Amerika i Iran na rubu rata: Koji je krajnji cilj?

Sve je vjerojatnije da će SAD ponovno zaratiti s Iranom, a ovaj put to možda neće biti samo ciljani zračni napadi i kalibrirani odgovori, već otvoreni sukob bez jasno komuniciranog ili lako dostižnog ishoda za bilo koju stranu. Za obje zemlje to bi bilo bacanje kockice s visokim ulozima.

Nisam siguran bi li Donald Trump odabrao ovaj put kad bi krenuo ispočetka, što je možda i razlog zašto navodno razmatra ograničeni udar s ciljem poticanja Irana na povratak pregovorima uz ustupke. Ipak, sada je stjeran u kut prema kojem ide od svog prvog mandata kad je raskinuo nuklearni sporazum s Teheranom iz 2015. godine. Ima malo prostora za uzmak osim ako ne ublaži svoje zahtjeve budući da je ljestvicu podigao više nego što je SAD-u bilo potrebno ili što bi Islamska Republika ikada prihvatila.

Trump će vjerojatno iskoristiti dvije udarne skupine nosača zrakoplova usidrene uz obalu Omana, čiji dnevni operativni troškovi iznose oko osam milijuna dolara, samo kako ne bi ostavio dojam neodlučnosti, možda i prije roka od 10 do 14 dana koji je postavio.

Jedini izlaz je da druga strana popusti, i to uskoro. Nažalost, iranski vrhovni vođa Ali Hamenei se cijeli život zatvara u vlastiti kut antiameričkog prkosa. On možda i vidi rat kao bolju šansu za opstanak svog režima od razoružanja koje SAD i Izrael očito zahtijevaju.

To je rat koji obje strane svjesno biraju, unatoč tome što on nije u interesu ni SAD -a ni Irana. Prema anketi Sveučilišta Quinnipiac iz siječnja, 70 posto Amerikanaca se protivi sukobu, dok sličan broj smatra da Trump prvo mora tražiti odobrenje Kongresa. Iranu rat može donijeti samo štetu, bez obzira na to što ga Hamenei i njegov Korpus islamske revolucionarne garde pokušavaju prikazati kroz prizmu otpora i mučeništva.

Izrael ima više razloga kockati se za uklanjanje vodstva u Teheranu koje radi na uništenju židovske države, čak i ako je ishod toliko neizvjestan da bi se odluka mogla pokazati nepromišljenom. Iranci, koje je Hamenei prošli mjesec pobio u tisućama zbog prosvjeda protiv nesposobnosti, korupcije i ideološkog despotizma njegova režima, možda također priželjkuju američki napad koji bi ga mogao srušiti.

Trumpovu brzopletost hrani oholost proizašla iz prethodnih uspjeha. Lakoća kojom su se izraelske snage obračunale s Hezbollahom u Libanonu i s iranskom raketnom prijetnjom namamila je Trumpa da se pridruži kratkom ratu protiv Islamske Republike prošlog lipnja putem operacije američkih nevidljivih bombardera B2 koju je prozvao "savršenom".

Isto vrijedi i za munjevitu operaciju otmice venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura. U oba slučaja nije bilo značajnih vojnih ili političkih posljedica, kao ni skoka cijena nafte koji bi mogao potaknuti inflaciju ili bijes javnosti. No kao što je rekao moj kolega iz Bloomberg Opiniona Javier Blas o pretpostavkama da će energetska tržišta ponovno ostati mirna, prošli uspjesi nisu jamstvo za budućnost, bilo da se radi o ratu i politici ili o cijeni sirovina.

Prošle godine, izraelski zračni napadi trajali su tek 12 dana, dok je američko sudjelovanje bilo ograničeno na znatno manji broj naleta na samo tri nuklearna postrojenja. Unatoč tome, poginulo je 28 Izraelaca i 1190 Iranaca. Od toga su 27 Izraelaca i, prema podacima američke neprofitne organizacije Human Rights Activists In Iran, vjerojatno polovica iranskih žrtava bili civili. Dok SAD okuplja svoje najveće ekspedicijske snage od invazije na Irak 2003. godine, postoji nekoliko koraka koje bi Bijela kuća bi trebala poduzeti prije početka rata.

Prvi korak

Prvi korak je jasno objasniti američkim poreznim obveznicima, Kongresu, iranskim građanima i drugim narodima zašto Trumpova administracija smatra ovaj napad, koji nema očito uporište u međunarodnom pravu, strateški nužnim i moralno opravdanim. Ili, jednostavnije rečeno, SAD mora razjasniti što se time želi postići i zašto je to ispravan potez.

Upravo su to učinili SAD i NATO saveznici kada su 1999. godine pokrenuli 70-dnevnu kampanju zračnih napada na Srbiju, s ciljem prisiljavanja tadašnjeg predsjednika Slobodana Miloševića na povlačenje snaga iz Kosova. Tada je cilj bio jasno artikuliran: spriječiti etničko čišćenje i potencijalni genocid nakon što je Srbija već počinila oba ta zločina u Bosni te je više od 100.000 Albanaca pobjeglo iz Kosova. Bill Clinton iznio je argumente pred američkim Kongresom i dobio njegovu potporu.

Međutim, unatoč podršci domaće javnosti i uspjehu te operacije, odluka o korištenju zračnih snaga NATO-a za pomoć Kosovarima stvorila je opasan presedan na koji se ruski predsjednik Vladimir Putin poziva za vlastite intervencije u Gruziji i na Krimu koje su daleko manje opravdane.

Hoće li SAD, pokretanjem novih zračnih udara na Iran, pokušati iznuditi bolji sporazum o ograničenju nuklearnog i balističkog programa? Ili će pokušati nametnuti promjenu režima? Možda će intervenirati kako bi spriječio daljnji pokolj prosvjednika? Ili pak samo želi još jednom pokušati oslabiti Hameneijeve nuklearne i raketne programe? Upravo taj nedostatak jasnoće oko Trumpovih priprema za rat vjerojatno potpiruje sumnje kod kuće i među američkim saveznicima u regiji.

 

Jasno definirani ciljevi napada olakšali bi milijunima Hameneijevih protivnika odluku o tome kako se pripremiti i reagirati. Ako SAD želi promjenu režima, trebao bi ograničiti napade na sigurnosne snage i pažljivo odabrane vođe te time otvoriti prostor prosvjednicima da izađu na ulice bez straha da će biti ubijeni, ne samo od Korpusa islamske revolucionarne garde i paravojne skupine Basij koja je pucala na njih u siječnju, već i od američkih i izraelskih bombi.

To bi čak moglo pomoći Hameneiju da odluči ima li smisla sklopiti sporazum kako bi se izbjegao rat. A ako ne njemu, onda bi jasnije izrečene namjere SAD-a mogle pomoći potencijalnim nasljednicima, unutar režima ili izvan njega, da se organiziraju i preuzmu vlast. Tako bi se izbjegao najgori mogući scenarij za Iran i širu regiju: kaos u heterogenoj zemlji od 92 milijuna ljudi.