.webp){kind=icon}
Kad su potrošačke cijene prošle godine počele rasti, sindikat zaposlenika u Europskoj središnjoj banci (ECB) zatražio je povezivanje povećanja plaća s rastućom inflacijom.
Taj pokušaj nije uspio, no ipak je ostalo znakovito kako je došao iz redova onih koji su zaduženi za stabilnost cijena u eurozoni. Indeksacija, naime, može odrediti tko je zaštićen od inflacije, a tko će od nje ispaštati.
Iz perspektive ECB-a, sretna je okolnost što je praksa vezivanja rasta plaća sa stopom inflacije manje uobičajena u današnjoj Europi no što je to bio slučaj sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Inflacija je na godišnjoj razini trenutačno dosegla 7,5 posto i ECB je jako zainteresiran za sprečavanje negativne spirale kod koje rast cijena dovodi do rasta plaća što onda opet dalje povećava cijene roba i usluga. U slučaju nepostojanja indeksacije plaća taj drugi krug učinaka inflacije postaje manje vjerojatan, no cijenu plaćaju radnici čija kupovna moć opada.
Ipak, što dulje inflacija potraje, to će pritisak prilagođavanja plaća rastu životnih troškova biti jači. Zahtijevanje da se ljudi odreknu većih povećanja plaća, kako je u veljači nesmotreno izjavio guverner Bank of Englanda Andrew Bailey, neće ukloniti taj pritisak. Zaposlenici također imaju određenu snagu argumenata u trenutku kada je nezaposlenost u eurozoni na povijesno niskim razinama, a organiziranost radnika ima popriličnu težinu na ovoj strani Atlantika. Tako je ovoga tjedna utjecajni sindikat koji predstavlja zaposlenike njemačkih čeličana zatražio povećanje plaća od 8,2 posto.
Radnici se imaju razloga osjetiti zakinutima. Indeksacija je često korištena u ekonomiji kako bi se zaštitila stvarna vrijednost plaćanja. Tvrtke, primjerice, često inzistiraju na indeksaciji koja im omogućava rast cijena sirovina i druge troškove prebaciti na svoje klijente. Komunalne tvrtke u reguliranom biznisu, telekomunikacijske tvrtke ili komercijalni nekretninski poslovi vrlo su spretni u tome.
Državne su mirovine također prilično dobro zaštićene od inflacije. Gotovo svi mirovinski sustavi u eurozoni potpuno su ili djelomično indeksirani, kao i sustav socijalne sigurnost u SAD-u gdje su ove godine isplate zbog indeksacije porasle 5,9 posto, najviše u posljednjih 40 godina.
Umirovljenici ipak mogu osjetiti realni pad prihoda zbog vremenskog odmaka između rasta cijena i povećanog prihoda. Zato je francuski predsjednik Emmanuel Macron umirovljenicima reindeksaciju mirovina obećao od ljeta, a ne od siječnja. Za usporedbu, državne mirovine u Ujedinjenom Kraljevstvu porasle su tek 3,1 posto u travnju, što je stopa inflacije iz prošle jeseni i upola manje od trenutačne stope rasta cijena.
Indeksacija ima važnu ulogu i kod oporezivanja radi sprečavanja penalizacije radnika nominalnim rastom plaća. Vlada Borisa Johnsona prošle je godine ipak zamrznula indeksaciju ključnih stopa poreza na prihod do 2026. godine, što znači kako će nominalni rast plaća još više građana Ujedinjenog Kraljevstva ubaciti u viši porezni razred.
Područje u kojemu indeksacija ipak ostaje manje uobičajena su plaće. Ekonomisti i poslodavci reći će kako za to postoji dobar razlog. Osim što takva indeksacija povećava rizik od inflacijske spirale, povezivanje plaća i rasta troškova života tvrtkama otežava prilagođavanje na ekonomske šokove ili upravljanje padom produktivnosti i konkurentnosti. Ako su svi prihodi zaštićeni, to smanjuje društveni pritisak zaustavljanja inflacije.
Belgija, Luksemburg, Malta i Cipar jedine su zemlje eurozone koje traže automatski odraz inflacije na politiku plaća, prema podacima ECB-a. No to se odnosi tek na tri posto svih zaposlenika privatnog sektora u eurozoni. Oko petine plaća u javnom sektoru u eurozoni također je indeksirano na kretanje inflacije.
Takvi bi aranžmani mogli postati sve popularniji u vrijeme kada sindikati pritišću za rast plaća u skladu s troškovima života. Osim spomenutih radnika u njemačkim čeličanama, uočljivo je kako se u Španjolskoj polako vraća indeksacija plaća, što je inače praksa napuštena nakon recesije 2009. godine.
U vrijeme rata u Ukrajini i rastućih cijena energenata te smanjenja poslovnog pouzdanja i izgleda za gospodarski rast, sigurnost posla bi zbog inflacije mogla postati prioritet u odnosu na rast plaća. No iscrpljivanje realnih dohodaka može se u konačnici pretvoriti u političko bure baruta.
Prije nego pozivati radnike na odricanje od rasta plaća, vlade bi trebale poticati tvrtke u reinvestiranje profita u proizvodnju robe, usluga i čiste energije, što bi na dulji rok pomoglo ukrotiti inflaciju uspostavljanjem ravnoteže između ponude i potražnje. Imperativ je također najsiromašnijima pomoći izravnim fiskalnim transferima, ograničavanjem cijena energije za kućanstva ili indeksiranjem minimalne plaće uz rast inflacije. Također, snažniji nadzor zaštite potrošača od loše poslovne prakse trebao bi uklanjati neravnotežu između tvrtki koje imaju previše moći u određivanju cijena i radnika koji je imaju premalo.
Djelomično zahvaljujući razlikama u indeksaciji, teret inflacije svi ne podnose ravnomjerno. Koliko će dugo potrajati dok radnici ne pronađu jednoglasje? Centralni bankari nadaju se da do toga ipak neće doći.
