Svi smo zarobljeni u Trumpovu pogledu na svijet iz 1980-ih

Uzmite trenutak i razmislite o sljedećem, prilično izvanrednom nizu događaja.

Krajem prošlog tjedna američki su dužnosnici u razgovoru za The Washington Post otkrili da je Rusija Iranu davala podatke o ciljevima za napade na američku vojnu imovinu u Perzijskom zaljevu. U tim je napadima dosad poginulo sedam američkih vojnika, a više od 150 ih je ranjeno. Oštećen je i radar vrijedan 1,1 milijardu dolara, jedan od samo šest takvih sustava na svijetu.

Nakon toga CNN je objavio da Rusija Iranu pomaže i s taktikama uporabe dronova koje je razvila tijekom borbi u Ukrajini.

Iranski napad uglavnom se oslanjao na jurišne dronove Shahed vrijedne oko 40.000 dolara. Dio njih morali su rušiti američki saveznici iz Zaljeva koristeći protuzračne rakete PAC-3 iz sustava Patriot PAC‑3 missile, čija cijena doseže tri do četiri milijuna dolara po komadu. Do sada su potrošili oko 800 tih presretača visoke klase, više nego što je Ukrajina dobila tijekom četiri godine rata.

Dok se sve to odvijalo, Kijev je ponudio, a zatim i ustupio dio svojih jedinstvenih i jeftinijih tehnologija za obranu od dronova kako bi zaštitio upravo one ciljeve u Zaljevu koje je Kremlj pomagao Teheranu gađati.

 

A onda je uslijedilo iznenađenje. Kako je u četvrtak primijetio britanski ministar obrane John Healey, nije neočekivano to što Moskva pomaže svom savezniku Iranu protiv SAD-a, države koju obje vide kao glavnog protivnika. Iznenadio je odgovor američkog predsjednika, koji je ponovno pokazao da više vjeruje ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu nego vlastitim obavještajnim službama.

Donald Trump nije zahvalio Ukrajini niti je ukorio Rusiju. Tvrdnje da je Moskva Iranu dijelila podatke o ciljevima odbacio je kao nevažne. Nazvao je Putina i, kako je rekao, vodio "dobar" razgovor o ratu u Ukrajini. Prema riječima njegova posebnog izaslanika Stevea Witkoffa, prihvatio je riječ bivšeg operativca KGB-a kada je ovaj porekao da pomaže Teheranu. Zatim je na mjesec dana privremeno ublažio sankcije na rusku naftu, čime je Kremlju otvorio novi izvor prihoda za nastavak invazije na Ukrajinu. Poručio je i da bi takvo olakšanje mogao učiniti trajnim.

Trump već desetljećima zagovara približavanje Moskvi | Bloomberg

Sve to djeluje toliko paradoksalno da se nameće pitanje postoji li išta što bi Putin mogao učiniti, a da poljulja Trumpovo uporno uvjerenje kako s Kremljem može izgraditi prijateljski odnos. Čisto sumnjam.

Jer koliko god Trump često djelovao nepredvidivo i nedisciplinirano, dovoljno je pogledati njegovo najnovije kolebanje oko toga je li Hormuški tjesnac otvoren za plovidbu ili miniran, u svojim temeljnim uvjerenjima pokazuje iznenađujuću dosljednost. Mnoga od njih formirao je još prije četrdesetak godina. Njegova vanjska politika danas zato podsjeća na Spotify playlistu iz osamdesetih koja svira iste pjesme četiri desetljeća kasnije. Među najvećim "hitovima" su zbližavanje s Moskvom, bombardiranje Irana, omalovažavanje NATO-a i ponovno podizanje trgovinskih carina.

Posljedice tog svojevrsnog povratka u prošlost teško je precijeniti, jer Trump danas raspolaže golemom vojnom, političkom i ekonomskom moći. Njegova "playlista" gura svijet prema nizu neočekivanih, nezdravih i potencijalno vrlo dubokih promjena.

Pogledajmo primjer Rusije. Trump simpatizira Moskvu barem od 1986. godine, kada su mu se prvi put približili tadašnji sovjetski veleposlanik u SAD-u Yuri Dubinin i njegova kći Natalia. Već sljedeće godine odveli su ga privatnim zrakoplovom u SSSR kako bi razmotrio mogućnost izgradnje i upravljanja dvama hotelima "Trump Tower" u zajedničkom projektu sa sovjetskom turističkom agencijom Intourist.

 Trump i dalje vjeruje da s Putinom može izgraditi partnerski odnos | Bloomberg

Kardiolog i dobitnik Nobelove nagrade za mir Bernard Lown kasnije je ispričao da mu je Trump 1986. rekao kako bi Hladni rat mogao završiti za sat vremena. Kada se 1987. vratio iz Moskve, počeo je spominjati mogućnost kandidature za predsjednika i potrošio gotovo 100.000 dolara na oglase preko cijele stranice u novinama. U njima je tvrdio da SAD ne bi trebao dopuštati da Japan i Saudijska Arabija besplatno uživaju zaštitu američkog obrambenog proračuna. Ubrzo nakon toga, u emisiji Larry King Live iznio je slične kritike i na račun NATO-a.

Kada je Donald Trump 2024. drugi put ušao u Bijelu kuću, Sovjetski Savez više nije postojao. Rusija je u međuvremenu napala Ukrajinu i među zahtjevima iznijela i razgradnju velikog dijela NATO-a. No Trumpovi stavovi ostali su gotovo isti kao osamdesetih. I dalje Rusiju vidi kao neiskorištenu poslovnu priliku s kojom bi SAD trebao razvijati prijateljske odnose. I dalje vjeruje da može riješiti svaku prepreku, u ovom slučaju otvoreni rat, u nekoliko sati. I dalje želi da članice NATO-a izdvajaju više za obranu, a i dalje nije uvjeren koliko savez zapravo koristi Sjedinjenim Državama.

Jednako dosljedni ostali su i njegovi stavovi o Iranu. Još 1980. u jednom televizijskom intervjuu rekao je da je SAD trebao poslati vojsku u Iran i preuzeti kontrolu nad naftnim resursima čim je nova vlast zarobila američke taoce. Godine 1988. izjavio je da bi SAD trebao zauzeti otok Kharg, glavni iranski terminal za izvoz nafte, čim Iran ponovno napravi potez koji Washington smatra neprihvatljivim. Prema nekim informacijama iz medija, opcija preuzimanja Kharga ponovno se razmatra u Bijeloj kući.

Trumpovi stavovi o trgovini, temeljeni na logici da jedna strana uvijek gubi dok druga dobiva, također su se oblikovali osamdesetih. U istom intervjuu u emisiji Larryja Kinga tvrdio je da je slobodna trgovina iluzija i da ostatak svijeta iskorištava Sjedinjene Države. Promijenilo se samo ime glavnog negativca globalne trgovine. Tada je to bio Japan. Danas je to Kina.

Trump i danas trgovinu promatra kroz logiku pobjednika i gubitnika | Bloomberg

Dosljednost može imati vrijednost i određeni integritet. No imati stav jedna je stvar, a razviti strategiju i prilagoditi politike kako bi se postigao cilj nešto je sasvim drugo. Okolnosti se mijenjaju. Predsjednik koji vlastita uvjerenja ne preispituje i koji se okružuje laskavcima umjesto stručnjacima može uzdrmati postojeći poredak, ali za ostvarenje željenog rezultata treba sreću strijelca koji pogađa metu naslijepo.

Nedavni događaji pokazuju koliko takva nepromjenjivost može iskriviti donošenje odluka. Prije nekoliko mjeseci ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski predstavio je Trumpu prezentaciju u kojoj je ponudio američkoj strani tehnologiju za obranu od dronova u Perzijskom zaljevu. Dužnosnici Bijele kuće kojima je prijedlog proslijeđen odbacili su ga kao politički performans, iako je potreba bila očita, a Ukrajina već dokazala da takva rješenja može razviti i primijeniti. Čak i kada su SAD počele jačati protuzračnu obranu u Zaljevu uoči mogućeg rata, nitko nije pomislio nazvati Kijev dok Shahedi već nisu počeli padati.

Zelenski je Washingtonu ponudio tehnologiju za obranu od dronova, ali je Bijela kuća prijedlog odbacila | Bloomberg

To se pokazalo kao pogreška s ozbiljnim posljedicama. Proizašla je iz nepovjerenja prema čelniku koji je pokušavao uvjeriti Trumpa da stane na stranu njegove zemlje protiv Rusije, ali i iz pogrešne procjene kako će iranski režim reagirati na napad koji smatra egzistencijalnom prijetnjom. Ako je suditi prema izjavi koju je Iran objavio u četvrtak u ime novog vrhovnog vođe Mojtabe Khameneija, Teheran se priprema za dugotrajan rat.

Sličan obrazac vidi se i u načinu na koji je administracija objašnjavala odluku o ulasku u rat s Iranom. Trump i njegovi suradnici iznijeli su čitav niz proturječnih opravdanja i nejasnih ciljeva. Najjednostavnije objašnjenje vjerojatno je i najbliže istini: riječ je o potezu koji je Trump želio povući još od 1979. godine, kao odgovor na iranske napade i poniženja koja je, po njegovu mišljenju, pretrpio SAD. Sada je dobio priliku koju nije htio propustiti.

Trump već dugo ima prilično jasnu viziju Bliskog istoka, a ona se najbolje vidi u sporazumima Abraham Accords koje je dogovorio tijekom svog prvog mandata. U središtu te ideje nalazi se logika tržišta koja bi trebala potisnuti vjerski fanatizam, omogućiti dublju regionalnu integraciju Izraela te ponovno uključiti Iran i njegovo energetski bogato gospodarstvo u globalnu ekonomiju u kojoj glavnu riječ imaju Sjedinjene Države. No nije jasno vode li potezi koje sada povlači do tog cilja.

U stvarnom vremenu sada gledamo tko je bio u pravu - Trump ili sedmorica njegovih prethodnika u Ovalnom uredu koji su razmatrali odnos koristi i troškova rata s Iranom i na kraju zaključili da u takav sukob ne treba ulaziti.