Sudbina Irana u rukama Islamske revolucionarne garde. Evo o kome se radi

Američki i izraelski zračni napadi u kojima je ubijen iranski vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamenei, stvorili su najveći vakuum moći od revolucije 1979. godine. Iako je imenovano privremeno vijeće koje će preuzeti njegove dužnosti, stvarna moć nad budućnosti Irana leži u rukama Islamske revolucionarne garde (IRGC).

Garda, koja djeluje odvojeno od iranske vojske, upravlja golemim carstvom koje obuhvaća cjelokupni obrambeni sustav zemlje. Ona oblikuje vojnu politiku i zapovijeda vlastitim raketnim i mornaričkim snagama, kao i ključnim kibernetičkim operacijama, te nadzire građevinski sektor i kritičnu infrastrukturu. IRGC kontrolira prometna čvorišta i ima ogroman utjecaj u energetskom sektoru, služeći kao ključni posrednik za kupce iranske nafte pod sankcijama.

Hamenei je s IRGC-om održavao uzajamno koristan odnos, oslanjajući se na njega kako bi osigurao svoju vlast dok mu je zauzvrat jamčio odanost. Sada, nakon njegove smrti, ta skupina ima priliku odlučiti ne samo tko će ga zamijeniti, već i hoće li Islamska Republika opstati te u kojem obliku.

Što je zapravo Islamska revolucionarna garda?

Desetljeća zapadnih sankcija protiv iranskog nuklearnog i raketnog programa te njihovo pooštravanje tijekom rata s Irakom (1980. – 1988.) ubrzala su razvoj IRGC-a iz grane vojske stvorene za zaštitu revolucije i poretka koji je iz nje proizašao u ekonomsku i političku silu.

Pripadnici Islamske revolucionarne garde | Bloomberg

Važno je napomenuti da IRGC nije jedinstven entitet. Neke frakcije su militantnije i ideološki zagriženije te nepopustljive u vezi pregovora sa SAD-om ("Velikim Sotonom")  dok su druge pragmatičnije i spremnije razmotriti sve što bi očuvalo povlašteni položaj IRGC-a unutar sustava.

Ratni brod IRGC-a | Bloomberg

Prema procjenama SAD-a, skupina broji oko 200.000 aktivnih vojnika i još 600.000 dragovoljaca, uključujući paravojnu skupinu Basidž. No te brojke ni približno ne dočaravaju doseg organizacije čiji su bivši članovi u velikoj mjeri premrežili iransko društvo.

Iako Garda ima najveću priliku za osiguranje opstanka poretka (sveprisutna je, naoružana i dobro financirana), ona je ujedno i skupina koja može najviše izgubiti ako sustav padne.

Tko bi mogao ispuniti vakuum moći?

U sadašnjim i bivšim redovima IRGC-a postoje razni kandidati. Veterani Garde upravljaju najosjetljivijim dijelovima iranske vojske, od balističkih projektila i dronova do nuklearnog programa koji već desetljećima dovodi Teheran u sukob sa Zapadom. Mnogi od njih obnašaju i istaknute političke uloge, uključujući ministra vanjskih poslova Abasa Arakčija i šefa nacionalne sigurnosti Alija Laridžanija.

Ali Laridžani | Bloomberg

Među ostalim preživjelim visokim dužnosnicima ističu se predsjednik Irana Masud Pezeškijan i predsjednik parlamenta Muhamed Bager Galibaf. Još uvijek nema vijesti o Hameneijevom sinu Mojtabi koji se smatra potencijalnim nasljednikom svog oca.

Novi moćnik (ili kolektivno vodstvo) mogao bi konsolidirati vlast, čime bi potencijalno marginalizirao ili oslabio ulogu sljedećeg vrhovnog vođe. Kako bi opstalo i suzbilo nemire, novo vodstvo moralo bi se pozabaviti problemima koji su nagnali ljude na prosvjede u tjednima prije napada, počevši od inflacije veće od 40 posto i valute koja je u protekloj godini izgubila više od polovice svoje vrijednosti.

Tko bira novog vođu?

Privremeno vijeće preuzelo je dužnosti vrhovnog vođe do imenovanja nasljednika. To vijeće čine predsjednik Masud Pezeškijan, šef pravosuđa i ajatolah Alireza Arafi, visoki vjerski autoritet. Odgovornost za odabir sljedećeg vođe pada na klerikalno tijelo pod nazivom Skupština stručnjaka, čije članove bira narod na izborima, ali tek nakon što ih potvrdi drugo, neizabrano tijelo, tzv. Vijeće čuvara. Još se ne zna kada će se Skupština stručnjaka sastati.

Brzina kojom je objavljena Hameneijeva smrt ukazuje na to da ju je bilo nemoguće zataškati ili da je nasljednik možda već odabran iza kulisa, tvrdi Mehran Kamrava, profesor politologije na Sveučilištu Georgetown u Katru.

Što je s kandidatima izvan zemlje?

Vanjske oporbene figure su malobrojne te duboko dijele javnost, a vlada je ugušila svaki pokušaj formiranja opozicije unutar zemlje. Analitičari ističu da su šanse da netko u egzilu preuzme vlast male.

Reza Pahlavi | Bloomberg

Reza Pahlavi, bivši iranski prijestolonasljednik i sin svrgnutog šaha, nametnuo se tijekom nedavnih prosvjeda kao simbol okupljanja za dio građana te je početkom siječnja pomogao izvesti tisuće ljudi na ulice. Međutim, on je i dalje polarizirajuća figura unutar Irana jer ga mnogi povezuju s monarhijom njegove obitelji prije revolucije i dovode u pitanje bi li njegov povratak donio stvarne promjene ili bi samo oživio staru elitu. Važno je pitanje i bi li imao podršku u inozemstvu, budući da bi vanjska podrška (posebno iz SAD-a) mogla ojačati njegov legitimitet, ali i pojačati percepciju da njegova privlačnost ovisi o stranom utjecaju, a ne o domaćoj legitimnosti.

Trita Parsi, izvršni popredsjednik think tanka za vanjsku politiku Quincy Institute, rekao je da je vjerojatnije da će frakcije unutar režima preuzeti vlast te da bi one mogle biti još beskompromisnije.

Izvor: Bloomberg Economics

Želi li Islamska revolucionarna garda uistinu vladati?

Nakon što su svjedočili kako se libanonski Hezbollah bori s tranzicijom iz naoružane milicije u formalnu vladajuću silu, moguće je i da među članovima Garde nema puno interesa za preuzimanjem izravne kontrole.

Vlast bi Gardu opteretila odgovornošću za iranske isprepletene ekonomske, političke, društvene i ekološke krize, što sa sobom vuče teške odluke. To je daleko od njezine trenutne povlaštene uloge dominantnog političkog i vojnog aktera koji ima utjecaj iz sjene i djeluje kao posrednik moći za gospodarstvo koje Svjetska banka procjenjuje na oko 475 milijardi dolara.

Ono što znamo jest da IRGC nije klerikalno tijelo. Njegovi vođe možda bi bili spremni razmotriti ograničene društvene reforme, poput ublažavanja ograničenja za žene. No to bi moglo ići na štetu građanskih i političkih sloboda s manjom tolerancijom prema prosvjedima, strožom kontrolom interneta i oštrijim kaznama za neistomišljenike. U inozemstvu bi vjerojatno krenuli u obnovu i jačanje svoje mreže regionalnih posrednika.