Europa se ponovno naoružava, ali to je vrlo zahtjevan pothvat

Početkom 1990-ih, nakon što je Hladni rat završio, europske su zemlje kapitalizirale na "dividendi mira". Srezale su proračune za obranu i rashodovale ili prodale ogromne količine oružja u uvjerenju da veliki kopneni rat na kontinentu više nije izgledan. Ruska invazija na Ukrajinu početkom 2022. okončala je tu iluziju.

Sada su se vlade diljem Europe obvezale značajno povećati vojnu potrošnju kako bi se pripremile za dugotrajni sukob visokog intenziteta kakav se vodi Ukrajina. Rezultati su, međutim, bili neujednačeni, pa se postavlja pitanja hoće li i kada Europa biti spremna za buduće sigurnosne izazove.

Što je uopće bila "dividenda mira"?

Godine 1989., vojna potrošnja među članicama NATO-a iznosila je u prosjeku više od 4 posto bruto domaćeg proizvoda jer su održavale tzv. isturenu obranu u Europi kako bi odvratile SSSR i njegove saveznika u Varšavskom paktu od invazije. Kada je istočni blok nestao u roku od samo dvije godine, vlade su požurile iskoristiti popuštanje napetosti među supersilama. Srezali su izdatke za obranu, preusmjeravajući resurse u produktivnija područja, kao što su zdravstvo i socijalna skrb. Tenkovi, topništvo i druga teška oklopna oprema rashodovani su ili prodani. Taj se trend ubrzao nakon napada na SAD 11. rujna 2001., kada su snage dizajnirane za kopneni rat rekonfigurirane u lakše naoružane, mobilne jedinice za protuterorističke misije diljem svijeta. Do 2014. europske članice NATO saveza u prosjeku su izdvajale 1,4 posto BDP-a za obranu. Njemačka je imala manje od 1.000 tenkova i borbenih vozila zajedno, u odnosu na 7.000 samo u Zapadnoj Njemačkoj tijekom Hladnog rata.

 

Što se dogodilo u SAD-u?

Benefiti mira bili su kraćeg vijeka u SAD-u. Potrošnja za obranu pala je sa 6 posto BDP-a 1989. na najnižih 3 posto u 2001., ali Amerika je promijenila smjer nakon što su napadi 11. rujna ubrzali doveli do ratova u Afganistanu i Iraku. Te su obveze vratile potrošnju na 5 posto BDP-a u 2010., prije nego što su se posljednjih godina ustalile na oko 3,5 posto.

Kako su se promijenila razmišljanja?

Pad izdvajanja za obranu među europskim članicama NATO-a počeo se preokretati 2014., nakon što je Rusija anektirala ukrajinski poluotok Krim. Te je godine savez postavio rok do 2024. za članove da postignu prethodno ignorirani cilj potrošnje na obranu u visini od 2 posto BDP-a. Malo je država bilo na putu da uspije u tome, sve dok velika invazija na Ukrajinu nije radikalno promijenila percepciju o tome kakva je obrambeni sustav potreban Europi. Mnogi europski i američki dužnosnici vjeruju da je ruski predsjednik Vladimir Putin odlučio opet potčiniti nacije koje su nekada bile dio Sovjetskog Saveza. Samo nekoliko mjeseci nakon početka rata, NATO je usvojio ažuriranu strategiju koja je identificirala Rusiju kao "najvažniju i izravnu prijetnju" savezu. Prethodna verzija iz 2010. ciljala je na "strateško partnerstvo" s Rusijom.

Što rade europske vlade?

Neke preispituju obrambene doktrine koje definiraju za kakve se ratove pripremiti. Većina njih – u većoj ili manjoj mjeri – traži kako obnoviti zalihe tenkova, protutenkovskih i protuzračnih sustava, precizno vođenih projektila, topničkih baterija i streljiva, kao i bespilotnih letjelica koje su se pokazale ključnima u ukrajinskom ratu. Konzultantska tvrtka McKinsey & Co projicirala je da bi, bez rata, europska obrambena potrošnja od 2021. do 2026. porasla za 14 posto te da će sukob pogurati povećanje na najmanje 53 posto, s procijenjenih 296 milijardi eura, na 453 milijarde. Najveća promjena zabilježena je u Njemačkoj. Među državama NATO-a, najveće europsko gospodarstvo posvetilo je jedan od najmanjih udjela BDP-a obrani. Ali nekoliko dana nakon što je Rusija napala Ukrajinu, kancelar Olaf Scholz najavio je povećanje vojne potrošnje od 100 milijardi eura. Francuska je povećala svoja šestogodišnja proračunska izdvajanja za obranu za trećinu. Poljska je sastavila popis za kupovinu koji uključuje stotine raketnih bacača HIMARS koji su imali značajan utjecaj u Ukrajini, kao i tri puta više tenkova nego što imaju Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo zajedno, te šest puta više samohodnih topničkih baterija od Njemačke. U svakom slučaju, odlična perspektiva za proizvođače oružja.

Koji su izazovi?

Otvoreno je pitanje hoće li vlade moći platiti ambiciozne nadogradnje obrane. Pozivi na veću potrošnju dolaze u vrijeme visoke inflacije i velike potražnje za povećanjem plaća u javnom sektoru, dok s druge strane moraju rasti ulaganja i subvencije za postizanje klimatskih ciljeva. Osim toga, troškovi ponovne izgradnje Ukrajine će na kraju biti vrlo visoki. Mnoge su zemlje iscrpile svoja skladišta oružja kako bi opskrbile Ukrajinu, a ona se moraju ponovno popuniti prije nego što se mogu proširiti. Budući da se birokracija za kupnju oružja smanjila, narudžbe sporo dolaze čak i kad proizvođači imaju dovoljno kapaciteta. Iz tog razloga, godinu dana nakon Scholzove objave, nije potrošen ni cent njegova fonda, prema izvješću parlamenta. Također, europske vlade većinom nastavljaju razvijati vlastite sustave naoružanja, pridonoseći mnoštvu različitih vrsta tenkova, aviona, brodova i topova, što otežava zajedničko djelovanje snagama različitih nacija. Samo 18 posto europske obrambene potrošnje otišlo je na zajedničke projekte u 2021. Grupiranje narudžbi moglo bi ubrzati proizvodnju i ograničiti troškove. Francuski predsjednik Emmanuel Macron pozvao je europske ministre obrane na konferenciju u Parizu 19. lipnja kako bi razgovarali o produbljivanju suradnje.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar