Koliko niske cijene si mogu priuštiti zemlje članice OPEC+?

Cijene nafte porasle su prošli tjedan i nastavile se stabilizirati na novoj razini nakon što je skupina zemalja OPEC+ objavila da će zamrznuti povećanja proizvodnje tijekom prvog tromjesečja 2026., a nakon ograničenog povećanja planiranog za sljedeći mjesec.

Cijena Brent nafte skočila je prošli tjedan iznad 65 dolara po barelu, zabilježivši najduži niz rasta od kraja rujna. Mi smo se zapitali je li u pitanju samo kratkotrajna oscilacija ili je ovo već priprema za fiskalnu 2026. barem za one zemlje u kojima cijena nafte značajno puni proračun.

Rekao bi čovjek koga briga kolika je fiskalna i proizvodna granična cijena nafte, odnosno cijena nafte potrebna da "država" uravnoteži svoj proračun (tj. da prihodi pokriju rashode). No, na Bliskom Istoku, u Kazahstanu i Rusiji situacija je posve drugačija.

Očekivani pad cijene nafte bi mogao imati neke prijelomne točke pa bi valjalo znati otprilike gdje je to.

Osam zemalja OPEC+ na održanom sastanku ove nedjelje po razmatranju globalnih i tržišnih uvjeta i očekivanja, te primarno zaliha nafte, potvrdilo je dogovorenu prilagodbu proizvodnje za dodatnih 137 tisuću barela dnevno, no samo za prosinac.

Nakon prosinca, zbog sezonskih utjecaja, osam zemalja također je odlučilo pauzirati povećanja proizvodnje u 1Q 2026. Spomenuta nedjeljna odluka dolazi u trenutku kada se tržište suočava s izgledima za rastući višak u globalnoj opskrbi, nakon što je Brent nafta izgubila približno 10 posto svoje vrijednosti tijekom protekla tri mjeseca. Cijene su se prošli tjedan oporavile, s najniže razine u posljednjih pet mjeseci, nakon pooštrenih američkih sankcija Rusiji, što je otvorilo pitanja o budućoj opskrbi iz ovog velikog izvoznika.

Zemlje OPEC+ su ponovno istaknule da se proizvodnja od 1,65 milijuna barela dnevno može djelomično ili u potpunosti vratiti, ovisno o razvoju tržišnih uvjeta. Odluka o zamrzavanju povećanja, od sljedeće godine, odražava očekivanja sezonskog usporavanja potražnje. Čini se da bi tržište teško moglo apsorbirati dodatne količine nafte, osobito ako se prekidi u opskrbi iz Rusije pokažu privremenima.

Pauziranje daljnjeg povećana proizvodnje ima svoj razlog u kontroli cijene i zbog fiskalne granične cijene, naravno i proizvodne granične cijene nafte.

Većina zemalja OPEC+, uključujući i ključnu Saudijsku Arabiju treba znatno više cijene nafte da bi pokrile proračunske izdatke, što ukazuje na visoku ovisnost državnog proračuna o prihodima od nafte, a ne i to koliku cijenu nafte možemo očekivati. Zemlje poput UAE i Omana, imaju relativno nisku fiskalnu graničnu cijenu u usporedbi s drugim članicama OPEC+, što ukazuje na poboljšanu fiskalnu disciplinu i napredak u diversifikaciji gospodarstva.

Intervencija Država relativno je ograničena u scenariju globalnog ekonomskog usporavanja kada dominiraju tržišni pomaci. Povećana proizvodnja izvan OPEC+ zemalja i raspoloživi kapaciteti unutar OPEC+ mogli bi održati opskrbu stabilnom, pružajući zaštitu od mogućih poremećaja. To bi učinilo rast cijena nafte malo vjerojatnim i potaknulo proizvođače da se usmjere na očuvanje gotovine umjesto na širenje. Rezultat će vjerojatno biti dugotrajan ciklus nižih cijena koji potiče racionalnije poslovanje i oprezno trošenje – stvarajući uvjete za oporavak tek nakon 2026. godine.

S Brentom po cijeni od 50 - 60 dolara po barelu, proizvođači nafte fokusirali bi se na najprofitabilnije bušotine - posebno u središnjem dijelu Permskog bazena (SAD - Texas, New Mexico). Pokretanje novih projekata postaje isplativo tek kada se cijena nafte kreće barem u rasponu od 60 do 65 USD. Potrošnja bi vjerojatno pala, a manje perspektivna nalazišta bila bi stavljena na čekanje, dok bi tvrtke davale prednost snažnim bilancama u odnosu na brzi rast. Industrija bi se mogla nastaviti konsolidirati, nadovezujući se na velike akvizicije iz 2024. i 2025. poput spajanja Exxon-Pioneer, Chevron-Hess i ConocoPhillips-Marathon, uz vjerojatnost dodatnih preuzimanja. Veći, integrirani igrači mogli bi se osloniti na profit iz rafinerija koliko im marže dopuštaju, dok bi europske naftne kompanije dodatno usporile ulaganja u energetsku tranziciju kako bi zaštitile gotovinu. Tvrtke koje pružaju usluge u naftnim poljima mogle bi prve osjetiti usporavanje, jer pad broja aktivnih bušotina smanjuje potražnju za opremom.

Kad smo kod cijene nafte pri kojoj je proizvodnja nafte ekonomski isplativa za proizvođača (tj. pokriva troškove proizvodnje) znamo da je to okvirno za bliskoistočnu regiju oko 30 dolara, a kada je u pitanju "Shale Oil" da je to 50 dolara. Tehnološki napredak donosi sve bolje pokazatelje, no prema zadnjim dostupnim informacijama za vodeće zemlje OPEC-a i non-OPEC-a pogledajte u tablici.

Proizvođači s niskim troškovima, poput Saudi Aramca, ostaju vrlo profitabilni čak i tijekom pada cijena. Rusija ima relativno niske troškove proizvodnje, ali joj je potrebna znatno viša cijena nafte za uravnoteženje proračuna, posebno zbog sankcija. Američki škriljac (Shale oil) i nova naftna područja potiču rast izvan OPEC-a. Nestabilnost naftnog tržišta i dalje je rezultat odluka o opskrbi i globalnog raspoloženja.

Analiza fiskalne i proizvodne granične cijene nafte pokazuje da većina zemalja OPEC+ ima visoku ovisnost državnog proračuna o prihodima od nafte, dok istovremeno troškovi proizvodnje ostaju relativno niski, osobito u zemljama Bliskog istoka. U uvjetima tržišne nestabilnosti i sezonskog pada potražnje, zemlje članice OPEC+ nastoje balansirati između kontrole opskrbe i fiskalne održivosti. Istovremeno, proizvođači izvan OPEC-a, poput SAD-a i Kanade, suočavaju se s višim proizvodnim troškovima, što ih čini osjetljivijima na pad cijena.

 

U scenariju cijena Brent nafte između 50 i 60 dolara po barelu, fokus proizvođača preusmjerava se na najprofitabilnije bušotine, racionalizaciju troškova i očuvanje likvidnosti. Također, valja imati na umu da i američka administracija favorizira nižu cijenu goriva pa i u tom dijelu predloženi scenarij čini se najizgledniji.

Dugotrajan ciklus nižih cijena mogao bi potaknuti konsolidaciju industrije, smanjenje investicija i oprezniji pristup razvoju novih projekata, uz mogućnost oporavka tek nakon 2026. godine.