Zoran Šimunić i Naše klasje tjesteninom bez problema konkuriraju Talijanima

Tržište tzv. convenience fooda, odnosno hrane koja zahtijeva minimalnu pripremu globalno je teško oko 650 milijuna dolara, a u idućih desetak godina rasti će po stopi od preko 7 posto. Upravo u toj niši je svoje mjesto našao Zoran Šimunić, direktor tvrtke Naše klasje iz Kupljenovog pokraj Zagreba, koja proizvodi svježu tjesteninu pod brendom Aurelia.

Otkrio nam je, između ostalog, kako je unatoč otporu pokrenuo proizvodnju durum pšenice koja je u Hrvatskoj bila zapostavljena desetljećima, kako je ljuta konkurencija izgradila vrlo zdrave domaće proizvođače tjestenine te koju odluku trebaju donijeti mladi poduzetnici prije ulaska u biznis.

Agronom po struci, Šimunić je prije točno 30 godina krenuo u poduzetništvo, prvo kao trgovac prehrambenim proizvodima, a onda je nakon desetak godina ozbiljnije zagrizao.

"Ambicija mi je bila da imam nešto svoje, da nisam prepušten stihiji, jer to je bilo sredinom 90-ih, turbulentna vremena. Za trgovinu je bila najniža ulazna barijera, trebao si imati ured, stol i faks i mogao si raditi. No, nakon par godina mi je to već dosadilo, htio sam raditi nešto što će me ispuniti, učiniti mi život smislenim", prisjeća se.

A taj smisao je našao u proizvodnji. Kako je kao trgovac stalno putovao po sajmovima, često je sretao ljude koji su nešto proizvodilo. "Meni su se oni u početku činili kao genijalci, ali kad bi s njima porazgovarao shvatio bih da su samo ljudi koji su odlučili krenuti u nešto što ih zanima i tome se posvetili. Tako sam uvidio da to mogu i ja i evo nas sad, dvadeset godina kasnije, tu gdje jesmo."

A gdje su to točno pokazuje bilanca. Prema podacima Fine, lani su ostvarili rast prihoda od 20 posto, na 4,5 milijuna eura, uz 122 tisuća eura dobiti. S pet ljudi s početka priče danas su dogurali na pedesetak, a prosječna plaća im je iznad tisuću eura.

Dvije opcije za novopečene poduzetnike

Ispričao nam je i kako se odlučio baš za proizvodnju svježe tjestenine pod brendom Aurelia.

"Kad ulazite u poduzetništvo, u principu imate dva izbora. Ili se baviti nečim što već postoji pa to raditi drugačije ili ići u nešto što je u tom trenutku novu, odnosno ne postoji. Tu odluku čovjek treba donijeti na osnovu svog karaktera. Meni je bilo bliže ovo drugo. Svježu tjesteninu sam tada kao gledao kao malu nišu s velikim potencijalom za rast. Ukusna hrana koja se brzo i jednostavno priprema i bilo mi je jasno da odgovara životnom stilu ljudi koji će biti sve prevalentniji", pojašnjava.

No, proizvodnja je veliki bila veliki iskorak za koji on osobno nije imao dovoljno znanja. Zato se bacio na edukaciju, upisao je MBA na Bledu i kaže da mu je to promijenilo život. U kratko vrijeme je dobio potpuno novi pogled i stav prema poslu, puno naučio i iz iskustva kolega koji su se s njim školovali. Nakon toga je zavrnuo rukave i krenuo s izgradnjom tvornice.

Počeli su s radom 2004. godine u malom pogonu u zagrebačkom kvartu Voltino, a kako bi maksimalno reducirali rizik, odmah su krenuli s dvije proizvodne linije – jednom za svježu tjesteninu i drugom za termičku obradu brašna.

Šimunić u novom pogonu Našeg klasja u Kupljenovom | Izvor: Bloomberg Adria

"Taj drugi pogon je izravan plod mog MBA-a. Tamo sam se zarazio uvjerenjem da je znanje ključno u poduzetništvu i zato sam odmah u startu otišao na zagrebački Prehrambeno-biotehnološki fakultet i pitao imaju li kakav projekt koji bi mogli izgurati na tržište. Dekan me malo čudno gledao i uputio me na treći kat, kod profesora s kojima smo na kraju realizirali tu proizvodnju termičke obrade brašna kako bi bolje upijalo vodu i olakšalo život pekarima", priča Šimunić, a upravo to brašno smo imali prilike vidjeti u šetnji kroz pogone.

Nakon obrade izgleda poput grisa, tj. ima teksturu krupice koja upija vodu kao i obično brašno pa pekarima olakšava kombiniranje raznih vrsta brašna u njihovim proizvodima. I dandanas ta proizvodnja živi i važan je dio izvoza Našeg klasja.

Vraćamo se na evoluciju firme. Već nakon dvije godine (2006.) su investirali u novi pogon, unajmili su halu u Jakovlju, vrlo blizu njihove današnje tvornice.

Prisjeća se kako su tada imali mali kapacitet, radilo se tri smjene koje je nerijetko pokrivao i on sam. Kamionima bi rekli da namjerno malo zakasne kako bi stigli dovršiti narudžbe. Danas s tim nemaju problema.

Prije pet godina su se preselile u svoje sadašnje prostore u Kupljenovom, zatvorili pogon u Zagrebu i Jakovlju i sve stavili pod jedan krov. Uz svježu tjesteninu proizvode i pekarske sirovine, proizvode još i gotove umake.

Pitamo ga za financijsko zdravlje firme, a on nam objašnjava kako su lani nakon investicije u novu tvornicu ponovo počeli poslovati s dobiti. To mu je, kaže, skinulo veliki kamen s ramena, iako je znao da idu u pametno ulaganje koje će se s vremenom itekako isplatiti. Plan je bio da posluju s dobiti u četvrtoj godini i tako je i bilo. Šimunić ističe da je na to posebno ponosan jer se u te četiri godine izdogađalo puno toga – od pandemije, potresa do rata u Ukrajini i nezapamćenog rasta cijena svih inputa.

Zdrava branša

Zanimalo nas je kako stoji hrvatska proizvodnja tjestenine generalno, koliko su zdravi domaći proizvođači i prepoznaju li ih kupci. Šimunić kreće od bivše države koja je branila uvoz. Kad je stvorena Hrvatska, carine su iznosile 86 posto i, kako to obično biva, uljuljkale su zaštićene. No, čak i uz protekcionizam, talijanski brendovi su pametnim marketingom, brendirajući se kao premium proizvodi (iako su bili skuplji samo zbog nameta, a ne kvalitete), uspijevaju uzeti veliki dio tržišnog kolača.

Početkom tisućljeća carine se potpuno ukidaju kroz pregovore s Europskom unijom (EU) pa s 86 posto padaju na nulu. Tada je Hrvatska je uvozila 97 posto tjestenine, no stanje se nakon samo par godina promijenilo. U toj potpunoj izloženosti konkurenciji nastaju i razvijaju se novi domaći igrači koji ubrzo uzimaju praktički pola tržišta od uvoznika. Taj 50-50 odnos se drži praktički i danas.

Novinar Bloomberg Adrije Miro Soldić sa Zoranom Šimunićem | Izvor: Bloomberg Adria

"Zbog toga što smo se borili i rasli u potpuno tržišnim uvjetima, mi smo danas vrlo zdrava branša. Još jedna vrlo dobra stvar je nedavno Podravkino otvaranje proizvodnje tjestenine jer uz nas male mora biti i velikih domaćih igrača, koji imaju marketinšku snagu da uzmu još jedan komad tržišta od uvoznika", kaže Šimunić.

Neiskorišteni domaći potencijali

Ne možemo pričati o hrvatskoj industriji, a ne dotaknuti se barem nekakvih neiskorištenih potencijala. Kad govorimo o tjestenini, bolna točka je proizvodnja durum pšenice koja je osnovna sirovina za proizvodnju. Iako imamo vrlo razvijenu proizvodnju obične pšenice, uzgoja duruma uopće nismo imali.

Šimunić nam je rasvijetlio kako je to moguće i što se promijenilo u međuvremenu. Paradoksalno je da je agronomska struka i danas protiv duruma jer je smatraju kulturom "južnom podneblja". Prije pedesetak godina smo imali jedan neslavan pokušaj uzgoja u Istri i otada smo digli ruke, sve do nedavno.

"Ja sam prvo razgovarao s mlinarima koji moraju prilagoditi svoje mlinove za proizvodnju krupice od duruma jer ona zahtijeva nešto robusnije materijale za mljevenje i prosijavanje. Rekli su da mi se ne isplati jer nema tržišta. Onda sam vidio da je najveći proizvođač duruma Kanada, što se baš ne poklapa s pričom o žitarici južnog podneblja pa sam prije točno deset godina nagovorio par ljudi da probamo s uzgojem u Baranji i to se pokazalo kao pun pogodak i po prinosima i po kvaliteti. Otkupna cijena joj je bila dvostruko veća nego običnoj pšenici pa su ratari s kojima sam radio uvidjeli da tu ima i financijskih benefita pa smo tako nastavili", kazuje nam Šimunić.

Većina asortimana ide u HoReCa i izvoz | Izvor: Bloomberg Adria

Danas imamo šest proizvođača duruma, a kako na razini cijele EU nema samodostatnosti potencijal je ogroman. No, mi i dalje nastavljamo proizvoditi običnu pšenicu koja je kvalitetom uglavnom toliko loša da se izvozi kao stočna hrana.

"Da biste postali uzgajivač durum pšenice, jedino u što trebate investirati je znanje. Sve ostalo ostaje isto, ne trebate ulagati u novu opremu. Samo glava se treba malo prilagoditi, a tu imamo velikih problema", sumira Šimunić i dodaje kako mlinova i dalje nemamo.

Convenience food uzima sve više tržišta

Svježa tjestenina nigdje u svijetu ne uzima više od 4-5 posto tržišta, a ostalo otpada na suhu tjesteninu. Međutim, lani je u Engleskoj taj udio skočio na 14 posto, a Šimunić ističe kako je tamošnje tržište uvijek pokazivalo trendove po pitanju tzv. convenience fooda kojim će ići i ostatak svijeta.

To, pak, znači da se u Našem klasju ne trebaju brinuti za tržište. Ono će, što se tiče gotove hrane, odnosno hrane koja zahtijeva minimalnu pripremu, samo rasti. Taj rast pogoni sve užurbaniji životni stil, a upravo je to ono što je Šimunić prepoznao kad je krenuo u proizvodnju svježe tjestenine. Zato im poslovanje raste iz godine u godinu, a čak i u vrijeme najteže recesije prije desetak godina nisu padali, već stagnirali.

Ulaganja u marketing ključna

Aurelia tjestenina koja izlazi iz njihovih pogona ima neupitnu kvalitetu, ali ono što nam kao državi nedostaje za jačanje izvoza je brendiranje, odnosno ulaganje u marketing. To su Talijani doktorirali i po tome su prepoznatljivi diljem svijeta. Mi kaskamo ili kako slikovito objašnjava Šimunić, na nas se gleda kao što bi mi gledali na proizvođače tjestenine iz Pakistana.

Lijek vidi u brendiranju pod kapom Mediterana, odnosno mediteranske prehrane koja je globalno najpopularniji trend na svijetu. Poljaci, Česi, Slovaci nas i doživljavaju mediteranskom zemljom, ali mi se ponosimo lokalnim i regionalnim brendiranjem, što je na izvoznim tržištima promašeno.

Šimunić ističe kako se na izvoznim tržištima moramo brendirati kao mediteranska zemlja | Izvor: Bloomberg Adria

"Kaže se da samo razvoj i marketing donose novce, drugo su troškovi. Zato ćemo se i mi snažnije fokusirati na to sad kad smo riješili investicije u proizvodnju. Usmjerit ćemo se na rast u HoReCa i izvozu, vjerujem da imamo dobre šanse", zaključuje.

Ne žali ni za čim

Na pitanje bi li što mijenjao na svom putu kad se osvrne unatrag, kratko razmišlja i odgovara – ne. "Ovo me ispunjava i još uvijek radim s istim žarom kao i prije dvadeset godina. Nije taj moj poduzetnički put bio savršen, ali znate kako kažu, nije ljepota u destinaciji, već u samom putovanju."

Za kraj ga pitamo nazire li on kraj svoj poduzetničkog putovanja i kako se za njega priprema, odnosno misli li firmu ostaviti u amanet obitelji, prepustiti upravljanje nekom od svojih zaposlenika ili prodati. Smije se i govori kako u njemu ima još žara i da još nije za mirovinu, ali unatoč toj opuštenosti ozbiljno se priprema za ono što neminovno dolazi.

Radi oštru distinkciju između vlasništva i upravljanja pa pojašnjava da mu ne pada napamet forsirati svoju djecu da preuzmu biznis. "Moj sin ima 19 godina, upisao je faks i ja ne vidim da bi on trebao raditi ovo što ja radim. Ne radim ni ja što je moj otac radio. Ako se dogodi da djeca poduzetnika pokažu interes i da imaju ambiciju koju ima roditelj, odnosno da je ona barem jednaka, ako ne i veća od roditeljske, onda to ima smisla, u protivnom je tu više nesreće nego sreće", elaborira.

Problem nasljeđivanja

Podsjeća kako većinu našeg gospodarstva koje je prije 30-ak godina ušlo u kapitalizam čine mala i srednja poduzeća kojima su na čelu ljudi koji su pred mirovinom i ta generacijska tranzicija je izuzetno bitna za naše društvo. Vlasnici često postaju usko grlo i guše razvoj pa je iznimno važno da se stvori menadžment koji jasno zna koje su mu ovlasti i obveze.

Kvalitetnog menadžerskog kadra nam manjka i pokupe ga velike kompanije pa se valja okrenuti internim talentima.

U Našem klasju to sustavno i čine. Šimunić uspijeva zauzdati svoj ego i ne boji se prepustiti uzde. Nastoji što više prenositi svoje znanje i iskustvo, redovno organizira edukacije radnika i vjeruje kako će, kad dođe vrijeme, Naše klasje ostati u sposobnim rukama.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar