak bubrega" jer (gotovo) svatko ima dva.

Rad iz 2022. godine procjenjuje kako bi izgledalo tržište u SAD-u ako bi Amerikancima bilo dopušteno prodati jedan od svojih bubrega: tržišna cijena bubrega (koja bi bila isplaćena donoru) iznosila bi 77.000 dolara; godišnje bi se obavilo dodatnih 71.000 transplantacija, čime bi ti pacijenti bili spašeni dijalize i prijevremene smrti; a ušteda na troškovima dijalize iznosila bi 1,2 milijuna dolara po pacijentu. Čak i nakon plaćanja donora i posttransplantacijskih medicinskih troškova, uštede za Medicare bile bi oko sedam milijardi dolara godišnje, uz otprilike 47.000 spašenih života godišnje. Istovremeno, donori bi zajedno primili oko sedam milijardi dolara godišnje, što bi im pomoglo na načine koje je teško kvantificirati, ali koji su svakako značajni.

Ekonomistima je prirodno da ljudskom životu dodijele novčanu vrijednost | Depositphotos

U ovom trenutku ekonomske intuicije često se razilaze s onima koje imaju zakonodavci. Ekonomistima je prirodno ljudskom životu dodijeliti novčanu vrijednost – da, na primjer, zaključe kako je opravdano potrošiti deset milijuna dolara na izgradnju zaštitne ograde na autocesti koja bi spasila jedan život godišnje, ali da potrošiti 500 milijuna nije. Međutim, takva vrsta moralne aritmetike je nešto o čemu ni političari ni birači ne vole razmišljati: lakše je jednostavno reći "ne može se staviti cijena na ljudski život" i tu stati.

U slučaju prodaje bubrega, ekonomist polazi od pretpostavke da 77.000 dolara ima najveću vrijednost za nekoga tko je siromašan, i da davanje tog iznosa siromašnijoj osobi stvara više blagostanja i korisnosti nego davanje bogatijoj. Zbog toga ne bi bilo ništa sporno – naprotiv – ako bi većina onih koji prodaju svoje bubrege bili siromašni, a ne bogati.

Ali takav stav nije popularan. Roth se prisjeća jednog političara iz Britanske Kolumbije koji je rekao da bi mu bilo daleko prihvatljivije da prodavači budu studenti kojima treba novac za izlazak nego samohrane majke koje primaju socijalnu pomoć. Na određenoj razini siromaštva ljudi zaista "moraju" uzeti novac, što odluku o prodaji bubrega čini više oblikom eksploatacije nego potpuno dobrovoljnim izborom. Zbog toga se naknade za donore jajnih stanica u SAD-u određuju tako da pokriju neugodnost i vrijeme donora, ali ne smiju biti toliko visoke da se smatraju "prisilnim" ili "koercitivnim".

Ovo su područja, prema Rothu, u kojima se "ekonomisti i etičari često ne slažu i često djeluje kao da govore jedni pored drugih", a da i ne govorimo o znanstvenicima koji zauzimaju apsolutistički stav "da se ljudsko tijelo kao takvo ne smije promatrati kao predmet trgovine". Obrana politike na temelju toga da ona spašava živote možda se ekonomistu poput Rotha čini neoborivom, ali široj javnosti to lako može izgledati kao igranje Boga.

Roth u uvodu piše da "strane na suprotnim stranama ovih moralno spornih pitanja ponekad ne samo da vjeruju da njihovi protivnici imaju loše argumente, već i da su oni sami loši ljudi". Ono što sekularni doživljavaju kao zdrav razum, katolicima može izgledati kao bogohuljenje. Upravo zato što su ove debate ukorijenjene u društvenim normama starim tisućama godina, one su i prostor u kojem je izuzetno teško mijenjati stavove. Pogotovo kada je osoba koja to pokušava – ekonomist.