Puno rada, malo dodane vrijednosti – zašto Adria regija zaostaje za EU-om?

Produktivnost je jedan od najvažnijih pokazatelja dugoročnog gospodarskog razvoja, no upravo na tom području Adria regija i dalje značajno zaostaje za ostatkom Europe. Iako se često govori o velikom angažmanu zaposlenih, podaci pokazuju da problem nije količina rada, već njegova učinkovitost - dakle možda i radite puno, no dodana vrijednost je puno niža nego EU prosjek.

Svaki zaposleni u Adria regiji prosječno ostvaruje 31,5 tisuća eura dodane vrijednosti godišnje, dok prosjek Europske unije iznosi 76,6 tisuća eura. Drugim riječima, zaposlenik u Adria regiji doprinosi oko 2,4 puta manje dodane vrijednosti od prosječnog zaposlenika u EU. To ne znači nužno da radimo manje, već da radimo znatno manje produktivno.

Glavni razlozi takvog zaostatka dobro su poznati: sporo uvođenje novih tehnologija, nedovoljna prilagodba zaposlenika tehnološkim promjenama, prevelik državni i lokalni aparat te relativno nizak udio djelatnosti s visokom dodanom vrijednošću. Dodatni uteg predstavljaju i ostaci ekonomskog modela iz prijašnjeg sustava, u kojem produktivnost i stvaranje veće dodane vrijednosti nisu bili među ključnim prioritetima, što je i danas vidljivo u dijelu kompanija i javnih institucija.

Često se uspoređujemo s Češkom i Poljskom kao primjerima uspješnih tranzicijskih gospodarstava, no i prema njima još uvijek značajno zaostajemo. CEE4 zemlje (Češka, Poljska, Mađarska i Rumunjska) ostvaruju nominalnu produktivnost od oko 46 tisuća eura po zaposleniku, što je gotovo 50 posto više od prosjeka Adria regije. Ipak, trendovi posljednjih godina pokazuju određeni napredak. Godine 2021. produktivnost Adria regije iznosila je svega 61 posto prosjeka CEE4, dok je danas narasla na 68 posto. To znači da se jaz postupno smanjuje te da, unatoč velikom zaostatku, konvergencija ipak postoji.

Velike razlike postoje i unutar same Adria regije. Slovenija i Hrvatska ostvaruju više od 80 posto prosjeka nominalne produktivnosti Europske unije, dok se ostatak regije nalazi na približno polovici europskog prosjeka. Takve razlike odražavaju različitu razinu tehnološke razvijenosti, strukture gospodarstva i učinkovitosti javnog sektora.

Ohrabrujuće je što se rast produktivnosti posljednjih godina vidi i kroz realne pokazatelje. Realna produktivnost rada, koja prikazuje bruto dodanu vrijednost po odrađenom satu prilagođenu promjenama cijena, raste u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji (dostupni podaci). To upućuje na zaključak da gospodarski rast posljednjih godina nije bio rezultat isključivo većeg angažmana rada i kapitala, nego i povećanja učinkovitosti rada.

Najveći potencijal za daljnje povećanje produktivnosti nalazi se u ulaganjima koja prate globalni tehnološki napredak. To prije svega podrazumijeva razvoj industrija s visokom dodanom vrijednošću, poput proizvodnje električne opreme i napredne industrije, uz postupno napuštanje sektora s niskom dodanom vrijednošću, poput tekstilne i kožarske industrije.

Koliko je produktivnost važna za životni standard pokazuje i usporedba dugoročnog rasta produktivnosti i BDP-a po stanovniku. Zemlje koje ostvaruju snažniji rast produktivnosti u pravilu bilježe i brži rast životnog standarda. Srbija i Poljska najbolji su primjeri takvog odnosa. U posljednjih deset godina obje zemlje ostvarivale su prosječnu godišnju stopu rasta realne produktivnosti od oko tri posto, što je pratilo gotovo jednako snažan rast BDP-a po stanovniku.

S druge strane, Mađarska pokazuje kako gospodarski rast nije uvijek održiv ako nije praćen rastom produktivnosti. Visoka inflacija, politika subvencija i deprecijacija domaće valute ograničili su rast realne produktivnosti.

Velika očekivanja danas se polažu u umjetnu inteligenciju kao alat koji bi mogao ubrzati rast produktivnosti. Međutim, ključni izazov neće biti sama dostupnost tehnologije, nego brzina njezina prihvaćanja u poslovanju.

Trenutačno oko 20 posto kompanija u EU s više od deset zaposlenih koristi neki oblik umjetne inteligencije. U Adria regiji situacija je slabija. U Srbiji i BiH AI koristi oko 10 posto kompanija, u Hrvatskoj 15 posto, dok je Slovenija jedina iznad europskog prosjeka, s udjelom od 21 posto. Upravo će ubrzano usvajanje umjetne inteligencije i drugih tehnologija biti jedan od ključnih preduvjeta za povećanje produktivnosti u narednim godinama. Iako je konvergencija prema razvijenijim europskim gospodarstvima započela, sadašnje stope rasta upućuju na to da će za dostizanje europskog prosjeka biti potrebna desetljeća.

Osim ulaganja u ljudski kapital, regiji su potrebna snažna ulaganja u fizički kapital, tehnologiju i inovacije kako bi se gospodarstvo usmjerilo prema djelatnostima s višom dodanom vrijednošću. Upravo je to najveći izazov jer je organski prijelaz prema takvim industrijama otežan dugogodišnjim odljevom kvalificirane radne snage, koji je značajno oslabio razvojni potencijal regije. Bez ubrzanog tehnološkog napretka, kvalitetnijeg obrazovanja i snažnijih investicija u sektore visoke dodane vrijednosti, razlika u produktivnosti između Adria regije i ostatka EU teško će se značajnije smanjiti.