Zašto američki predsjednik može započeti rat bez odobrenja Kongresa

Kada bombardirate državu i uklonite njezinog vođu, to je čin rata.

Prema američkom Ustavu, Kongres mora objaviti rat ili na drugi način odobriti uporabu sile prije nego što predsjednik može poduzeti takvu akciju. Nije važno je li riječ o Iranu (gdje su zajednički američko-izraelski napadi u kojima je ubijen vrhovni vođa Ali Hamenei već doveli do odmazde), Venezueli (gdje je Trumpova administracija u siječnju otela predsjednika Nicolása Madura) ili Libiji (gdje je Obamina administracija sudjelovala u bombardiranju 2011. godine koje je dovelo do svrgavanja Moamera Gadafija). Također, nevažno je je li taj vladar moralno odbojan ili je potvrđeni doživotni neprijatelj SAD-a. To se prema Ustavu i dalje računa kao rat, a da ne spominjemo međunarodno pravo.

U vrijeme nastanka Ustava, Kongres je imao ne samo pravnu ovlast već i moć osigurati da predsjednik ne može započeti rat bez njegovog odobrenja. Nije postojala stalna vojska, pa ju je Kongres morao okupiti i financirati. Kongres je također kontrolirao državnu blagajnu, a nijedan sukob nije mogao dugo trajati bez posebnog izdvajanja sredstava.

U modernom svijetu koji se oblikovao nakon Drugog svjetskog rata, predsjednik ima pristup najsmrtonosnijem arsenalu na svijetu i ozbiljnim vojnim snagama. Ako se odluči započeti rat bez odobrenja Kongresa, to mu često pođe za rukom.

Alat koji je Kongres stvorio kako bi ograničio predsjednikove ovlasti za započinjanje ratova je Rezolucija o ratnim ovlastima (engl. War Powers Resolution) iz 1973. godine, koja je donesena nakon što je bivši predsjednik Richard Nixon ilegalno bombardirao Kambodžu i Laos, znatno proširivši opseg Vijetnamskog rata bez odobrenja Kongresa. Ta rezolucija zahtijeva od predsjednika da obavijesti Kongres u roku od 48 sati od početka sukoba te mu daje 60 dana za nastavak vojnih operacija. Ako Kongres u tom roku ne odobri upotrebu sile ili ako u tom roku donese rezoluciju kojom blokira akciju, sukob postaje formalno nezakonit.

Demokrati u Zastupničkom domu sada razmatraju donošenje upravo takve rezolucije u vezi s novim ratom u Iranu. Čak i ako ona prođe, predsjednik Donald Trump je neće potpisati. Dani kada je Kongres mogao donijeti Rezoluciju o ratnim ovlastima unatoč Nixonovom vetu čine se kao relikt daleke prošlosti jer to i jesu.

Osim toga, predsjednici se jednako tako mogu izvući i potpunim ignoriranjem Rezolucije o ratnim ovlastima. Godine 1999. predsjednik Bill Clinton nastavio je bombardirati Kosovo dva tjedna nakon isteka 60-dnevnog razdoblja bez odobrenja Kongresa.

Još je skandaloznije to što je administracija predsjednika Baracka Obame zauzela pravni stav da se bombardiranje Libije ne smatra sukobom u smislu Rezolucije o ratnim ovlastima jer je misija bila "ograničena"; napadi su izvođeni iz zraka, pa je "izloženost američkih snaga bila ograničena", a stoga je i "rizik od eskalacije" bio ograničen prema stavu Državnog tajništva pod Hillary Clinton. To je bilo u suprotnosti sa stavovima Ureda pravnog savjetnika pri Ministarstvu pravosuđa i Ministarstva obrane.

Obamino priklanjanje tom pravnom pogledu otvorilo je vrata bilo kojem drugom predsjedniku da poduzima zračne napade i pritom tvrdi da se Rezolucija o ratnim ovlastima u tom slučaju ne primjenjuje. Drugim riječima, jednostrano predsjedničko vođenje rata postalo je de facto legalno pod Obamom. Trumpov napad na Iran pokazuje točno zašto je to bila povijesna pogreška. Bez obzira na to traje li trenutni rat s Iranom dulje od 60 dana, to je i dalje rat. Bez obzira na to je li bilo pametno započeti rat, Ustav zahtijeva da Kongres bude uključen u donošenje odluka o njemu.

Problem je možda sada jasniji, barem Demokratima, jer je Trump učinio više od bilo kojeg drugog predsjednika u povijesti da umanji ulogu Kongresa kako bi mogao vladati bez da se obazire na zakon. No sustavni problem je postojao i prije Trumpa. Zakonitost napada po nalogu predsjednika ne može ovisiti o tome hoće li se iranski režim urušiti, kao što se Gadafijev urušio, ili će uspjeti opstati i voditi produženi rat protiv SAD-a, što bi se u slučaju Irana i moglo dogoditi. Niti se može oslanjati na pretpostavljenu neranjivost američkih snaga koje su sada itekako ugrožene. Rat se mora shvatiti kao rat.

 

Da budemo jasni, Kongres bi trebao pokušati izglasati Rezoluciju o ratnim ovlastima, čak i ako se taj trud pokaže uglavnom simboličnim. To je sve što Kongres danas može učiniti po pitanju objave rata. Ta je ovlast bila temeljna za autore američkog Ustava, a njezin gubitak mijenja ravnotežu moći unutar ustavnog poretka, i to ne nabolje.