Zašto je hrvatska poljoprivreda, unatoč milijardama, na koljenima?

Dok su milijarde eura poticaja i europskih fondova desetljeće punile hrvatske oranice i staje, domaća poljoprivreda nezaustavljivo tone. Unatoč 4,7 milijardi eura izravnih poticaja i još 2,4 milijarde iz Programa ruralnog razvoja, Hrvatska danas ima 26 posto manje svinja, sedam posto manje goveda i čak 50 posto manje prikupljenog mlijeka nego prije deset godina.

Udio poljoprivrede u BDP-u ostao je zamrznut na 3,4 posto, a broj muznih goveda srozao se sa 170 na samo 70 tisuća krava. Produktivnost je ponegdje rasla, ali ukupna proizvodnja i ekonomski učinak nisu.

Kako je moguće da je toliki novac završio u poljoprivredi, a rezultati su porazni i što to govori o smislu subvencioniranja poljoprivrede u Hrvatskoj, ali i šire?

U nastavku donosimo ključne podatke i analize, ali i razloge zbog kojih je vrijeme da se zapitamo: kome zapravo služe poticaji i što bi se dogodilo da ih ukinemo?

Hrvatska poljoprivreda: milijarde uložene, rezultati izostali

U posljednjem desetljeću Hrvatska je, zahvaljujući članstvu u Europskoj uniji, postala korisnik izdašnih poljoprivrednih subvencija. Samo izravni poticaji iznosili su 4,7 milijardi eura, a dodatne 2,4 milijarde eura stigle su kroz Program ruralnog razvoja. Ta sredstva trebala su biti zamašnjak modernizacije, povećanja proizvodnje i jačanja konkurentnosti domaćih poljoprivrednika. No podaci pokazuju suprotno: broj svinja pao je za 26 posto, a goveda za sedam posto. Prikupljeno mlijeko se u deset godina prepolovilo, a broj muznih goveda srozao se sa 170 na svega 70 tisuća krava. Udio poljoprivrede u BDP-u ostao je nepromijenjen, čime je jasno da silna ulaganja nisu rezultirala gospodarskim rastom sektora.

Posebno je dramatičan pad u stočarstvu. Danas muzne krave čine tek 17 posto stočnog fonda goveda, dok su prije deset godina činile 36 posto fonda. Istodobno raste broj teladi i junica jer je to postalo isplativije od proizvodnje mlijeka. Takva struktura upućuje na to da ni izdašni poticaji nisu uspjeli spasiti najvažnije grane domaće stočarske proizvodnje.

Produktivnost i cijene: rast u sjeni pada

Pogled na glavne ratarske kulture otkriva dodatne paradokse. Površine pod pšenicom pale su za 12 posto, dok je produktivnost mjerena prinosom po hektaru porasla za 38 posto. Suprotno tome, kod kukuruza je površina čak blago povećana, ali je prinos po hektaru pao za pet posto. Ti podaci pokazuju da pojedini segmenti bilježe tehnološki napredak, no to nije dovoljno da kompenzira ukupni pad proizvodnje i ekonomske vrijednosti sektora.

Ulazne cijene, odnosno troškovi proizvodnje, u prosjeku su narasle 30 posto u posljednjih deset godina, što je dodatno smanjilo profitabilnost i motivaciju za proizvodnju. Istina, otkupne cijene poljoprivrednih proizvoda rasle su još brže, osobito kod maslinovog ulja, mlijeka i jabuka, ali to nije bilo dovoljno da zaustavi pad proizvodnje. Naime, rast cijena nije bio ravnomjerno raspoređen, a mnogi mali proizvođači zbog slabije pregovaračke pozicije i tržišnih ograničenja nisu uspjeli iskoristiti te trendove.

Strukturni problemi: poticaji kao generatori neefikasnosti

Jedan od ključnih razloga neuspjeha subvencioniranja poljoprivrede leži u samoj strukturi i načinu raspodjele poticaja. U Hrvatskoj, kao i u ostatku Europske unije, poticaji se najčešće dijele prema površini zemljišta, što znači da najveći dio novca završava kod najvećih posjednika. Takav model pogoduje velikim igračima, dok mali i srednji proizvođači ostaju na margini. Dodatno, sustav je podložan zloupotrebama i netransparentnosti, što potvrđuju i brojni primjeri iz prakse gdje su poticaji završavali u rukama politički povezanih pojedinaca ili čak kriminalnih struktura.

U praksi, mnogi poljoprivrednici shvatili su da im je isplativije ne proizvoditi ništa, a i dalje primati poticaje kroz tzv. povijesna prava. Tako se dogodilo da država izdvaja sve više novca, a proizvodnja pada ili stagnira. Takav model potiče pasivnost, neefikasnost i ne ulaže ni u inovacije ni u modernizaciju.

Ekonomski učinak: zašto subvencioniranje ne donosi rast

Teorijski, subvencije bi trebale potaknuti proizvodnju, povećati dohodak poljoprivrednika i osigurati prehrambenu sigurnost. No hrvatski primjer pokazuje da to nije slučaj. Udio poljoprivrede u BDP-u ostao je isti kao i prije deset godina. Izdašna sredstva nisu rezultirala ni rastom zaposlenosti ni povećanjem izvoza. Naprotiv, Hrvatska i dalje uvozi previše hrane, a domaća proizvodnja ne zadovoljava ni osnovne potrebe tržišta.

S ekonomske strane, takav model subvencioniranja stvara brojne distorzije. Umjesto da potiče konkurentnost i inovacije, sustav poticaja često održava neefikasne proizvođače na životu, dok najproduktivniji i najinovativniji nemaju dovoljno poticaja za daljnji razvoj. Posljedica je da sektor ostaje fragmentiran, tehnološki zaostao i nekonkurentan na europskom tržištu.

Tko zapravo profitira od poticaja?

Analiza raspodjele poticaja otkriva još jednu neugodnu istinu: najveći dio novca završava kod velikih poljoprivrednih gospodarstava, dok mali proizvođači dobivaju tek mrvice. U Europskoj uniji, 80 posto korisnika poljoprivredne pomoći dobiva samo 20 posto subvencija, dok najveći igrači uzimaju lavovski dio kolača. U Hrvatskoj je situacija slična, a često se događa i da poticaji završe kod onih koji uopće ne proizvode, već samo posjeduju zemlju.

Takav model pogoduje rentijerskom ponašanju i stvara prostor za korupciju i zloupotrebe. Istrage su pokazale da su u nekim slučajevima poticaji završavali kod politički povezanih pojedinaca ili čak kriminalnih skupina, dok su pravi proizvođači ostajali bez podrške. Sustav je netransparentan, a kriteriji za dodjelu poticaja često ne prate stvarne potrebe sektora.

Što bi se dogodilo bez subvencija?

Najprovokativnije pitanje glasi: što bi se dogodilo da ukinemo subvencije? Bi li poljoprivreda doista propala ili bi se, naprotiv, pročistila i postala konkurentnija? Dosadašnja iskustva pokazuju da izdašni poticaji nisu jamac rasta i razvoja. Naprotiv, u mnogim slučajevima oni su generator neefikasnosti, korupcije i pasivnosti. Bez subvencija, tržište bi natjeralo proizvođače na inovacije, povećanje produktivnosti i okretanje prema visokovrijednim kulturama i proizvodima.

Naravno, takav scenarij nosi i rizike, osobito za male proizvođače i ruralna područja. No jasno je da postojeći model subvencioniranja ne daje rezultate te da je nužna temeljita reforma. Umjesto izravnih poticaja, sredstva bi trebalo usmjeriti u inovacije, edukaciju i razvoj tržišne infrastrukture, kako bi poljoprivrednici mogli konkurirati na europskom i svjetskom tržištu.

Vrijeme je za novu poljoprivrednu politiku

Hrvatska poljoprivreda danas je najbolji dokaz da izdašne subvencije nisu jamac rasta, razvoja i prehrambene sigurnosti. Unatoč milijardama eura uloženih u sektor, proizvodnja pada, stočni se fond smanjuje, a udio poljoprivrede u BDP-u ostaje nepromijenjen. Sustav poticaja pogoduje velikim igračima i rentijerima, dok pravi proizvođači ostaju bez podrške i motivacije. Vrijeme je za novu poljoprivrednu politiku koja će poticati inovacije, konkurentnost i održivost, umjesto pasivnosti i ovisnosti o državnoj pomoći. Jer, kako stvari stoje, subvencije su postale same sebi svrha, a hrvatska poljoprivreda i dalje čeka svoj pravi uzlet.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar