.webp){kind=icon}
Svake je godine klimatska konferencija u organizaciji Ujedinjenih naroda (UN) zahvaćena suparništvom velikih sila oko detalja.
Na prošlom sastanku COP27 u Egiptu bitka se vodila oko teme napuštanja fosilnih goriva. Na ovogodišnjem COP28 koji krajem studenoga počinje u Dubaiju može se očekivati rasprava o "utrostručenju energetskih kapaciteta iz obnovljivih izvora".
Te rasprave dobiju naslovnice. Na kraju krajeva, tko ne želi znati je li onaj tko je pokvario zabavu globalne diplomacije bila Kina, Saudijska Arabija ili SAD?
Nije loša stvar da su klimatski razgovori u okrilju UN-a konačno počeli dobivati naslovnice. Ipak, unatoč gotovo tri desetljeća postojanja, ti su razgovori jedva ostvarili napredak potreban za ostvarenje klimatskih ciljeva. Prve analize pokazuju da bi globalne emisije stakleničkih plinova mogle postići novi rekord ove godine umjesto da rapidno padaju kao što to zahtjeva Pariški sporazum o klimi.
Profesor iz Centra za istraživanje politike u New Delhiju Navroz Dubash ističe da razlog za sadašnji razvoj situacije može biti u davanju prioriteta krivim stvarima.
Pretpostavka iz Pariškog sporazuma je da bi imenovanje i prozivanje zemalja koje slabo djeluju na ostvarenju klimatskih ambicije trebalo biti dovoljno da učine više. No u novom članku za časopis Science Dubash tvrdi da bi puno značajniji pokretač bio ocjena koliko zemlje same ambiciozno postavljaju nacionalne klimatske ciljeve.
Dobar je primjer Zakon o smanjivanju inflacije u SAD-u. SAD je godinama bio pod globalnim pritiskom da učini nešto na smanjenju emisija, no bio je potreban određeni sklop domaćih faktora da ta zemlja donese svoj dosad najambiciozniji zakon o klimatskim pitanjima.
Sada ima nade da, kombinacijom poticaja i poslova na mjestima koja su se tipično opirala klimatskoj akciji, može doći do promjene nacionalne perspektive tako da se većina složi da djelovanje na smanjivanju emisija može donijeti neposredne koristi.
"Ako jako radite na nacionalnim politikama, to može ubrzati globalni konsenzus. To je bolje no očekivati da globalni konsenzus dovede do nacionalnih politika o, primjerice, smanjenju korištenja fosilnih goriva ili utrostručenju proizvodnje iz obnovljivih izvora", ističe Dubash.
Bloomberg Mercury
Rasprave u okviru COP-a također imaju tendenciju previdjeti da se mnoge zemlje suočavaju s velikim zaprekama kada pokušavaju usvojiti zakonodavstvo vezano za klimatska pitanja.
Dubash kaže da tri stvari mogu ubrzati stvari na nacionalnoj razini.
Prvo, istraživači bi trebali razviti bolje alate modeliranja koji bi odgovarali nacionalnim potrebama. Ne manjka globalnih klimatskih modela, no malo ih je pogodno za kompromise koje svaka zemlja ponaosob mora učiniti u postavljanju vlastitih ambicija. Indija, zemlja koja puno koristi ugljen, imat će druge izazove no Kenija koja se usmjerila na čistu geotermalnu energiju.
Druga je stvar u tome da države moraju izgraditi neovisne institucije koje bi pomagale državama u usmjeravanju gospodarstva prema niskougljičnoj budućnosti. Po riječima Dubasha, više bi zemalja moralo imati ekvivalent britanskom Odboru za klimatske promjene koji pred vladu može iznositi izbore za donošenje strateških odluka te godišnje ocjenjivati pomake. Također je dobar primjer predsjedničko klimatsko povjerenstvo u Južnoj Africi koje okuplja ljude iz različitih područja izloženih posljedicama klimatskih promjena, od rudara u ugljenokopima do obalnih zajednica.
Konačno, premda su nacionalne politike puno učinkovitiji pokretač promjena, neke stvari se mogu riješiti samo globalno. Primjerice, većina zemalja u razvoju nema dovoljno kapitala u vrijeme kada kamatne stope rastu, a razvijene zemlje nisu voljne investirati u tržišta u nastajanju. Stoga prijedlozi poput inicijative Bridgetown mogu osigurati da novac bude dostupan zemljama u razvoju. Tako se razvijaju pravi alati za premještanje velikih količina novca tamo gdje ga doista najviše treba.
Ta inicijativa financijskog savjetnika premijerke Barbadosa uključuje dodavanje odredbi o eventualnim katastrofama u dužničke aranžmane, jamstva kod tečajnih razlika i promjenu pravila kako bi se povećalo dobivanje sredstava od multilateralnih financijskih institucija. Također je tu prijedlog o porezu na emisije od pomorskog robnog prometa te o naknadama za izvoz nafte.
Takve stvari nije lako provesti, no time bi se oslobodili bilijuni dolara i smanjila potreba za traženjem sve veće pomoći od bogatih zemalja.
Dubash priznaje da ono što se možda dopadne domaćoj publici ne mora biti privlačno na globalnoj razini. Ipak, više klimatskih politika donosi višestruke koristi.
"Kažete različite stvari različitim ciljanim skupinama. To nije prijetvornost. To samo znači biti politički mudar. Različitoj publici samo pokazujete različite načine borbe", objašnjava Dubash.
