Prvi pucnjevi Trećeg svjetskog rata bit će ispaljeni u svemiru

U svojim brifinzima za novinare nakon što Sjedinjene Države napadnu neku zemlju – što je redovita pojava ovih dana – Dan Caine, načelnik združenog stožera, nikada ne zaboravlja odati priznanje Svemirskim snagama i njihovim "čuvarima" (guardians), kako se nazivaju pripadnici te službe. I to s dobrim razlogom. Bilo da Amerika upadne u Venezuelu ili bombardira Iran, ona prvo oslijepi i ogluši svoje protivnike, a to neizbježno uključuje resurse i tehnologije u svemiru koji komuniciraju s opremom na zemlji ili je ometaju.

Međutim, ni Venezuela ni Iran nisu tehnološki ravnopravni Americi u svemirskoj domeni. Pitanje koje zaokuplja najsjajnije umove svemirskog ratovanja jest, umjesto toga, kako će izgledati sljedeći veliki rat kada protivnik bude Rusija ili Kina; ili, ne daj Bože, obje istovremeno.

Kako bih zavirio u te scenarije, nedavno sam razgovarao (neslužbeno) s upućenim osobama u Washingtonu i Colorado Springsu, sjedištu baze Svemirskih snaga Peterson, koja udomljuje nekoliko integriranih zapovjedništava, uključujući ono za svemir. Ovdje iznosim vlastite dojmove temeljene na tim razgovorima.

Jedna točka oko koje su se svi složili jest da će prvi pucnji sljedećeg svjetskog rata gotovo sigurno biti ispaljeni u svemiru (uz istovremenu razmjenu plotuna u kibernetičkom prostoru, koji se sve više preklapa sa svemirskom domenom). Kontroverza se vodi oko toga kakav bi oblik napad poprimio i je li Amerika, posebno, ranjiva na "svemirski Pearl Harbor".

Sve velike vojne sile danas, a osobito SAD, Kina i Rusija (tim redoslijedom prema razini sofisticiranosti), koriste svemir za špijuniranje, mapiranje i praćenje svojih neprijatelja, kao i za usmjeravanje vlastitih snaga i vatrene moći. To ih sve obvezuje na posjedovanje ofenzivnih i defenzivnih planova kako bi uništili satelite i zemaljske postaje svojih protivnika, istovremeno štiteći što je više moguće vlastitih.

U najmanju ruku, to uključuje elektromagnetsko ometanje koje se već redovito događa, čak i ako rijetko dospije u naslove medija. Ova vrsta interferencije obično je privremena i sama po sebi se ne bi smatrala povodom za rat (casus belli). Neprijateljskiji oblici napada uključuju usmjerenu energiju poput lasera ili fizičke projektile ispaljene iz iste svemirske orbite ili sa zemlje.

Napad bi također mogao poprimiti oblik satelita koji se zabijaju, gutaju ili na drugi način oštećuju druge satelite. SAD pomno prati ruske satelite koji su mi opisani kao "babuške" – jedan se otvara kako bi oslobodio drugi, koji potom može obavljati mirnodopske popravke ili se, po zapovijedi, pretvoriti u kinetičko borbeno vozilo. Kina posjeduje satelite s robotskim rukama koji, ponovno, mogu biti ili miroljubivi sakupljači otpada ili postati kugle za rušenje.

Kao i uvijek u povijesti ratovanja i naoružanja, ubrzana inovacija u svemiru već je pokrenula utrku u naoružanju u određenim orbitama, osobito onima relativno blizu Zemlje. Rivali uključuju i isključuju potisnike svojih satelita u odvažnim orbitalnim "zračnim borbama" (dogfights) koje se mogu protegnuti na više dana.

Takvi okršaji nisu zanemarivi pri brzinama od 28.000 kilometara na sat. Štoviše, SAD danas nema nužno tehnološku prednost u tim igrama. Koristeći atmosfersku analogiju, američki vojni sateliti manevriraju više poput Boeinga 747 (dakle, ne baš okretno), dok Svemirski snage žele da se kreću poput lovaca F-15.

Veća obrambena prilagodba je arhitektonska. Povijesno gledano, američka vojska preferirala je lansiranje relativno malog broja, ali visokotehnološki naprednih i skupih satelita. Oni danas izgledaju kao "velike, goleme, tuste i privlačne mete", kako ih naziva jedan general, gotovo mameći protivnike na preventivni udar.

Otuda trend prema "proliferaciji", koja cilja na namjernu redundanciju i decentralizaciju, s mnogo jeftinih satelita umreženih u konstelacije, tako da protivnicima postaje manje isplativo uništiti bilo koji pojedinačni čvor. (Slična je logika potaknula Pentagon 1960-ih da distribuira svoje komunikacijske sustave, što je dovelo do modernog interneta.)

Dok SAD svoje svemirske snage čini otpornijima, protivnici prilagođavaju vlastitu taktiku. Zastrašujući scenarij koji je privukao pozornost Kongresa početkom 2024. godine jest ruski plan za lansiranje satelita s nuklearnim oružjem. Moskva je demantirala izvješća, no moji sugovornici smatraju ih realističnima, a direktor nacionalne obavještajne službe rekao je Kongresu ovog mjeseca da ruski "razvoj nuklearnog protusvemirskog oružja predstavlja najveću pojedinačnu prijetnju svjetskoj svemirskoj arhitekturi".

Atomska bomba u svemiru ne bi izravno ubila ljude na Zemlji, niti svojom eksplozijom niti zračenjem. No kako mi je objasnila Kari Bingen iz Centra za strateške i međunarodne studije, nuklearne detonacije u svemiru mogle bi nadjačati otpornost umreženih konstelacija tako što bi čitave orbite učinile neupotrebljivima.

Eksplozija bi najprije uništila sve satelite u vidnom polju elektromagnetskim pulsom koji prži elektroniku. Zatim bi ostavila zonu zračenja koja uništava sve ostale strojeve u orbiti dok prolaze kroz nju tijekom svojih revolucija.

Takvo bi oružje bilo masovno kršenje Ugovora o svemiru iz 1967. godine. Točnije, ono bi predstavljalo alat prisile, provokaciju i prijetnju koja ne bi mogla ostati bez odgovora. U strateškom smislu, to bi bilo usporedivo sa sovjetskim planovima o stacioniranju atomskih bombi na Kubi 1962. godine, što je dovelo do krize koja je zamalo završila atomskim holokaustom.

Čak i bez atomske bombe u svemiru, prijetnja da orbite postanu neupotrebljive ukazuje na drugu opasnost, "tragediju zajedničkih dobara". Koliko god se svemir ljudskom oku činio praznim, on zapravo postaje opasno krcat, ne samo novim komercijalnim satelitima, već i ostacima svih onih uništenih.

Učinite li svemir nedostupnim, slobodno možete ugasiti svjetsko gospodarstvo

Promatrači svemira procjenjuju da oko 130 milijuna komada smeća već kruži oko Zemlje, od čega je oko 35.000 dovoljno veliko (recimo, veličine naranče) da ih se može pratiti. No čak i krhotina veličine graška, putujući svemirskim brzinama, može uništiti operativni satelit ili letjelicu. Te kolizije zatim stvaraju još više ostataka koji uništavaju još više satelita, i tako dalje u paklenoj kaskadi poznatoj kao Kesslerov sindrom, koja bi čitave slojeve svemira mogla ostaviti funkcionalno mrtvima.

Te orbite igraju ključnu ulogu u našem svakodnevnom životu. Osim očigledne upotrebe poput navigacije u automobilu, sateliti također omogućuju komunikaciju koja nam dopušta plaćanje kreditnim karticama, punjenje spremnika goriva ili čak prehranu (budući da se i moderna poljoprivreda oslanja na svemir). Učinite li svemir nedostupnim, slobodno možete ugasiti svjetsko gospodarstvo.

Važna strateška pojedinost jest da se društva oslanjaju na svemir u različitoj mjeri, što stvara asimetrije u ranjivosti. Amerika i njezini europski i azijski saveznici najviše su ovisni. (Njemački ministar obrane nedavno je nazvao svemir Ahilovom petom svoje zemlje.) Kina postaje sve ranjivija kako sustiže SAD. Rusija je, nasuprot tome, razmjerno manje izložena; veći dio njezina gospodarstva mogao bi nastaviti funkcionirati ako bi svemir odjednom "potamnio".

 

Ta asimetrija objašnjava zašto SAD općenito ima drugačiji pristup svemiru od Rusije ili Kine. Budući da Washington želi očuvati svemir kao domenu, tamo ne bi pokrenuo sveopći preventivni rat radi taktičke prednosti na zemlji. Moskva bi, naprotiv, mogla pokušati spriječiti vojni poraz na Zemlji početnim udarom u svemiru, računajući da bi lakše preživjela ono što slijedi.

U takvom bi se scenariju čovječanstvo jednim potezom moglo vratiti na razvojni stupanj prethodnog stoljeća, ako ne i u predindustrijsko doba. Šteta i patnja bili bi manji od onih nakon zemaljskog atomskog rata, ali i dalje veći od bilo čega što možemo zamisliti danas, kada nas okupira zatvaranje samo jednog tjesnaca na Bliskom istoku.

SAD će, kao i njegovi saveznici i protivnici, naravno nastaviti usavršavati svoje vještine u svemirskom ratovanju. Čak ni planovi Washingtona za "Zlatnu kupolu" (Golden Dome) – konstelaciju satelita koja bi otkrila i oborila nadolazeće projektile s bilo kojeg mjesta – nisu ništa kategorički novo; jedina konceptualna inovacija bilo bi postavljanje presretača u svemir, dok se oni trenutno nalaze samo na zemlji.

Pa ipak, sve bi zemlje, a osobito tri najmoćnije vojne sile, bile mudre kada bi u svoje ratne igre ugradile lekcije nuklearnog strateškog planiranja, a posebno bauk uzajamno zajamčenog uništenja (Mutual Assured Destruction): Najbolja strategija nije ona koja bi im omogućila pobjedu u sljedećem ratu, već ona koja će ga spriječiti.